Španjolska reprezentacija koja je osvojila Euro 2008. i 2012. te Svjetsko prvenstvo 2010. vjerojatno je najdominantnija reprezentacija u povijesti. Gajila je prepoznatljiv stil igre i raspolagala hrpom zvijezda, ali Sergio Ramos nije imao dilemu kad je morao istaknuti najbitnijeg: “Volim puno igrača, ali najpotrebniji nam je Sergio Busquets.” Od široke palete igrača, Ramos je odabrao neuglednog zadnjeg veznog iz rivalske mu Barcelone.
Godina je 2024., a Barcelona još nije zamijenila Busquetsa. Odnosno, nije našla nikoga da barem približno radi ono što je on konzistentno mogao. On je bio usamljena šestica u Barcinom sistemu i čovjek koji je sam povezivao redove katalonskog giganta. Otkad ga nema, Barcelona puno češće igre s dvije “šestice” kako bi nadomjestila nedostatak igrača koji je toliko otporan na pritisak i istovremeno siguran s loptom.
Liverpool je pod Jürgenom Kloppom osvojio sve što se osvojiti može, a neizostavan igrač na poziciji zadnjeg veznog bio je Fabinho. Brazilca najbolje opisuju nadimci. Suigrači su ga zvali Dyson po poznatom usisavaču jer je Fabinho jednako učinkovito skupljao sve lopte oko sebe. Pep Lijnders, pomoćni trener Redsa, prozvao ga je Svjetionikom jer je svima ispred sebe omogućio mirno i sigurno kretanje.
Godina je 2024., a Liverpool još nije zamijenio Fabinha. Redsi su poznati po prilično proračunatom poslovanju i moraju biti potpuno uvjereni za nekog igrača da bi potrošili basnoslovne cifre na njega. Prošlog su ljeta ponudili 128 milijuna eura za Moisésa Caiceda, ali igrač je otprije imao dogovor s Chelseajem. Ovog su ljeta očajnički pokušali dovesti Martína Zubimendija, no on je odlučio ostati u Real Sociedadu. Igrači takvog profila nevjerojatno su rijetki, a nasušna su potreba velikih klubova. Kako je došlo do toga?
Staromodne “šestice”
U nogometu se na zadnjeg veznog uglavnom gledalo kao na agresivnog i požrtvovnog igrača kojemu je glavni cilj razbijanje protivničkih napada. Svoj manjak tehničke vještine i napadačkog doprinosa nadomjestio bi obrambenom odgovornošću. Poanta je bila raditi “prljavi posao” dok talentirani igrači ispred “šestice” imaju potpunu slobodu. Takvi su igrači bili neugledni, ali svakako krucijalni u svojim ekipama.
Idealan je primjer Gennaro Gattuso u Milanu koji je čuvao leđa nekima od najtalentiranijih igrača tadašnjeg doba. “Šestice” nikada nisu pobrale lovorike za svoj rad u javnosti. Primjerice, Didier Deschamps je bio ključan igrač francuske reprezentacije u osvajanju Svjetskog prvenstva 1998., a suigrači su ga zvali “Vodonoša”.
Protagonist evolucije
Kada pričamo o evoluciji ove pozicije, moramo spomenuti igrača koji je itekako utjecao na to da zadnji vezni nisu samo “Vodonoše”. Real Madrid je osvit 21. stoljeća obilježio sumanutim trošenjem novca i kreiranjem Galacticosa — momčadi krcate zvijezdama. U ekipi su bili Raúl, Ronaldo, Luis Figo, Zinedine Zidane i mnogi drugi, a u ljeto 2003. kao najveća atrakcija došao je David Beckham. To je značilo da više nije bilo mjesta za neke igrače jer su sve zvijezde morale biti skupa na terenu pa je tehnološki višak postao heroj ove priče, Claude Makélélé.
Francuz je otišao u jednako rastrošan Chelsea, koji je bio puno pametniji u trošenju svojih resursa. Makélélé je ubrzo postao krucijalan igrač momčadi koja je osvojila dvije lige s 95, odnosno 91 bodom, ali njegova je važnost nadilazila samo Chelsea. José Mourinho je tada shvatio da je Makélélé toliko pokretan i defenzivno potentan da može sam samcat igrati poziciju zadnjeg veznog i ispred sebe imati dva igrača.
To je bila bitna odluka jer su gotovo sve ekipe u Premier ligi igrale u 4-4-2 formaciji s dva veznjaka u sredini terena pa su Bluesi u startu imali brojčanu prednost sa svoja tri. Makélélé je bio ključan faktor u Mourinhovu 4-3-3 sustavu, a ostali su ubrzo i sami pokušali to replicirati. Francuz je nastupio u 36 ligaških utakmica sezone 2004/05 u kojoj je Chelsea primio rekordnih 15 golova u 38 utakmica. Real Madrid se, pogađate, nije dobro proveo za to vrijeme.
Promjena uloge
Iako je Makélélé imao ogroman doprinos, čak i on se danas može smatrati staromodnom “šesticom”. Već je sada, osobito za najuspješnije klubove, stvar prošlosti ono doba kada se na zadnjeg veznog gledalo prvenstveno na razbijača napada i obrambenu kariku. Ovo je razdoblje u kojem šestica ima veći značaj za napad nego ikad, no to često nije pretjerano vidljivo zbog toga što većinu svojih napadačkih akcija ona odrađuje daleko od protivničkog gola.
