Teško je više pronalaziti riječi za opisati Dinamove ovosezonske poraze. Iz tjedna u tjedan, iz kola u kolo, iz natjecanja u natjecanje, Dinamo gubi utakmice na isti način. Ništa drugačije nije bilo niti jučer protiv Viktorije Plzeň.
Kada je Dinamo ovog ljeta s uvjerljivih 4:1 poražen od Sparte Prag, većina navijača je u Konferencijskoj ligi vidjela priliku za solidan europski rezultat. Trećerazredno europsko natjecanje činilo se idealno za Dinamo koji nije izgledao dobro.
Nakon ždrijeba grupne faze optimizam je dodatno narastao. Grupa u kojoj su Astana, Ballkani i Viktoria Plzeň činila se kao lak zalogaj te je trebala poslužiti kao zagrijavanje za iduću fazu. Barem smo tako mislili.
Od mišljenja kako će se grupa rutinski odraditi zbog čega će fokus ostati na HNL-u, Dinamo je u tri kola došao do toga da mu je prolazak iste i više nego upitan. Ukratko, momčad Dinama je u godinu dana od momčadi koja se bori za prolazak grupe Lige prvaka, došla do toga da strahuje za prolazak grupe Konferencijske lige.
U tekstu nakon utakmice Gorice i Dinama napisao sam kako će se ovom Dinamu ove polusezone događati još puno “Gorica”. Na moju žalost, nije trebalo dugo da se riječi pretvore u dijela. Unatoč tome što su Česi dosta drugačija momčad od Gorice, problemi Dinama su se ponovno sveli na isto.
Ponovno je do izražaja došao ogroman manjak kreativnosti i ideje u napadu. U 90 minuta protiv, unatoč okolnostima ipak objektivno slabijeg protivnika, Dinamo je kreirao tek jednu priliku iz igre. Protiv Viktorije Plzeň na Maksimiru to je jednostavno premalo.
Jakirović se uoči utakmice odlučio za postavku s kojom je Igor Bišćan započinjao većinu “jačih” utakmica. Stefan Ristovski zauzeo je mjesto na desnom stoperu, dok je Sadegh Moharrami počeo na desnom beku. Povratnik u prvih 11 bio je Dario Špikić koji je započeo na desnom krilu.
Prvih 45 minuta obilježila je totalna bezidejnost Dinama. Modri su imali čak 67% posjeda lopte, ali su uputili samo četiri udarca od čega nula u okvir. Najbolja prilika došla je iz slobodnog udarca Marka Bulata koji je zatresao gredu.
S druge strane, gosti iz Češke su se dobro pripremili za Dinamo (što ove sezone nije teško) te su u discipliniranom bloku mirno čekali svoju priliku. Podatak kako na kraju utakmice Ivan Nevistić ima više dodira nego Špikić i Mahir Emreli zajedno govori puno više nego bilo koja analiza.
Dinamo je beskrajno kružio bez trunke inicijative. Perić, Ristovski, Ljubičić su se međusobno dodavali, dok su se nepomični napadači čudili kako lopta ne dolazi do njih. Sve već toliko puta viđeno i napisano.
Ulazak Maximea Bernauera i prelazak na formaciju s tri stopera donio je nešto živosti, barem na početku. Uostalom, najbolja Dinamova prilika došla je nakon što je Bernauer ušao u sredinu, odlično pronašao Moharramija čiju povratnu loptu Gabriel Vidović nije uspio iskoristiti. Činilo se kako je napokon pronađeno rješenje za tvrdi blok Viktorije.
Ipak, nakon tog kratkog bljeska Francuza pet minuta po ulasku, Dinamo je ponovno postao sterilan. Usto, kao i u toliko navrata prije jučerašnje utakmice, Dinamo jako jeftino prima pogodak.
Loše očišćeni korner se vratio u kazneni prostor gdje Bernauer neoprezno ruši Robina Hranáča i sudac apsolutno opravdano pokazuje na bijelu točku. Siguran izvođač bio je Tomáš Chorý i Dinamo je ponovno bio u velikom problemu. Bezidejni Dinamo morao je probiti već tada odličan dupli blok gostiju nakon što su se Česi dodatno povukli. Pokazalo se to kao nemoguća misija za ovakve Modre.
Dinamo bez Brune Petkovića pati od ogromnog manjka kreacije. Martin Baturina i Bulat su preuzeli dio odgovornosti, ali kako se u odsustvu Petkovića fokus obrana na njima povećao, tako su i njih dvojica pali u tom aspektu. To nas dovodi do jednostavnog zaključka: Dinamo u šansu za gol može doći samo slučajno!
Već četvrti put u pet utakmica Dinamo ne gubi zato jer lopta nije htjela u gol, već zato što do tog gola nisu uspjeli doći. Sve momčadi na svijetu tijekom sezone prođu kroz jednu ili dvije rezultatske krize. No, ovo kroz što Dinamo prolazi je kriza igre i ona traje već jako dugo.
Usto, Dinamo je ostao bez tri i pol (ozljeda Petkovića) jako važna igrača u kratkom periodu što je ostavilo traga. Često je Dinamo u proteklim sezonama imao utakmice gdje igra nije bila bajna, ali bi ih riješio trenutak inspiracije Mislava Oršića, Brune Petkovića ili Luke Ivanušeca.
Nakon tih utakmica gdje Dinamo nije puno stvarao, ali je Oršić zabio bombu s 20 metara i Dominik Livaković je obranio zicer u 90. minuti, svi smo takve pobjede oslovljavali kao rutinske. Odlaskom tih igračkih klasa, otišla je i rutina.
S obzirom kako je epilog i način odigrane utakmice gotovo identičan kao nakon Gorice, zaključak jedino može biti gotovo identičan. Ovakav Dinamo će se (barem) do polusezone jako mučiti sa svakim iole ozbiljnijim protivnikom.
Sergej Jakirović, unatoč tome što je i on napravio dosta grešaka, je daleko od glavnog krivca za ovo stanje. Uostalom, nakon što je odradio sedam utakmica u 23 dana uslijedila je reprezentativna stanka nakon koje je došao isti takav raspored. To ostavlja jako malo vremena za bilo kakvo uigravanje.
Ono na čemu će Jakirović, ili njegov nasljednik, morati pod hitno poraditi je psihološka sprema igrača. Igrači na terenu izgledaju izgubljeno s nikakvim govorom tijela. Jučer je nakon primljenog gola bilo sasvim dovoljno vremena za povratak, ali kad se momčad pomiri s porazom teško se iz toga izvući. Jer navijači će oprostiti sve, osim manjka zalaganja.
Teško je reći može li Jakirović ovo okrenuti ili ćemo vidjeti već drugu ovosezonsku smjenu trenera u Dinamu. Ono što je sigurno je kako će svi problemi koje ima Jakirović ostati i ukoliko dođe do smjene. Hoće li za te probleme odgovornost preuzeti još neki član uprave osim Darija Šimića, to ostavljam vama na procjenu.
