Prvi put je u goste na Ofenzivu stigla legenda neke od stranih liga, a radi se o najboljem izvođaču penala u povijesti, ikoni Southamptona i prvom veznjaku koji je u engleskoj Premier ligi zabio 100 golova. On je naravno Matt Le Tissier.
Za one kojima je teže pratiti podcast na engleskom jeziku, u nastavku donosimo razgovor u obliku intervjua. Le Tissier je s nama govorio o svojoj karijeri, tajni uspjeha kod izvođenja penala, ali i modernom nogometu. Pričao je o svom Southamptonu, ali i o najboljim ekipama u Premier ligi. Podcast možete pogledati ovdje.
Uvod i početak razgovora
Matt, hvala ti što si nam se pridružio u podcastu i što si prvi međunarodni nogometaš u gostima. Imali smo mnogo različitih nogometaša, trenera i sportaša iz Hrvatske, ali prvi put imamo međunarodnog gosta i prvi put ćemo vjerojatno morati koristiti titlove – iako vjerujem da barem 90 posto naše publike u potpunosti razumije razgovor koji ćemo voditi. Hvala ti na vremenu, stvarno nam je čast i privilegija imati te ovdje, pogotovo jer znam da imaš puno obožavatelja u našoj zemlji.
— Hvala puno, drago mi je biti ovdje, veselim se razgovoru.
Znaš, kad god imamo neki nogometni pub kviz u mom gradu u Rijeci, vrlo često dođe pitanje: “Protiv koga je Matt Le Tissier zabio ovaj gol?” — i onda puste jedan tvoj gol. Premier liga je sad, nakon mnogo godina, u Hrvatskoj postala popularnija nego Serie A. U 90-ima i ranim 2000-ima glavno prvenstvo koje smo pratili bila je talijanska liga, no ljudi se ovdje i dalje rado sjećaju tebe i igrača iz tvoje ere. Jesi li tada znao da ste ti i općenito liga ostavili nogometni trag na gledatelje diljem Europe?
— Mislim da smo znali da imamo publiku u nekim dijelovima svijeta. Ne vjerujem da smo bili svjesni koliko se to zapravo proširilo svijetom i koliko su različite zemlje to stvarno prigrlile. Velika mi je čast što sam bio dio početka Premier lige. Igrao sam šest godina prije nego što je Premier liga uopće počela – tada sam igrao u staroj Prvoj diviziji. Bila je to ogromna promjena kad se liga transformirala u Premier ligu, a onda su se uključili Sky Sports i počeli prenositi mnogo utakmica uživo. Kad se sad osvrneš, mislim da smo tada vjerojatno podcijenili koliko će to sve zapravo postati veliko.
Život nakon karijere i prijelaz na TV
Hajdemo sada prebaciti fokus – vratit ćemo se Premier ligi i tim vremenima kasnije – prvo te želim pitati: ljudi ovdje u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe možda ne znaju – čime se Matt Le Tissier danas bavi? Kako izgleda tvoj svakodnevni život?
— Dobro pitanje. Još uvijek radim neke stvari. Radim kao govornik nakon večera – obilazim sportske klubove i pričam o svojoj karijeri i smiješnim događajima iz tog vremena. To mi je jedan od poslova. Također sam direktor u jednom niželigaškom klubu ovdje u Ujedinjenom Kraljevstvu, u Southamptonu – klub se zove Sholing FC. Igraju šest liga ispod Premier lige. Pomagao sam im ove sezone. Također, igram puno golfa – strastveni sam golfer. Sutra igram 36 rupa – dvije runde – veselim se tome. I dalje volim biti uključen u sport. Igram i padel tenis svaki tjedan.
Ja isto!
— Haha, super! Mislio sam da je padel prilično popularan i kod vas. Ovdje u Ujedinjenom Kraljevstvu tek raste. Veliki sam obožavatelj toga posljednjih nekoliko godina.
Kako si doživio prijelaz iz igračke karijere u komentatorsku i u život koji sada vodiš?
