Sreća je sastavni dio života. Ona utječe na svakog čovjeka u bilo kojoj branši, a uvijek je potrebno imati njenu barem malu dozu kako bi ostvarili ono što želimo. Jednom će doći taj trenutak koji čekamo cijelo vrijeme, a naše je da budemo spremni maksimalno ga iskoristiti. Taj događaj je nešto što nam može promijeniti puno toga, a slično je i kod nogometaša. Cijeli život su podredili sportu, rade da bi nešto ostvarili, a jedan događaj im može promijeniti čitavu karijeru.
Marko Pjaca će zauvijek pamtiti taj 28. ožujka 2017. godine i prijateljski dvoboj protiv Estonije. Utakmica se odigravala samo zbog odluka koje donose FIFA i UEFA gdje su reprezentacije morale odigrati određen broj utakmica u pojedinom reprezentativnom prozoru. Hrvatska je odigrala kvalifikacijsku utakmicu protiv Ukrajine 24. ožujka, a ona iduća je bila na rasporedu tek u lipnju. Stoga se između njih dvije morala ugurati još jedna.
Tadašnji izbornik Ante Čačić poveo je sa sobom samo 16 igrača, a većina prvotimaca dobila je slobodno. Pjaca nije bio jedan od njih, a u 62. minuti njegovo koljeno na desnoj nozi je popustilo te su mu pukli križni ligamenti. Pred njim je bio dug oporavak, a nakon što se u studenom 2017. vratio nogometu, godinu i pol dana kasnije mu se isto dogodilo na drugom koljenu. Ovaj put na treningu u Fiorentini, a pred njim je bio još jedan mukotrpan proces vraćanja iz ozljede.
U trenutku prve ozljede Pjaca je bio igrač Juventusa gdje je stigao u ljeto 2016. iz Dinama u tada najvećem izlaznom transferu u povijesti zagrebačkog kluba u visini od skoro 30 milijuna eura. I nije uzalud toliki novac bio u pitanju. Pjaca je u HNL-u jednostavno bio predominantan, a njegove tehničke i fizičke predispozicije bile su miljama daleko od ostalih igrača u ligi.
Po dolasku na talijansko tlo, u svojoj prvoj sezoni je do ozljede upisao 14 nastupa u Serie A, četiri u Ligi prvaka i dva u Kupu te ukupno proveo 576 minuta na terenu. Prema dostupnim brojkama iz prvenstvenih i europskih nastupa, za to vrijeme je upisao 17 uspješnih driblinga uz 72 posto uspješnosti. Nije to neki prevelik uzorak, ali jasno pokazuje koliko je Pjaca bio opasan dribler i na toj najvišoj razini.
Kad bi te brojke razvukli na cijelu utakmicu, na 90 minuta bi imao 3,6 uspješnih driblinga što je uz takav postotak zaista impresivno. Donekle je to nastavio i kasnije u ostalim klubovima, a njegova uspješnost driblinga uvijek se vrtjela oko 60-ak posto. S obzirom na kontekst liga Petica to je i dalje odlično, a pokazao je da i nakon dviju teških ozljeda može raditi razliku.
Povratak kao prekretnica
Nakon transfera u Juventus, Pjaca je bio po raznim posudbama, Schalke 04, Fiorentina, Anderlecht, Genoa, Torino, Empoli, svugdje ga je bilo. Međutim, ono što mu je cijelo vrijeme falilo je kontinuitet nastupa u početnom sastavu, HNL je bio idealan upravo za to, a Pjaca je u jesen prošle godine kao 28-godišnjak stigao u Rijeku.
Nije njegov povratak iznenadio nikoga, ali odabir kluba jest. Mnogo igrača se, posebno u zadnje vrijeme, odlučilo na povratak u domaću ligu kako bi revitalizirali svoju karijeru. Ipak, mnogi su očekivali već tada Pjacin dolazak u Dinamo. Luka Ivanušec je ostvario transfer u Feyenoord, a mjesto na lijevom krilu bilo je upražnjeno. Umjesto toga, Dinamo se tek pola godine kasnije nakon sage oko Josipa Brekala koji je na kraju završio u Hajduku, odlučio za dovođenje Arbëra Hoxhe iz Slaven Belupa.
