Jučer smo gledali jubilarni 30. okršaj Jürgena Kloppa i Pepa Guardiole. Klopp je upisao 12 pobjeda, Guardiola 11, a preostalih sedam puta završili su remijem. Izuzev potencijalnog susreta u FA Kupu, ovo je posljednji susret ova dva trenera, barem u ovakvom obliku.
Ta činjenica ogroman je gubitak za nogomet jer se u posljednjih sedam sezona radi o najboljoj nogometnoj utakmici na svijetu. Još u sezoni 2017./18. kada je City osvojio titulu s rekordnih 100 bodova Liverpool im je uzeo skalp u ligi pobjedom 4:3, a u Ligi prvaka ih je izbacio u četvrtfinalu ukupnim rezultatom 5:2.
Godinu nakon toga gledali smo najbolju dvostruku trku u povijesti Premier lige i potencijalno najkvalitetniju utakmicu u povijesti Premier lige u kojoj su Građani slavili s 2:1. City je na kraju osvojio ligu s 98 bodova, dok je Liverpool bio drugi s 97 i jednim porazom. Taj poraz došao je, naravno, protiv Cityja. Tvrdnja da su milimetri odlučivali o ishodu nikad nije bila istinitija nego u toj utakmici. Dok je udarac Leroyja Sanéa udario o jednu pa o drugu vratnicu i tek onda završio u golu, linijska tehnologija pokazala je s druge strane da je Liverpool od potencijalnog pogotka bio udaljen za svega 11 milimetara jer je toliko još trebalo da lopta prijeđe crtu. To je bila stvarna razlika između te dvije momčadi i ona je mogla otići na bilo koju stranu.
Redsi su sezonu 2019./20. napokon okrunili kao prvaci poslije dugih 30 godina osvojivši čudesnih 99 bodova, a City je lakoćom osvojio prvenstvo nakon toga, kada su Redsi dobrano pali. Sezonu 2021./22. opet smo gledali trku između ove dvije momčadi kada je City opet slavio s jednim bodom razlike – tablica je pokazivala 93 na prvom mjestu, odnosno 92 boda na drugom. Prošle sezone činilo se kao da se stroj Jürgena Kloppa gasi, no sada su opet tu – u trci. Posljednje dvije godine tu se pridružio Arsenal i dodatno zakomplicirao stanje.
Ono što se ne može dovoljno naglasiti jest da prije Kloppa i Guardiole takav nivo izvedbe i konzistentnosti jednostavno nije bio normalan. Nikada nije bilo uobičajeno završiti drugi s 97 bodova i jednim porazom. I dok će povijest biti prilično nemilosrdna prema Kloppu ako završi svoj mandat sa “samo” jednim prvenstvom, svi koji su svjedočili ovom rivalstvu svjesni su o kakvoj se razini nogometne izvedbe radilo. Usporedbe radi, Sir Alex Ferguson je s Unitedom osvojio 13 titula, ali samo je dvaput imao 90 ili više bodova. Klopp i Guardiola su to napravili po tri puta.
Još jedan klasik Liverpoola i Cityja
Jučer smo gledali još jedan u nizu klasika. Nevjerojatan intenzitet, brzina i ekspresna promjena smjerova uvijek su značajke karakteristične za ovaj okršaj, a to smo vidjeli i jučer. Ipak, bez obzira na važnost susreta, ovaj ishod ne odlučuje prvaka već samo povećava svakako neizvjesnu trku, u kojoj su remijem najzadovoljniji navijači Arsenala. Liverpool na Anfieldu nikada neće biti autsajder, no s obzirom na postavu, rijetko kad su bili bliže tomu nego jučer.
City je krenuo u već opjevanom sustavu – John Stones se iz obrane podizao na poziciju zadnjeg veznog i tvorio duplu šesticu s Rodrijem, što je omogućilo visoko dizanje ostalim igračima. Već su na samom početku fantastično izigrali Liverpoolov pritisak i stvorili dvije opasne prilike. Redsi su znali da je rizik vršiti pritisak na ovako tehnički moćan City koji s lakoćom može izaći iz takvih situacija pa su trebali oprezno birati trenutke za pritisak.
Klopp zna da njegova momčad teško može dobiti bitku u veznom redu. U izgradnji napada većinom se oslanjao na duga dodavanja i preskakanja igre. Takav pristup može uroditi plodom, no puno je češća ona situacija u kojoj City samo povrati posjed i krene u ponovnu izgradnju napada. U odsustvu Trenta Alexandera-Arnolda nije se imao tko uvlačiti u sredinu prilikom izgradnje pa su bekovi stajali široko, a na poziciju druge šestice spuštao se Alexis Mac Allister.
To je svakako bolja opcija nego da se u vezu uvlači Joe Gomez, koji je povrh svega igrao na neprirodnoj poziciji lijevog beka. Spuštanje Mac Allistera štetilo je Liverpoolu jer je oduzimalo brojčanost igrača u prednjoj liniji, što je apsolutni ključ kada se igra temelji na dugim dodavanjima. U takvoj situaciji, čak i kada skakač ne osvoji zračni duel, do lopte mogu doći suigrači koji stoje visoko, no Redsi takav luksuz nisu imali jer bi onda natrag ostali previše otvoreni.
Ipak, pozitivna stavka je bila ta što se Conor Bradley na desnom beku mogao podizati visoko. Mladi Bradley profilno je puno sličniji igrač Andyju Robertsonu nego Alexanderu-Arnoldu i stoga mu je odgovarala sloboda visokog pozicioniranja i prodora po strani, a iza sebe je bio pokriven. Na desnom krilu je startao Harvey Elliott i koliko god je to lošija opcija od Mohameda Salaha, mladi je Englez puno aktivniji u fazi obrane, a po potrebi se mogao uvući u sredinu i ostaviti prostor za Bradleyja. Iako Elliott nije ni blizu opasan po gol kao Salah, on je nudio jednu opciju više u kombinatorici veznog reda, a s pozicije desnog krila iznimno je kreativan, što je pokazao i svojim ubačajem za Dominika Szoboszlaija.
