Navijač sam Liverpoola od osnovnoškolskih dana. Ono čime me je taj klub osvojio je vojska vjernih navijača i najpopularnija nogometna himna na svijetu, imena You’ll never walk alone.
Istražujući povijest kluba i njegovih navijača shvatio sam da je Liverpool FC puno više od onih 90 minuta kada dvije momčadi igraju utakmicu 11 na 11. Navijanje za Liverpool na neki način smatram i filozofskim pokretom, posebice čitajući stihove himne kao najuzvišenijeg pjesničkog oblika:
Himna FC Liverpool “You’ll Never Walk Alone”
When you walk through a storm
Hold your head up high
And don’t be afraid of the dark
At the end of the storm
There’s a golden sky
And the sweet silver song
Of the lark
Walk on through the wind
Walk on through the rain
All your dreams be tossed
And blown
Walk on, walk on
With hope in your heart
And you’ll never walk alone
You’ll never walk alone.
To nam govori kako se moramo nastaviti boriti i onda kada je sve protiv nas, te kako ni u najcrnjim vremenima nismo sami. Liverpool je strast, Liverpool je borba za istinu i pravdu! Također se dokazuje kako su borba za istinu i pravdu uvijek isplativi, čak i onda kada se čini kao da ste potpuno sami.
Danas obilježavamo jedan od dva najcrnijih datuma u Liverpoolovoj, a moguće i nogometnoj povijesti, 15.4.1989., kada je na stadionu Hillsborough došlo do nesreće u kojoj je poginulo ili kasnije od posljedica život izgubilo ukupno 97 navijača Liverpoola.
Te kobne 1989. godine svijet je bio na političkoj i ekonomskoj prekretnici, a s njime i nogomet. Tragedija na Heyselu 29.5.1985. godine na finalu Kupa prvaka u kojoj je život zbog sukoba navijača izgubilo 39 ljudi, prvenstveno Juventusovih navijača koji su bježali od napada Liverpoolovih, značila je kako se engleski nogomet Liverpool kao klub još uvijek oporavljaju od sankcija kao posljedica kobnog događaja.
Liverpool još uvijek nije bio primljen natrag u europska natjecanja, kao niti drugi engleski klubovi, ali im je u domaćim natjecanjima išlo vrlo dobro. Početkom sezone osvojili su Charity Shield pobjedom nad Wimbledonom 3:1, a u finalu FA kupa su krajem te sezone 1988/89 u produžecima pobijedili gradske rivale Everton rezltatom 3:2 nakon što je Ian Rush zabio dva gola u produžecima, u 95. i 104. minuti.
U prvenstvu su se do posljednjeg kola borili sa Arsenalom i sudbina je htjela da se baš te dvije ekipe sastanu u posljednjem kolu. Pomalo nevjerojatno, ali nakon svih odigranih utakmica obje ekipe su imale po 76 bodova i gol razliku +37! Na kraju je trijumfirao Arsenal jer je u spomenutoj utakmici na Anfieldu slavio 0:2 što mu je dalo i bolji međusobni omjer.
Ipak, tog proljeća u gradu Beatlesa nikome više nije bilo do nogometa jer ono što se dogodilo 15.4.1989. crnim će slovima zauvijek ostati upisano u povijest Liverpoola i svjetskog nogometa.
Tog dana Liverpool i Nottingham Forest igrali su polufinalnu utakmicu FA kupa na neutralnom terenu, stadionu Hillsborough u Sheffieldu. Problemi su se počeli događati već pri samom polasku. Liverpoolovi navijači imali su na raspolaganju samo jedan vlak koji je išao za Sheffield, umjesto tri koja su zatražili, stoga su mnogi krenuli put Sheffielda u privatnom aranžmanu. Organizatori i osiguranje su računali da će se na utakmici pojaviti samo jedan vlak gostujućih pristalica, a puno navijača je kasnilo zbog zastoja u prometu i radova na autocesti.
Utakmica je počinjala u 15:00, a u 14:20 prvih 350 navijača Liverpoola ušlo je na stadion i smješteno u sektore 3 i 4 na sjevernoj tribini. Tada su počeli pristizati novi navijači Liverpoola, a između 14:30 i 14:40 stvorila se veća gužva pred ulazom na navedene sektore. Policija je greškom i paničnom reakcijom preusmjerila sve navijače na ta dva sektora dok su sektori 5 i 6 ostali gotovo prazni. Kada su navijači shvatili kako na ovim sektorima više nema mjesta i trebaju ići na druge sektore, nisu se više mogli okrenuti jer je gužva postala prevelika. Nekoliko tisuća ljudi ostalo je u „sendviču“. Nisu mogli nazad, a niti naprijed jer se policija bojala otvoriti vrata tribine s obzirom da su sektori 3 i 4 već bili popunjeni.
Paradoksalnu situaciju primijetio je i sam komentator utakmice na BBC-u John Motson, koji je spomenuo kako su bočni dijelovi tribine gotovo prazni dok je središnji dio tribine prenapučen. Ljudi koji su bili ispred ulaza na tribinu su počeli paničariti. Mnogi od njih su kolabirali, padali su u nesvijest, osjećali se anksiozno u gužvi i počeli vikati: „Pustite nas unutra, netko će poginuti“. Vidjevši tu situaciju policija je odlučila pustiti ogromnu količinu ljudi na tribinu. Utakmica je tada već počela, a navijači Liverpoola su još uvijek pristizali.
