Prvi mjesec u godini donosi nam manjak travnatih aktivnosti među hrvatskim prvoligašima, ali zato klupski uredi rade punom parom da bi u siječanjskom prijelaznom roku dodatno pojačali svoje momčadi. U mnogobrojnim zimskim i ljetnim prijelaznim rokovima u ove 24 HNL sezone u hrvatske je klubove stiglo na stotine stranih nogometaša, a mi smo im odlučili posvetiti četiri teksta. Ali, samo onima koji po autoru ovog serijala nisu zadovoljili njegov istančan ukus za nogomet te ih karakterizira kao one koji nisu ispunili očekivanja s obzirom na njihov dotadašnji renome. Krenuti ćemo tako s Hajdukom, koji za razliku od Dinama ili Rijeke do unazad desetak sezona i nije koristio usluge toliko mnogo stranaca, ali je zato od tada gotovo sve nadoknadio.
Početak ligaškog natjecanja u samostalnoj Hrvatskoj te prve sezone istoga donijele su nam mnogobrojne nogometaše iz susjedne Bosne i Hercegovine, a otprilike je u to vrijeme nastala i krilatica Nema stranca do Bosanca. Oni nisu uzeti u obzir, budući da se dobar dio njih našao u Hrvatskoj iz razloga što im je život u vlastitim sredinama zbog ratnih događanja bio gotovo nemoguć, iako niti kod nas nije cvjetalo cvijeće.
Jedan od pionira dovođenja stranih nogometaša u ratno vrijeme te u prvim godinama poslije rata bio je Hajduk, ali rijetko koga možemo nazvati promašajem, iako se više očekivalo od Dmitrija Radchenka, koji je u Split stigao nakon četverogodišnje epizode u španjolskim prvoligašima Racingu, Deportivu te Rayu i ukupno 35 nastupa i devet pogodaka u dresovima reprezentacija SSSR-a i Rusije. Navijači Hajduka možda su očekivali i da će više od osam puta u pet sezona na vratima svoje momčadi vidjeti Anthonya Tokpaha, reprezentativca Liberije koji je u grad pod Marjanom stigao u paketu s Mass Sarrom 1995. godine, ali za razliku od napadača koji je postao ljubimac poljudske publike, vratar se nije ili nije imao kada, iskazati.
Nakon desetak mirnih godina što se dovođenja stranaca tiče, kraj prvog desetljeća ovoga stoljeća donio nam je početak provale stranih nogometaša upitne kvalitete koji traje sve do danas. Igrače pristigle bez reputacije, iako su neki od njih bili reprezentativci svojih država poput Azerbejdžana ili Uzbekistana nećemo niti nabrajati jer bi na njih mogli potrošiti nekoliko stranica teksta, dok za neke, poput Borje Lopeza, Savvasa Gentsoglua, Andrea Fomitschowa, Hysena Memolle ili Ferra, autoru ovog teksta ni dalje nije jasno kako su uspjeli odigrati toliko veliki broj utakmica za Majstora s mora.
No, vratimo se na one s reputacijom. Iako mnogi smatraju da je pogodak u Velikom derbiju za pobjedu Splićana nad Dinamom 1:0 u proljeće 2006. godine dovoljno da ga se ne proglasi promašajem, epizoda Sebastijana Cimirotiča osim toga bljeska se u tih nekoliko proljetnih mjeseci može nazvati u najmanju ruku upitnom. Osim te navedene, vidno nespremni bivši reprezentativac Slovenije nastupio je u još četiri utakmice bez ikakvog učinka prije nego li se po završetku sezone vratio s posudbe u matični korejski Incheon United. Ono što veže njega i Radchenka je da su oba tri i pol godine prije dolaska u Hajduk upisali po tri nastupa za svoje reprezentacije na Svjetskim prvenstvima. Godinu dana potom među Bijele pristiže Krisztián Lisztes, veznjak sa 49 nastupa za reprezentaciju Mađarske koji u svom novom klubu nije dočekao kraj priprema prije negoli je ugovor, na obostrano zadovoljstvo, raskinut.
Tadašnja loša financijska situacija u klubu i njegova neprilagodljivost na novu sredinu, kulturu i jezik, onemogućili su nam da pobliže upoznamo nogometne kvalitete Masahika Inohe, koji se nakon sedam mjeseci, u veljači 2012. godine vratio u Japan, za čiju je reprezentaciju od dolaska u Hajduk upisao 21 nastup. U ljeto 2014. godine nekoliko je novih igrača stiglo među Bijele, ali ono čije je ime najviše odzvanjalo je Artem Milevskyi, napadač s 50 nastupa i osam pogodaka u dresu reprezentacije Ukrajine, s kojom je sudjelovao na jednom Svjetskom i jednom Europskom prvenstvu, Međutim, više no po igrama, kojih više nije nego što ih je bilo, Milevskyi je u Splitu ostao upamćen po mnogobrojnim noćnim izlascima i količinama alkohola koje je u sebe unosio. Toliko se dobro popularni Mile provodio u najvećem dalmatinskom gradu, da je nakon godinu dana i raskida ugovora s Hajdukom potpisao ugovor s gradskim rivalom RNK Splitom, ali tamo se još manje zadržao, niti tri mjeseca.