U Rijeci je dobio povjerenje i ono najbitnije, vrijeme. Od starta očekivanja nisu bila toliko visoka kao što bi bila zagrebačkom klubu, na kraju su se do samog kraja borili za dvostruku krunu, a Pjaca je svojim igrama izborio povratak u reprezentaciju.
Nakon što je Sergej Jakirović kao trener Rijeke više-manje posložio cijeli kadar, na klupi ga je zamijenio Željko Sopić. Rijeka je prije njega preferirala sustav 4-2-3-1 s Nikom Jankovićem, Tonijem Frukom i Marcom Pašalićem u prednjoj trojci, dok su iza njih bili Lindon Selahi i Veldin Hodža kao dva zadnja vezna. Da bi se našlo mjesto za Pjacu, netko od navedenog trojca je trebao ispasti iz ekipe, a s obzirom na to da su sva trojica igrala vrlo dobro Sopić se odlučio za promjenu formacije.
Postavio je momčad u 4-1-4-1, izvadio je jednog zadnjeg veznog, gurnuo Jankovića u sredinu, a Pjacu postavio na lijevo krilo. Rezultiralo je to odličnom sezonom Riječana gdje su praktički do samog kraja bili u utrci za prvenstvo i Kup, a Pjaca je bio jedna od glavnih uzdanica. Završio je sezonu s 27 prvenstvenih nastupa gdje je postigao sedam golova i upisao pet asistencija.
Bio je tako drugi strijelac momčadi u HNL-u iza Jankovića, a uslijed svih problema s ozljedama bio je primoran prilagoditi svoju igru. Iako je to i dalje zavidnoj razini, više ne ulazi u toliki broj driblinga, ali zato odlično iskorištava neke druge stvari.
U konkurenciji krilnih igrača, u samom je vrhu u praktički svim napadačkim kategorijama – uspješnim driblinzima, postotku uspješnih driblinga, točnim dugim loptama, dodavanjima u posljednju trećinu, kreiranim velikim prilikama i ključnim dodavanjima. Recimo u posljednjoj kategoriji je deveti igrač ukupno s 1,5 takvih dodavanja po utakmici, više imaju većinom vezni igrači, dok je on najbolji među krilima.
Također, uz Pašalića, je bio najbolji dribler momčadi s 1,6 driblinga po utakmici uz 58 posto uspješnosti. Ako to proširimo na kontekst cijele lige i ukupan broj, Pjaca je ostvario 42 uspješna driblinga, a više od njega imala su tek tri igrača – Emir Sahiti, Martin Baturina i Pašalić. S tim da je svaki od njih proveo više vremena na terenu od njega; Baturina je igrao 430 minuta više, odnosno Sahiti 150, a Pjaca je u toj konkurenciji bio najefikasniji.
Profilno zapravo više nije igrač koji u tolikoj mjeri napada dubinu. Dapače, najopasniji je kada ima loptu u nogama i licem je okrenut prema suparničkom golu.
Okomit je i konkretan te sposoban raditi višak u jedan-na-jedan ili jedan-na-dva situacijama. Njegova tehnička superiornost mu omogućava da sam sebi stvori bolje uvjete na terenu, a već prvim dodirom po primanju lopte često stvara prednost nad suparnikom. Nogometna inteligencija koju posjeduje pomaže mu u tome, snalažljiv je na uskim prostorima, a ima i vrlo dobre razigravačke sposobnosti za jednog krilnog igrača.
Ono što je također bitno je činjenica kako je bio vrlo opasan i u utakmicama u kojima nije imao konkretan učinak. Kada i ne bi direktno sudjelovao kod gola, stvarao je nered u protivničkoj obrani i radio razliku. Što je sezona više odmicala, on se postepeno dizao u formi. Tako je pomogao Rijeci da do samog kraja bude u utrci za dvostruku krunu, a sebi osigurao odlazak na Euro.
Nažalost, sasvim je jasno kako Pjaca nikada neće postati onakav igrač kakav je trebao biti. Faktor sreće nije bio na njegovoj strani, ali i ovakav bi trebao biti prvotimac te jedan od nositelja igre Modrih. Nakon toliko peha u karijeri, malotko je više od njega zaslužio da mu se ostvari želja, a to je povratak kući, u Dinamo. Sada je tu, sretan i zadovoljan. Na kraju krajeva, to je zapravo ono što je najbitnije.