— Iskreno, bio mi je prilično lak. Imao sam sreće. Komentatorski posao nisam posebno želio, ali nakon što sam se umirovio, Sky Sports me pozvao da sudjelujem u emisiji. Pristao sam – svidjelo mi se – i polako se to pretvorilo u posao svake subote popodne i utorkom ili srijedom navečer. Bio sam pod ugovorom sa Sky Sportsom 15 godina – još tri godine sam radio bez ugovora – dakle, radio sam za Sky Sports duže nego što sam igrao nogomet.
S obzirom da si bio dugogodišnji zaštitni znak emisije Soccer Saturday, kako si se osjećao kad je tvoj angažman tamo završio?
— Bilo je to jako tužno. Bio je to posao koji sam volio. Nikada nisam ustao subotom ujutro i pomislio: “Moram ići na posao.” Uživao sam u svakom danu. Imao sam sreću – i kao nogometaš, i kasnije kao komentator. Nikada mi to nije djelovalo kao rad.
Premier liga tada i sada
Vratio bih se kasnije na tvoju karijeru jer imamo puno pitanja od fanova i pokušat ćemo to sve ispreplesti, ali sad bih ti htio postaviti jedno šire pitanje o Premier ligi i nogometu općenito. Kako gledaš na to kako se Premier liga razvila otkako si ti igrao?
— Mislim da se jako promijenila. Tri su glavne stvari koje bih istaknuo. Prvo, količina novca u igri – plaće igrača i prihodi klubova su astronomski. Drugo, kvaliteta travnjaka – danas su tereni savršeni tijekom cijele sezone. Kad sam ja igrao, pogotovo zimi, igralo se praktički na blatu. Danas je to kao tepih. Treće, stil igre – puno se više igra posjed lopte. Mislim da je tehnički nogomet bolji, ali nije nužno zanimljiviji. Danas nema toliko akcije u šesnaestercima – više se igra van tih zona, s puno dodavanja u obrani prije nego što se krene naprijed. Mislim da je prije bilo više uzbuđenja.
Misliš li da je to problem nogometa općenito? Većina ljudi Premier ligu smatra najjačom ligom po kvaliteti, pa ako kažeš da je dosadna – možemo li reći da je i nogomet općenito postao malo dosadniji?
— Ne gledam puno drugih liga, pa ne mogu dati pravu usporedbu. Ali ako se Premier liga smatra najboljom, postavlja se pitanje po kojem kriteriju. Ja smatram nogomet industrijom zabave. Danas ga većina vidi kao biznis zbog novca. Ali ako gledamo po uzbudljivosti utakmica, mislim da to treba biti kriterij za najbolju ligu – ona koja najviše drži gledatelje na rubu sjedala.
Da, Premier liga ima možda najbolji „proizvod” – čak i ako kvaliteta nije najviša, ima puno stvari oko nogometa – fantasy nogomet, kultura… Čak i u drugim zemljama postala je dio svakodnevice. Ali kad gledam npr. Španjolsku – osim Barcelone i Reala – nogomet tamo nije baš uzbudljiv.
— Mislim da je novac pomalo pokvario nogomet jer je uklonio element iznenađenja. Već sada možeš unaprijed reći koja će 2–3 tima osvojiti prvenstvo. Nema puno liga u kojima 10 klubova ima realne šanse za naslov. To oduzima uzbuđenje.
Southampton – problemi i pad
Southampton se vratio u Premier ligu 2012., ispao 2023., pa se opet vratio i ponovno ispao. Što je pošlo po zlu?
— Puno toga. Imali smo samo 12 bodova u ovom dijelu sezone, što puno govori. Najveći problem je bio sastav momčadi – jednostavno nismo imali dovoljno kvalitetnih igrača za Premier ligu. Drugi problem bio je stil igre koji je trener pokušao nametnuti – “posjed lopte” na način Pepa Guardiole, s puno rizika u vlastitom kaznenom prostoru. Gubili smo lopte pod pritiskom, primali lake golove i mislim da je trener trebao promijeniti pristup već nakon nekoliko kola. Nismo imali igrače za takav stil igre.