Idealan primjer može biti Xabi Alonso koji je s te pozicije dijelio duge lopte i tako preskakao protivničke redove. Osvajanje terena može se raditi i na druge načine, na primjer iznošenjem lopte, kao što radi Frenkie de Jong. Dakle, “šestice” su više nego ikad važni progresivni igrači, što je prilična promjena od doba kada je glavna uputa bila “dodati prvom do sebe”.
Tehnika moderne šestice mora se također ogledati u otpornosti na protivnički pritisak. S obzirom na to da ona u većini slučajeva prima loptu leđima okrenuta od gola, idealan je okidač za protivnički pritisak. Sitnice poput brze promjene smjera, dobrog prvog dodira i pravovremenog odigravanja stoga su od veće važnosti nego ikad. Većina najjačih ekipa odlučuje se za strpljivu izgradnju napada kroz kombinatoriku, a tu je zadnji vezni ključna figura. Stoga ne čudi da vrhunski klubovi ne traže nogometaša koji je prvenstveno razarač. Uzmimo za primjer Ibrahima Sangaréa — korpulentan i defenzivno moćan igrač koji je rasturao u Eredivisie ne može dalje od Nottingham Foresta zbog svoje manjkavosti s loptom u nogama. Prije samo 15-ak godina, puno bi bolje kotirao u nogometu.
Moderna taktika je uvelike uvjetovala evoluciju
Neizostavan dio evolucije “šestice” je i razvoj moderne taktike. One najbolje momčadi većinom teže posjedu stoga je važno imati igrača koji je toliko siguran na lopti da kroz njega napad može stalno cirkulirati. Najbolje momčadi također teže izgradnji igre kroz kombinatoriku, a igrač u srcu zbivanja je upravo zadnji vezni. On zato mora imati “oči na leđima” i iznimno brzo donositi odluke.
Protivnici takvih klubova sve se češće povlače u duboki blok i odolijevaju napadima i zato je bitno imati igrača koji može taj blok probijati na konstantnoj bazi — driblingom, iznošenjem ili dodavanjem. Učestala je praksa energično i visoko pritiskanje pa zadnji vezni mora imati svijest o pozicioniranju, a tek onda biti dovoljno snažan za dobivanje duela. Protivnici se zato često odlučuju na preskakanje pritiska i dugom loptom traže napadače pa šestica treba biti i dobra u zraku.
Kao “šlag na kraju” dolazi opasnost po protivnički gol. S obzirom na količinu vremena koja se provodi u zadnjoj trećini, bilo bi dobro imati “šesticu” koja se zna ubaciti u prostor i pogoditi ili do golova stići nekim drugim načinima — prekidima, udarcima izvana, udarcima glavom itd.
Nemoguće je imati igrača koji ima apsolutno sve potrebne osobine na visokoj razini, ali ako moramo izdvojiti jednog koji je najbliže tome, to bi neupitno bio Rodri. Ako prenesemo njegove sposobnosti na suhe brojke, to bi zvučalo ovako. Radi se o igraču koji je u ligi prošle sezone zabio osam pogodaka i podijelio devet asistencija. Zabijao je lijevom nogom, desnom nogom i glavom, a uz to imao polovičnu raspodjelu golova unutar i izvan šesnaesterca.
Po utakmici je imao 98.8 točnih dodavanja s preciznošću od 92 %, od kojih je 7.1 dodavanja bilo dugih s nevjerojatnom preciznošću od 81 %. Po utakmici je još imao 1.2 uspješna driblinga sa 75 % uspješnosti i ukupno 5.9 osvojenih duela s 59 % uspješnosti. Uz sve to, Rodri je vezni s najviše progresivnih dodavanja u ligama Petice i u najboljih 4 % po progresivnim dodavanjima. Nije slučajnost da je Manchester City s Rodrijem kao ključnom figurom osvojio apsolutno sve, a krucijalan je bio i za španjolsku reprezentaciju u osvajanju Eura. Ako nije najbolji igrač na svijetu, onda je svakako najkorisniji, a takvo je nešto za zadnjeg veznog donedavno bilo nezamislivo.
Stoga nije čudo da vlada potpuna pomama na tržištu za igračima ovog profila. Nema ih puno, ali su velikani apsolutno voljni izdvojiti stotine milijuna za njih. Idealan primjer je i Declan Rice, za kojega više nitko ne spominje cijenu od 116 milijuna eura jer je tu cifru itekako opravdao.
Rezime
“Šestice” su pratile evoluciju nogometne igre i tako postale sve utjecajnije za svoje momčadi. Naravno, one su oduvijek bile važan kotačić, ali njihova je uloga danas toliko cjelovita i kompleksna da je neusporediva s onom otprije svega 15-ak godina. Takvi igrači nikad nisu bili na višoj cijeni nego danas, a manjkavost takvih nogometaša na tržištu najbolji je dokaz koliko je teško imati (gotovo) kompletnog zadnjeg veznog. Jer ako ga momčad ima na raspolaganju, u ogromnoj je prednosti u odnosu na konkurenciju. Dovoljno je samo pogledati bez kojeg igrača Manchester City ima daleko najlošiji omjer.
