Grupna faza Europskog prvenstva u Njemačkoj je završena. Na našu žalost, u osmini finala nećemo gledati Hrvatsku koja je završila treća u skupini, iza Španjolske i Italije te ispred Albanije. Hrvatska je s dva boda uz Mađarsku bila jedna od dvije najgore trećeplasirane reprezentacije te je ostala bez iduće faze.
Unatoč osvojena samo dva boda, Hrvatska je i nakon dramatične utakmice s Italijom imala šanse za prolazak. Doduše, šanse za to nisu bile velike, pogotovo jer su nedorečeni Englezi s tri gola razlike morali svladati Slovence. Na kraju se od četiri potrebna rezultata poklopio samo jedan i izabranici Zlatka Dalića su napustili Njemačku.
Sama mogućnost prolaska skupine s dva boda jedna je od mana formata s 24 momčadi. Format je to koji je omogućio “manjim” nacijama, poput Islanda 2016. te sada Gruzije, da se kvalificiraju na europsku smotru i tamo osvoje srca neutralnih gledatelja. No, izuzev lijepih underdog priča ovaj je format od svoje implementacije 2016. pokazao puno više mana nego vrlina.
Prije svega, Europsko prvenstvo je odlaskom s formata od 16 momčadi prestalo biti najjače reprezentativno natjecanje na svijetu. U prijašnjem formatu s četiri skupine koje bi “pucale od snage” svi su bili složni da je Europsko prvenstvo jače od Svjetskog. Sada to više nije slučaj.
Čak i sami dolazak na turnir više nema osjećaj prestiža. Hrvatska je za proći na Europsko prvenstvo morala dva puta dobiti Latviju i Armeniju, jednom Tursku i jednom remizirati s Walesom. Neusporedivo lakši protivnici nego što je to ranije bio slučaj. Čak i da se nije kvalificirala putem te skupine, Hrvatska bi otišla u doigravanje gdje bi morala igrati domaće utakmice protiv Finske i Poljske. Praktički se teže ne kvalificirati, nego otići na završni turnir.
Najveća mana formata od 24 momčadi leži u tome što osminu finala osim prve dvije ekipe u svakoj skupini izbore čak i četiri najbolje trećeplasirane momčadi. Time je prolazak skupine od nečega što se smatralo velikim uspjehom za većinu nacija došao do stanja puke formalnosti.
Do sada su tri boda redovno bila dovoljna za prolazak dalje, nekad i s negativnom gol razlikom. Istina, i u formatu gdje prolaze samo dvije ekipe tri boda mogu biti dovoljna za prolaz, ali se to događa puno rjeđe i puno toga se za takvo nešto mora poklopiti.
Uz to, format ostavlja previše prostora za manipulaciju uoči posljednjeg kola. Tako su Slovačka i Rumunjska znale da ih bod obje vodi u iduću fazu, dok je Portugal isto bio u zanimljivoj situaciji. Naime, izabranici Roberta Martíneza su si uoči posljednjeg kola mogli “birati” protivnika. Točnije, pobjeda protiv Gruzije ih je vodila na Mađare, a poraz na Slovence.
U ovom slučaju to vjerojatno ne radi preveliku razliku s obzirom na na to da je Portugal osjetni favorit u obje te utakmice, ali takvo nešto ne bi trebalo biti moguće. Još na prošlom Euru, Hrvatska je Škotsku trebala dobiti jedan razlike, umjesto dva kako bi otišla na lakšu stranu ždrijeba.
Kada se već otišlo na proširenje s 24 ekipe, onda treba otići do kraja i proširiti prvenstvo na 32. Time bi barem format bio jednostavan i iz osam grupa po četiri bi prolazile najbolje dvije. Sve ostalo nema previše smisla.
I dok je priča gruzijskih nogometaša vrlo vjerojatno najljepša nogometna priča ovog ljeta, ne mogu se oteti dojmu da je način na koji su došli na prvenstvo prejednostavan.
Naime, Gruzija je u svojoj kvalifikacijskoj grupi završila četvrta. Ispred nje su završili Španjolska, Škotska i Norveška. Jedine dvije pobjede u kvalifikacijama su joj došle protiv slabašnog Cipra, dok su još po bod otkinuli Škotskoj i Norveškoj.
Na domaćem terenu su od Španjolske inkasirali čak sedam pogodaka. Sve to sugerira da takva momčad ne bi trebala imati šansu kvalificirati se na Europsko prvenstvo. No, unatoč grozno odrađenoj kvalifikacijskoj skupini, Gruzija je dobila priliku zaigrati u doigravanju.
To mjesto su zaradili tako što su u Ligi nacija osvojili grupu Lige C ispred Bugarske, Sjeverne Makedonije i Gibraltara. U doigravanju su prvo svladali Luksemburg, a nakon toga preko jedanaesteraca Grčku, koja je u svojem polufinalu svladala Kazahstan.
Kada se sve zbroji i oduzme, Gruzija je za nastup na Europskom prvenstvu morala svladati Gibraltar, Sjevernu Makedoniju, Bugarsku, Luksemburg i Grčku. Od navedenih reprezentacija, niti jedna ne upada u najboljih 50 po FIFA rankingu.
S novim formatom i implementacijom Lige nacija u sistem kvalifikacija, olakšan je put reprezentacijama poput Gruzije, Islanda ili Sjeverne Makedonije da se kvalificiraju na Europsko prvenstvo. No, postavlja se pitanje treba li kvalifikacija na turnir biti nešto što se olakšava ili nešto što je teško ostvarivo?
Svi volimo priče o malim momčadima koje ruše velike. Svi vole kada David unatoč svim predviđanjima sruši Golijata. No, kada se Davidu apsolutno sve olakša da takvo nešto napravi, to više nije toliko impresivan pothvat.
UEFA je proširenje formata opravdala time što “želi pružiti šansu malima” u što vjerojatno ne vjeruje ni PR stručnjak koji je pisao priopćenje. Format je proširen kako bi se povećao broj utakmica i samim time povećao broj prihoda, sve ostalo su priče za malu djecu.
Ljude u Gruziji vjerojatno apsolutno nije briga za ovo jer proživljavaju najljepše nogometne uspomene. No, mišljenja sam da uspjeh u sportu i nogometu treba biti nešto do čega se teško dolazi, a ne nešto do čega se dođe pobjedama protiv reprezentacija van top 50. Barem je tako nekada bilo…