Je li to razlog zašto su doveli Ivana Jurića? On je poznat kao obrambeni trener.
— Da, to je bio veliki kontrast u stilovima. Jurićev stil nije odgovarao igračima koje smo imali. Nismo vidjeli napredak – možda smo igrali malo izravnije, ali nismo bili prijetnja pred golom.
Jedna stvar koja me iznenadila bila je smjena Ralpha Hasenhüttla 2023. Mislite li da je to bila ispravna odluka?
— Meni je Ralph bio dobar trener. Imali smo težak početak, ali mislim da bismo uz njega imali veće šanse za ostanak. Bilo je podijeljenih mišljenja među navijačima. Nekad su navijači nestrpljivi i žele promjene, a najlakše je promijeniti trenera, ne cijelu momčad. Ali ponekad i igrači trebaju preuzeti odgovornost – nije sve do trenera.
Manchester United, Liverpool, Arsenal
Krenimo s Manchester Unitedom – jednim od najpopularnijih klubova u ligi. Što po tebi tamo ne štima? Igrači? Uprava? Treneri nakon Fergusona? Je li klub postao takav da ga nitko ne može voditi?
— Mislim da je bilo jako teško naslijediti Alexa Fergusona. Klub je mogao ići samo prema dolje nakon njega. Čak i kad bi netko napravio polovicu onoga što je Ferguson postigao, bilo bi nedovoljno jer standardi su bili previsoki. Neki treneri nisu dobili dovoljno vremena, ali čini se da se cijela kultura kluba promijenila. Nedostaje poštovanje i jasna hijerarhija. I opet, igrači snose veliki dio odgovornosti – razočarali su klub svojim ponašanjem na terenu.
Neki stručnjaci kažu da klub treba resetirati od uprave do čistačice.
— U ovom trenutku možda imaju pravo. Kad vidiš Manchester United na 16. mjestu, s mogućnošću da završi četvrti odozdo – to je ludo. Možda je sad pravi trenutak za totalni reset. Iako – pobijede sljedeću utakmicu u Europi i opet su u Ligi prvaka. Nogomet je lud.
Liverpool je osvojio naslov s Arneom Slotom koji je postao peti trener koji je osvojio Premier ligu u prvoj sezoni. Je li to zbog slabije konkurencije ili nastavak onoga što je Klopp izgradio?
— Mislim da je naslijedio dobru momčad, ali i da mu je pomogla činjenica da konkurencija nije bila na razini. Manchester City s 65 bodova u ovom trenutku? Ludilo. I Arsenal je podbacio. Liverpool može završiti s 89 bodova – to je jako dobar rezultat. Nije rekord, ali dovoljan za naslov. No konkurencija ispod njih nije bila jaka.
Je li Arteta dokazao da je dugoročno pravo rješenje za Arsenal ili mora uskoro osvojiti trofej?
— Potrošili su puno novca, a osvojili su samo jedan FA Cup prije pet godina. Mislim da ima još jednu sezonu da osvoji nešto. Ako ne pokaže da je blizu osvajanja trofeja sljedeće godine, uprava će morati donijeti teške odluke. Šest godina bez trofeja za takav klub je jako dugo.
Jesu li dominacija Manchester Cityja dobra ili loša za Premier ligu?
— Ne volim kad jedan klub dominira ligom previše jer to smanjuje natjecateljsku vrijednost. S te strane mi je drago što nisu prvi ove sezone. Ipak, igrali su lijep nogomet, imali su sjajne igrače – David Silva, De Bruyne, Aguero, Kompany… ali svejedno, dobro je za ligu kad titulu osvajaju i drugi.
Aston Villa, Newcastle, Brighton – možemo li govoriti o promjeni snaga?
— Newcastle i Aston Villa se stvarno guraju u taj vrh. Sjajni klubovi s velikim navijačima i poviješću. Drago mi je vidjeti engleskog trenera kao što je Eddie Howe kako se bori u vrhu. On bi mogao biti budući izbornik Engleske. Volim njegov stil i način na koji igra njegova momčad – zabavni su za gledanje.
