Godinama pričaju ima nas malo, a sve nas je više. Stih je to iz popularne pjesme „Izgubljeni“ riječkog benda Let 3 koji može na neki način poslužiti i kao metafora za priču oko Rijeke i njene pozicije u HNL-u. Priču o zaboravljanju, podcjenjivanju.
Iako je Rijeka pred utakmicu s Hajdukom bila tek tri boda udaljena od prvog mjesta, iako se znalo da je pobjeda vodi na prvo mjesto, o tome kao da je malo tko razmišljao. Barem malo tko van riječke publike. Tema je na javnoj razini bila koliko je Hajduk ponizio Dinamo svojim poslovanjem na tržištu igrača dovođenjem Ivana Perišića i Josipa Brekala, a onda i koliko su im šanse narasle nakon što je Duje Čop postigao hattrick u pobjedi Lokomotive nad Dinamom.
Odrazilo se to i na šanse Rijeke pred derbi pa su kladionice postavile koeficijent od nekih 4,40 za pobjedu na Poljudu. Dodatni podaci govore da je Rijeka slavila u samo 1% utakmica u kojima je imala tolike šanse. Bilo da se radi o naklapanjima iz kafića, prognozama analitičara ili kladioničarskom koeficijentu, Rijekine su šanse za pobjedu bile niske.
Smanjile su se dodatno u 15. minuti susreta kada je Laszlo Kleinheisler ubacio loptu u srce šesnaesterca, a Marko Livaja glavom pogodio leđa Rokasa Pukštasa nakon čega lopta ulazi u gol. Hajduk je poveo 1:0 te se činilo kao da će se narativ posložiti upravo onako kako je priželjkivala domaća publika.
Izuzev tog pogotka, u prvom poluvremenu nismo vidjeli puno kvalitetnog nogometa. Igrači obje ekipe su griješili u prvom dodiru s loptom, dodavanja su često išla metar iza namijenjene pozicije te slika prvog poluvremena nikako ne bi smjela biti slika nogometa kakvu se želi vidjeti od trenutno najbolje dvije momčadi lige.
Rijeka nije dobila ništa s idejom guranja Marca Pašalića u sredinu terena te je izostajalo širine i konkretnijeg napada na strani gdje je stajao Fahd Moufi. Svodilo se uglavnom sve na vjeru kako Marko Pjaca može slomiti Niku Sigura i nešto učiniti nakon toga, no Hajduk nije imao problema s pokrivanjem zona koje su napadali Ivanović, Fruk, Pašalić i Janković.
Iako su vodili na prvom poluvremenu, Hajduk također nije bio pretjerano opasan u prvih 45 minuta. Postignuti gol je dobrim dijelom došao iskorištavanjem trenutka neuigranosti zadnje linije Rijeke kojoj su nedostajala oba startna stopera. Desni bok je ostao potpuno prazan kada je Ivan Smolčić išao braniti sredinu šesnaesterca pa je Kleinheisler mogao neometano tražiti Livaju. Prostora i vremena je bilo toliko da bi i Moufi stigao dotrčati po tu loptu čak i da nije bilo Kleinheislera. Međutim, od Hajduka je to bilo sve. Izgledali su zadovoljno s vodstvom, pogotovo jer Rijeka nije izgledala kao prijetnja.
Željko Sopić je na poluvremenu izvadio Franju Ivanovića i uveo Jorgea Obregona, igrača koji je i u srijedu protiv Gorice pokazao voljni moment kakvog do sada nismo vidjeli. Njegov presing i njegova duel igra su predstavljali problem Hajduku pa je tako i kod fantastičnog gola za 1:1 bez problema na leđima zadržao Zvonimira Šarliju koji ima status ponajboljeg stopera u ligi. Općenito je Željko Sopić drugu utakmicu zaredom jako dobro prepoznao što Rijeka radi krivo te je opet reagirao sjajno s promjenom taktičkih postavki, ali i zamjenama.
Ja nakon Obregónovog siječnja u bijelom dresu pic.twitter.com/HhSuWakN2L
— Andrej Buvač – Ofenziva (@AndrejRijeka) January 28, 2024
Kroz čitavo drugo poluvrijeme je Rijeka potpuno zakočila Hajduk u svim dijelovima igre. Fizička nadmoć, borbenost i pokazana želja usred euforije na Poljudu je još impresivnija ako znamo da Rijeka iza sebe ima iscrpljujuću utakmicu u Gorici, da su im izostajala dva prvotimca te da su im i lijevi stoper i desni bek dobili žute kartone u prvom poluvremenu.
Tu posebno treba izdvojiti Stjepana Radeljića koji je osvojio 13 od 15 duela, oduzeo tri lopte, presjekao dva dodavanja i jedanaest puta otklonio opasnost iz kaznenog prostora. Bila mu je to tek druga utakmica koju je započeo u HNL-u, prva nakon utakmice s Lokomotivom u osmom mjesecu prošle godine. Odigrati na ovakvoj razini kao rezervni stoper u tako važnoj utakmici je jako impresivno.
Izuzev spomenutih, ta borbenost se najviše vidjela kod Lindona Selahija koji je do kraja utakmice oduzeo pet lopti, presjekao tri protivnička dodavanja i osvojio šest od devet duela na tlu. Svoju partiju je u 75. minuti okrunio i sjajnim volejom za 2:1 Rijeke što će i ostati konačni rezultat.
Kohezija i zajedništvo viđeno u ekipi Rijeke više nije samo floskula. Dok će se nekima Sopićeve priče o benzinskim postajama činiti kao predstava za medije, dojam na terenu pokazuje da je ova ekipa Rijeke uistinu postala svojevrsna banda. Proslave Obregona i Selahija nakon gola su pokazale koliko su svjesni važnosti ove utakmice i stvorenog narativa pred ovu utakmicu.
To je možda i ključ ove Rijeke te njenih ambicija u borbi za naslov prvaka. Dok se u Modrom taboru bave unutarnjim nemirima te brigom oko potencijalnog raspada čitave strukture poslovanja kluba, a u Bilom euforijom zbog toga što su zadali ozbiljan šamar najvećem suparniku i što na papiru imaju ekipu s kojom vjeruju da mogu napokon osvojiti naslov, Rijeka je iskoristila pompu i potiho stvorila pobjedničku atmosferu unutar momčadi koja ima dosta igračke kvalitete. Na Sopiću je da je zadrži još jednim odlaskom do prve benzinske postaje.