Prvi je dio ipak pripao Cityju. Jedna fantastična akcija iz kornera donijela im je prednost preko Johna Stonesa i time su dokazali potencijalnu snagu uvježbanih prekida. Momčad Pepa Guardiole nikad nije bila elitna u zračnoj opasnosti iz prekida, no ovakve uvježbane akcije na kraju mogu raditi prevagu za poziciju na tablici, samo pitajte Arsenal.
Liverpool je u fazi napada imao prilično podignute linije i takvo što je City težio kazniti preko kontranapada. Ipak, temeljni razlog zašto si Redsi to mogu dozvoliti je Virgil van Dijk. Jučerašnjom utakmicom samo je potvrdio da igra sezonu iz snova. U potpuno izmijenjenoj zadnjoj liniji Nizozemac je zabilježio dva čišćenja, četiri presijecanja, pet osvojenih duela i četiri klizeća starta, od kojih su dva bila dok je bio posljednji čovjek. Uostalom, kojeg biste drugog braniča htjeli u ovakvoj situaciji za vašu momčad više od van Dijka?
Osim u obrani, uvelike je pomogao u izgradnji napada sa svojih šest od sedam uspješnih dugih dodavanja. Svoj obol je imao jedan stoper potpuno drukčijeg profila na suprotnoj strani. Riječ je naravno o Johnu Stonesu. Gol na stranu, pravi je luksuz imati Stonesa u momčadi sa sustavom kakav igra Guardiola. Riječ je o stoperu sa sjajnom kontrolom lopte i pozicijskom svijesti, a ti mu atributi dopuštaju da i u protivničkoj trećini može stvarati razliku.
Nastavak je pripao Liverpoolu
U nastavku se Manchester City našao u ritmu kojeg je nametnuo Liverpool. Pomoglo je Redsima što su zabili iz jedanaesterca netom nakon početka drugog poluvremena, no u tih su 45 minuta bili osjetno bolji protivnik. U obrambenoj su fazi svoje linije postavili visoko i igrali intenzivan i smislen presing, a City se sve više počeo oslanjati na preskakanje igre. Mac Allister se više nije konstantno spuštao, već se počeo pozicionirati nešto više na terenu i Redsi su tako međulinijskim dodavanjima uspijevali izbaciti čitavu liniju protivničkog pritiska i napadati s velikim brojem igrača.
Cityjevu opasnost je nemoguće jednostavno izbaciti iz jednadžbe, pa su i u podređenom položaju uspjeli doći do dobrih situacija. Prijetili su Phil Foden i Jérémy Doku, no Caoimhin Kelleher i vratnica spašavali su Redse. Ipak, domaćini su bili ti koji su konstantno prijetili. Taj nalet Liverpoolove energije najbolje predočava činjenica da su u drugom poluvremenu osvojili osam duela više od gostiju, dok su u prvom poluvremenu bili na istom broju.
Redsi, a osobito Luis Díaz, su se ispromašivali do kraja susreta i ostali na jednom golu iz jedanaesterca. Žalit će se navijači na nedosuđeni penal nad Mac Allisterom, no i bez te situacije imali su pregršt prilika za zgoditak. Očekivani golovi iznosili su im 2.46, broj udaraca 19, od kojih je 11 došlo unutar šesnaesterca. Čak i u takvom kontekstu nikoga ne bi iznenadilo da je City zabio, što najviše govori o njima. U potpunosti izvan svoje zone komfora i gurnuti uza zid Liverpoolovom izravnošću izvukli su bod s Anfielda, što će objeručke prihvatiti.
Posebna pohvala mora se odati Jürgenu Kloppu, koji usprkos potpuno promijenjenoj postavi nije odustajao od svog načina nogometa. Rijetko tko uspije kreirati više prilika od Cityja, osobito u odsustvu nekolicine krucijalnih igrača, a upravo to je Liverpool danas učinio. Kada je krajem prijelaznog roka doveden Wataru Endo, 31-godišnji zadnji vezni iz Stuttgarta, nogometni je puk bio uvjeren da se Liverpool neće tako brzo natjecati za titulu, a danas je Endo protiv ponajboljeg veznog reda na svijetu odigrao odličnu utakmicu. Bez obzira na ishod ove sezone, momčad zaslužuje pohvale već sad.
City je s druge strane izgledao ranjivo. Ipak, činjenica da se javnost toliko uzburka kada Građani ne izgledaju savršeno, najveća im je pohvala. Nivo konzistentnosti koju pokazuje Guardiolina momčad je nestvarna i njihovi se uspjesi danas uzimaju zdravo za gotovo. Takva dominacija postat će jasnija tek po odlasku Španjolca, a njegov je mandat neodvojiv od borbe s Kloppovim Liverpoolom, koji je jedini zaslužan zašto City od Premier lige nije napravio Bundesligu.
Ljestvica koju su postavila ova dva trenera nevjerojatno je visoka i teško će joj se neka dva kluba uskoro približiti. Zato treba uživati u posljednjem plesu Guardiolinog Cityja i Kloppovog Liverpoola. Momčadi možda nisu jednako dobre kao prije nekoliko godina, ali su zato dobile trećeg konkurenta. Ostavština ova dva trenera i njihovih momčadi je prevelika da bi se mjerila samo trofejima, a osvojili su sve što su mogli. Stoga, kako god se završi trenutna utrka, njihov će period ostati zlatnim slovima zapisan u knjigama Premier lige.