Engleska reprezentacija i talenti
Kako ocjenjuješ trenutnu generaciju engleskih reprezentativaca? Dobivaju li mladi dovoljno prilika u velikim klubovima?
— Imamo dosta talenta u prvoj momčadi, ali mislim da nemamo dubinu kakvu smo imali prije. Prije je bilo više Engleza u Premier ligi, pa je izbornik imao veći izbor. Danas je baza manja, ali kvaliteta je tu. Pokazali smo to zadnjih godina – polufinale Svjetskog prvenstva, dva finala Europskog prvenstva. Imamo talent za osvajanje trofeja. Mislim da nas je jedino taktički izbornik kočio.
Zašto Engleska nije osvajala turnire iako je imala jake momčadi?
— Jedna dobra stvar koju je Gareth Southgate napravio je uvođenje timskog duha. Prije toga, momčad je bila podijeljena – Man United igrači za jednim stolom, Liverpool za drugim, Chelsea za trećim. Nije bilo zajedništva. To je bio veliki problem. Gareth je to promijenio. Ipak, taktički je zaostajao.
Je li bilo toga i u tvoje vrijeme u reprezentaciji?
— Da, osjećalo se to. Iako sam imao samo osam nastupa, nisam se osjećao prihvaćen kad sam došao u reprezentaciju. Bio sam kao autsajder.
Karijera – Southampton i ostanak u klubu
Proveo si cijelu karijeru u Premier ligi u Southamptonu. Jesi li ikad ozbiljno razmišljao o odlasku?
— Najbliže odlasku sam bio 1990., prije nego što je Premier liga počela. Gotovo sam potpisao za Tottenham – klub koji sam volio kao dječak. Bio sam veliki fan Glenna Hoddlea. No ostao sam u Southamptonu i nakon toga nisam ozbiljno razmatrao nijednu ponudu.
Je li ti odanost možda uskratila više priznanja na reprezentativnoj razini?
— Siguran sam da jest. No izbor za reprezentaciju nije u tvojim rukama. Možeš igrati najbolje moguće, ali ako te izbornik ne voli – ništa ne pomaže. Da sam igrao za veliki klub, možda bih dobio više pozornosti i više pohvala u medijima. Ali to nije uvijek presudno.
Stil igre, talent i trening
Bio si kreativan i tehnički igrač u eri fizičkog nogometa. Jesi li se ikad osjećao kao da “ne pripadaš”?
— Da, pomalo. Neki treneri su htjeli da igram drugačije, ali bio sam tvrdoglav. Za mene je nogomet uvijek bio industrija zabave. Htio sam zabaviti publiku. Igrao sam drugačije, pokušavao neobične stvari. Nisu uvijek uspjele, ponekad sam izgledao smiješno, ali ako ne pokušavaš lude stvari, nećeš ni zabiti lude golove. Ne bih mijenjao način na koji sam igrao.
Koliko je toga bila prirodna nadarenost, a koliko vježba?
— Imao sam sportski gen, dolazim iz sportske obitelji. No, jako sam puno vježbao kao dijete. Igrao sam sve sportove – kriket, tenis, stolni tenis, badminton, hokej (bio sam golman!). Sve to mi je pomoglo da razvijem svestranost. Provodio sam sate s loptom, sam ili s prijateljima. Uživao sam u svakom trenutku. Nikad mi to nije bio “posao”.
Jedan promašeni penal u karijeri
Poznat si po nevjerojatnom rekordu – promašio si samo jedan penal u karijeri. U čemu je bila tajna?
— Dvije stvari. Prvo, mogao sam jako šutirati unutarnjom stranom stopala – gotovo jednako snažno kao i s punom nogom. Tako sam mogao plasirati loptu u bilo koji kut, uz snagu. Čak i kad bi golman pogodio stranu, rijetko bi uspio obraniti udarac. Drugo, želio sam pucati penale. Nisam se bojao. Za mene je to bila najbolja šansa za gol – slobodan udarac s 11 metara. Gledao sam na to pozitivno.