Sa po dva Svjetska i Europska te 57 nastupa i 19 pogodaka u reprezentaciji Portugala iza sebe, Hugo Almeida potpisao je za splitski klub posljednjeg dana kolovoza 2017. godine. S 33 godine na leđima izgledao je i kretao se po terenu kao da ima barem desetljeće više, a tek je u debiju i domaćem 2:0 porazu od Rijeke startao u početnom sastavu, da bi nakon toga do kraja sezone skupio isključivo ulazio s klupe, s rezimeom od 3 pogotka u 14 ligaških nastupa, odnosno 396 minuta provedenih na zelenim travnjacima HNL-a. U najmanju ruku skromno u odnosu na plaću koju je primao u Hajduku.
Nije on bio jedini biser u ostavštini tadašnjeg sportskog direktora Bilih Maria Branca, budući da su kroz tu sezonu 2017./2018. klubu pristupili već gore spomenuti Borja Lopez, Fomitschow i Gentsoglou, zatim Gustavo Carbonieri koji je više bio ozlijeđen nego zdrav te tadašnji reprezentativac Rumunjske Steliano Filip. On je za odštetu od pola milijuna Eura u siječnju 2018. godine stigao iz bukureštanskog Dinama, a nakon lošeg proljeća na jesen je počeo dobivati priliku, ali loše partije te nakon toga ozljeda koljena udaljile su ga od zelenog travnjaka na nekoliko mjeseci, a od Hajduka zauvijek. Nacho Maganto, Hysen Memolla, Ahmed Said, Georgi Terziev, Hamza Barry i Marko Futacs samo su još brojni u nizu stranaca koji su u mandatu portugalskog sportskog direktora dovedeni u Hajduk, a eventualno su posljednje navedena dvojica zaslužili kakvu-takvu prolaznu ocjenu u odnosu uloženog i dobivenog.
Sezona 2018./2019. donijela nam je nastavak inflacije stranaca u Hajduku u mandatu novog sportskog direktora Saše Bjelanovića, a teško je reći je li iti jedno od sljedećih imena tada pristiglih zadovoljilo s obzirom na očekivanja ili ulog: Dino Beširović, Ádám Gyurcsó, Mirko Ivanovski, Jairo, Bassel Jradi, Oleksandr Svatok i Francisco Tahiraj. Ništa bolja nije bila ni sljedeća sezona u kojoj Hajduku pristupaju Kristian Dimitrov, Samuel Eduok i Nihad Mujakić. Bugarin se u bijelom dresu zadržao četiri sezone, u kojima je standardniji bio u nacionalnoj selekciji nego li u klubu, Eduok je bio fizički daleko od ozbiljnog nogometaša, dok je Mujakić bilježio kiks za kiksom uz nekoliko pozitivnih bljeskova. Ipak, iz te sezone 2019./2020. posebno treba istaknuti Ivána Bulosa, napadača s dva nastupa za reprezentaciju Perua, koji je na Poljud stigao u rujnu 2019. godine, a istog napustio u veljači iduće godine nakon nula odigranih minuta u bijelome dresu i tek jednim boravkom na klupi.
Sada već vidimo uzorak od pet ili više novih stranih imena svake nove sezone u svlačionici Hajduka, a u sezoni 2020./2021. negativno su se istaknula dvojica bivših reprezentativaca svojih država. Alexander Kacaniklic, koji je u Hajduk stigao s 30 godina, 75 nastupa u najjačem rangu engleskog i francuskog nogometa te 21 u dresu reprezentacije Švedske, u sezonu i pol provedenih u splitskom klubu, načet ozljedama, nije istaknuo. Dimitrios Diamantakos, igrač s pet nastupa za reprezentaciju Grčke, u Hajduku se također zadržao jednu i pol sezonu te u ukupno 30 nastupa tek dva puta zatresao protivničku mrežu. Blago rečeno skroman je to učinak za jednog napadača, koji je prema kroničarima splitskog noćnog života navijačima Hajduka ostao poznatiji po nekim izvannastavnim aktivnostima.
Od dolaska Mindaugasa Nikoličiusa na mjesto sportskog direktora Hajduka u siječnju 2021. godine promijenila se i sportska politika kluba, a koliko god mu mnogi navijači zamjeraju nedovođenje niti jednog stranca koji je nadmašio očekivanja, što nisu napravili niti mnogi prije njega, tako mu mogu i komplementirati na tome da je gotovo svaki od tih stranaca bio barem solidan. Jedina promašena investicija je ona u Ferra, pogotovo ako je istinit iznos odštete od preko pola milijuna Eura plaćene za njega matičnoj mu Benfici, dok bi se ispod očekivanja mogao okarakterizirati i dosadašnji doprinos Aleksandra Trajkovskog i Ismaëla Dialla.
Ne računavši one s dvojnim hrvatskim državljanstvom, trenutno u Hajduku nastupa devet stranaca, a osim Madžida Sošića te četvrtog vratara Davyda Fasyuka svi više-manje redovno nastupaju te svi, pa i gore spomenuti Diallo i Trajkovski, imaju šansu Poljud napustiti u puno ljepšim sjećanjima navijačima Bilih od većine kroz tekst već spomenutih promašaja u klupskoj sportskoj politici, posebno u posljednjih 10-ak godina.