Kako gledaš na današnje izvođače – skokovi, zastajkivanja, varanja?
— Ne mislim da je to pošteno prema golmanu. Izgleda kul kad uspije, ali kad ne uspije – izgleda glupo. Golmani se doduše privikavaju sada i ostaju na mjestu, čekaju da igrač prvi napravi potez. Ako igrač ne trči snažno prema lopti, ne može ni snažno pucati. To se vidi – ponekad ispada smiješno kad ne uspije.
Treneri i sukobi
Jesi li imao nekih sukoba s trenerima?
— Ne, bio sam uvijek pun poštenja prema trenerima. Jedini s kojim se nisam slagao bio je Glenn Hoddle, ironijom sudbine – moj idol iz djetinjstva. Bio je moj trener u Southamptonu kasnije i jednostavno se nismo slagali kao ljudi. Jednom na treningu me stalno prozivao za greške i izgubio sam živce – opsovao sam mu. To je bio jedini put u 17 godina da sam bio bez poštovanja prema treneru.
Tko je imao najveći utjecaj na tvoju karijeru?
— Dvojica. Trener juniora Dave Merrington, koji me vodio od škole do debija u prvoj momčadi u samo 15 mjeseci. I Alan Ball – pod njim sam odigrao dvije najbolje sezone karijere i zabio 55 golova. On mi je posebno drag.
Suigrači, svlačionica i posebni trenuci
Dijelio si svlačionicu s legendama poput Alana Shearera i Marka Hughesa. Ima li igrača koji su bili podcijenjeni, a zaslužili su više priznanja?
— Da, nekoliko. Matt Oakley, vezni igrač u Southamptonu, bio je jako dobar, ali nije dobio dovoljno priznanja – možda zato što nije zabijao puno golova. Marians Pahars iz Latvije bio je vjerojatno najtalentiraniji igrač s kojim sam igrao. Imao je problema s ozljedama, ali bio je nevjerojatno talentiran.
Tko ti je bio najbolji suigrač?
— Po sposobnostima: Pahars, Rodney Wallace (jedan od trojice braće Wallace koji su igrali za Southampton), a i Ronnie Ekelund – posuđen iz Barcelone, igrali smo zajedno u sezoni 94/95 kada sam zabio 30 golova. Odlično smo se razumjeli.
Nedostaje li ti svlačionica i zajedništvo?
— Toliko sam dugo u mirovini da više ne. Ali imamo veteransku momčad bivših igrača Southamptona, pa igramo 7–8 utakmica godišnje. U tim prilikama se prisjetimo starih dana, zbijamo šale – sve je kao nekad.
Na YouTubeu se može vidjeti da nisi pretjerano slavio golove. Mnogi su te zato cijenili – npr. navijači Liverpoola su ti aplaudirali na Anfieldu.
— Da, mislim da su ljudi cijenili stil golova koje sam zabijao. Kad ti navijači protivničkog kluba zaplješću – znaš da si napravio nešto posebno. Ali nisam pretjerano slavio – osim ako gol nije bio u zadnjoj minuti za pobjedu.
Najponosniji trenuci u dresu Southamptona
Koji ti je bio najponosniji trenutak?
— Više njih. Jedini sam igrač koji je tri puta osvojio nagradu za igrača godine u Southamptonu. Zadnji gol na stadionu Dell protiv Arsenala – to mi je bio i zadnji gol u karijeri. No najponosniji sam bio na zadnji dan sezone 93/94. Bili smo blizu ispadanja, igrali protiv West Hama – trebao nam je bod. Zabio sam slobodnjak, penal i asistirao treći gol. Spasili smo se. Sjećam se vožnje kući i osjećaja ogromnog ponosa i olakšanja.
Postao si prvi vezni igrač sa 100 golova u Premier ligi. Je li to tada nešto značilo?
— Tada se statistike nisu pratile kao danas. Nitko nije brojao asistencije ili slično. Tek kasnije su počeli isticati te brojke. Zapravo, mislio sam da sam postigao 100. gol protiv Sunderlanda, ali se naknadno otkrilo da je jedan raniji gol protiv Crystal Palacea upisan kao autogol – tako da je moj zadnji gol u karijeri (protiv Arsenala) zapravo bio i moj stoti u Premier ligi.
Hrvatski igrači, najteži protivnici i pitanja fanova
Sjećaš li se hrvatskih igrača u Premier ligi dok si igrao? Kako bi ih ocijenio?
— Najviše sam igrao protiv Slavena Bilića. Bio je vrlo dobar branič – sjećam se kako sam se volio pokušati nadigrati s njim. Drugi hrvatski igrači mi nisu bili često protivnici, ali Bilić mi se posebno urezao u pamćenje. Što se igrača nakon moje karijere tiče, sjećam se Nike Kranjčara. On je bio sjajan igrač i igrao je za top klub kao što je Tottenham. Harry Redknapp ga je jako volio i vodio ga je sa sobom po klubovima koje je on trenirao i mislim da je to dokaz njegove kvalitete. Naravno ne smijem ga baš previše hvaliti jer ipak je igrao i za Portsmouth koji je najveći rival mog Southamptona.
Tko ti je bio najteži protivnik?
— Moj drugi seniorski nastup bio je protiv Nottinghama, a čuvao me Stuart Pearce. Imao sam 17 godina, bio sam mršav klinac, a on je bio ogroman i vrlo agresivan. Kasnije, kad sam igrao više centralno, Des Walker je bio jako težak protivnik – brz, inteligentan, teško ga je bilo nadmudriti.
Pitanja fanova
Dinozoffski Fakultet: Je li koji tvoj gol tebe samog iznenadio?
— Nekoliko njih je. Ljudi poput Bergkampa, Henryja, Messija i Ronalda imaju sjajnu kolekciju golova. No, ja bih bez problema stavio svojih 20 najboljih uz bok bilo kojem igraču svijeta i bio bih ponosan.
Marino Kristanović: Koja je bila prava razina Alija Dije, Senegalca kojeg je doveo Souness?
— Iskreno, to je bio igrač razine niže od četvrte lige. Bio sam šokiran što je Graeme Souness uopće stavio njega u sastav. Nije mi bilo jasno.
Luka DZG: Tko je modernizirao Premier ligu?
— Arsène Wenger. Uveo je profesionalizam, promijenio prehranu, treniranje, izbacivanje alkohola. Prije je sve bilo pomalo “opušteno” – puno izlazaka, malo discipline. On je to sve preokrenuo.
AydanHeaven: Je li istina da si pokušao kupiti Southampton 2009.?
— Nisam aktivno sudjelovao. Konzorcij Pinnacle me zamolio da im budem zaštitno lice. Na kraju nisu imali potrebna sredstva. Srećom, klub je kasnije preuzeo Liebherr, što je bila sreća u nesreći.
Karlo Horvat: Voliš li nogomet danas? Što bi promijenio?
— (Odgovoreno na početku podcasta) – mislim da je nogomet izgubio uzbuđenje zbog prevelike kontrole posjeda i novca.
Dušan Terzin: Treba li Southampton povući tvoj broj 7?
— To nije običaj u Engleskoj. Nisam nikad osjećao da trebaju. Neka i drugi nose taj broj i ostave trag. Ricky Lambert ga je nosio nakon mene i odradio sjajan posao.
Conan Split: Osim tebe, tko ima najbolju kolekciju golova?
— Dennis Bergkamp, bez sumnje. Bio sam i na terenu kad je zabio svoje prve golove za Arsenal – bili su fenomenalni.
Kanal3011: Koji je tvoj suigrač najčešće išao u pub?
— Bilo ih je dosta! Jimmy Case (legenda Liverpoola), Glenn Cockerill, David Hirst, Carlton Palmer, Kevin Davies… svi su voljeli popiti. No to nikad nije utjecalo na njihove igre.
Jesi li i ti znao izaći i jesi li imao nekog „wingmana“?
— Prvih 10 godina karijere jedva sam pio – možda 1–2 puta godišnje. Nisam volio alkohol. U zadnjih nekoliko godina, nakon razvoda, počeo sam malo više izlaziti. Moj „wingman“ bio je Claus Lundekvam, norveški stoper. On je bio odličan prijatelj za izlazak.
Tomislav Matanović: Je li s tobom izlazio Paul Merson?
— Ne, on je bio u Londonu, ja u Southamptonu. Nismo izlazili skupa dok smo igrali, ali na božićnim zabavama Sky Sportsa smo se znali opustiti zajedno.
Zoran Stanić: Kakvo je danas rivalstvo s Portsmouthom?
— Ponovno ćemo igrati protiv njih sljedeće sezone – prvi put nakon 2012. Igrali smo jednu FA Cup utakmicu između, ali rivalstvo je i dalje jako. Nedavno sam igrao humanitarnu utakmicu na njihovom stadionu (Fratton Park) – dočekali su me kao „negativca“, bilo je nešto zvižduka, ali sve u šali. Nema više nasilja kao nekad – rivalstvo je i dalje tu, ali zdravo.
Nikola Tomić: Gdje je bilo najteže igrati – Anfield, Highbury ili Old Trafford?
— Zavisi o razdoblju karijere. Na početku – Anfield, jer je Liverpool bio najbolji. Sredinom – Old Trafford, kad je United dominirao. Pred kraj – Highbury, jer je Arsenal bio nevjerojatan pod Wengerom.
Antonio Ferenc: Je li danas nogomet fizički zahtjevniji?
— Paradoksalno, u 90-ima je bio fizički teži. Sudci su dopuštali grublju igru. Danas se kartoni lako daju. Tereni su bolji, lakše je driblati. Danas bi mi bilo puno lakše igrati nego tada.
Mario Žamić: Može li danas igrač ostati u jednom klubu cijelu karijeru?
— Teško. Razlika u plaći je ogromna. Kad sam ja odbijao ponude, nije bila tolika razlika. Danas, ako si u Southamptonu za 40.000 funti tjedno, a City ti ponudi 200.000 funti, teško je ostati.
Robert DiCaprio: Je li brazilski Ronaldo najbolji napadač svih vremena?
— Bio bi opcija definitivno, sigurno jedan od najvećih svoje generacije.
Bruno Marić: Je li teže bilo igrati protiv Desaillyja ili Stama?
— Obojica su se isticala tek kada je bio kraj moje karijere. Protiv Desaillyja se niti ne sjećam previše dvoboja, dok se Stama sjećam da ga je upravo Pahars kojeg sam spomenuo ranije prešao tako što mu je gurnuo loptu kroz noge na Old Traffordu. Bilo kako bilo, niti jedan od njih dvojice se nije sučelio protiv mene na mom vrhuncu pa i nemamo nekih dvoboja za pamćenje.
Nevio Brkanac: Kakav je igrač bio Niko Kranjčar, sjećaš li ga se, je li mogao igrati u top klubovima?
— Pa igrao je za Tottenham, to je top klub. Ali definitivno jako dobar igrač, jedan od miljenika Harryja Redknappa kojeg je Harry uvijek vodio sa sobom po klubovima. Mislim da je bio izuzetno kvalitetan igrač.
Ivan Barin-Turica: Jesi li stvarno rekao da bi svako igranje rukom trebalo zaustaviti igru, bez obzira je li namjerno?
— Ne sjećam se da sam to rekao. Možda sam komentirao frustraciju zbog dosljednosti u sudačkim odlukama. Uvijek sam smatrao da bi se igranje rukom trebalo suditi samo ako je namjerno. Problem je što sada sve ovisi o interpretaciji – prirodan položaj, silueta, itd. Potrebna je veća dosljednost.
Matt, hvala ti što si bio naš prvi međunarodni gost. Imaš li poruku za kraj?
— Ako vas zanima što imam za reći, možete me pratiti na X-u (@mattletiss7) ili Instagramu (@matthewletissier7) – tek sam nedavno otvorio profil!