Tada su sve tribine na stadionu još većinom bile predviđene za stajanje tako da nitko nije imao svoje numerirano mjesto, a navijači iz zadnjih redova su svojim dolaskom počeli gurati ljude u prvim redovima prema naprijed, stišćući ih tako prema željeznoj ogradi. Iako je to bila tribina za stajanje, ljudi se nisu mogli rasporediti po sektorima jer je između svakog sektora bila pregrada sa bodljikavom žicom.
It’s 35 years ago today since the tragic events at Hillsborough.
NO ONE should go to a football match and not come home!But if you listen to one thing today listen to this.
Commentator Peter Jones’s final report on BBC Sport On 2.
Simple, but very powerful words!
RIP the 97 pic.twitter.com/mdqe6hKQZX— TV Football 1968-92 (@1968Tv) April 15, 2024
Ubrzo nakon toga navijači su počeli padati preko prednje ograde, ali i preko bočnih pregrada među sektorima. Policajci iz kontrolne sobe zakasnili su sa pravovremenom reakcijom. Ljudi su padali pokraj terena i na tribinama. Iako je situacija odavno bila eskalirala, utakmica je prekinuta tek u 15. minuti, kada je policija ušla na teren i krenula spašavati unesrećene i oživljavati mrtve. Trener i igrači Liverpoola također su pomagali unesrećenima, ali broj umrlih je sve više rastao, a navijanje je zamijenila jeziva tišina.
The Hillsborough disaster told through the eyes of Des Lynam, who was in the stadium that afternoon for the BBC.
This was broadcast in 2009 for the 20th anniversary. Both powerful and heartbreaking.
A day that nobody will ever forget. ❤️#JFT97pic.twitter.com/AgJx8jVtnJ
— Stu’s Football Flashbacks (@stusfootyflash) April 15, 2024
Medijska kampanja protiv navijača Liverpoola i ismijavanje događaja
Sramotno ponašanje policije započelo je kada je šef policije South Yorkshirea, David Duckenfield nazočnima iz Engleskog nogometnog saveza ispričao kako su navijači Liverpoola svojevoljno i invazivno provalili na stadion protivno volji osiguranja, stvarajući tako gužvu i kaos.
Ta lažna informacija puštena je u medije dok su mrtvi ljudi još ležali na terenu. Duckenfield je također izjavio da su navijači Liverpoola bili pijani i agresivni. Kasnijom autopsijom je utvrđeno da gotovo nitko od poginulih nije konzumirao alkohol jer su na toj tribini bili uglavnom obiteljski navijači. Ipak, to nije spriječilo novinare da izmisle gomilu lažnih priča i pompoznih naslova. Policija i novine predvodili su morbidnu kampanju punu laži o navijačima Liverpoola. Ovakav sramotan i morbidan čin stigmatizacije utemeljen na lažima postao je službena istina prenošena širom svijeta.
Policija South Yorkshirea je nonšalantno pokušala skinuti teret krivnje sa sebe. Kada su ožalošćene obitelji stradalih stigle u Sheffield odvedeni su u policiju gdje su represivno ispitivani. U dokumentarnom filmu Hillsborough jedan od svjedoka ispitivanja navodi kako mu je policajac upućivao uvredljive komentare: „Tvrdite da vaš sin nije uzimao alkohol i droge…ma da…još ćete reći da je bio djevac.“ Prizori sa stadiona bili su najočitiji mogući primjer ljudske patnje, no umjesto pokajanja i duboke isprike, obitelji unesrećenih dobili su brutalno poigravanje s njihovim shrvanim dušama.
Najdalje u gaženju dostojanstva mrtvih navijača išao je engleski dnevni list „The Sun“ koji je u svojim izvještajima i kolumnama tvrdio kako su navijači Liverpoola urinirali na policajce, gađali ih kamenjem i pljačkali svoje unesrećene kolege. Takva medijska izvještavanja nijednog trenutka nisu dovedena u pitanje. Znalo se da Liverpoolovi navijači iza sebe imaju povijest skandala i ovoga puta bilo ih je lako etiketirati kao krivce bez da to itko preispita. Razjareni navijači Liverpoola pokrenuli su medijsku kampanju „Don’t buy The Sun“ koja traje i danas te je usmjerena protiv spomenute tiskovine, naglasivši kako oni propagiraju žutilo, šund i neprovjerene informacije.
Na sve to, navijačka grupa „ULTRAS JUVENTUS“ je sa velikom radošću primila vijest o ovom događaju te nakon katastrofe poslala poruku navijačima Liverpoola koja je glasila: „God exists!“, protumačivši ovo kao karmu koja je zadesila Liverpool zbog tragedije 1985.
Suđenje
U kolovozu 1990. godine sud Južnog Yorkshirea donio je presudu kojom se smrt navijača okarakterizirala kao „nesretan slučaj“. Navijači su takvu presudu popratili ekstremnim negodovanjem jer, ako je policija naredila otvaranje vrata stadiona, prenapučenost na tribini ni u kom slučaju ne može se okarakterizirati kao „nesretan slučaj“. Liverpoolovi navijači su se žalili, no rečeno im je kako nema osnova za nastavak istrage.
U ožujku 1993. došlo je do još jedne velike nepravde kada je još jedan navijač sa Hillsborougha preminuo jer ga je medicinski tim odlučio skinuti sa aparata koji su ga držali na životu. U službenom priopćenju rečeno je kako su troškovi liječenja preskupi, a pacijent ne pokazuje nikakav napredak. Ovakvo nesavjesno liječenje za sobom je odnijelo i 96. osobu preminulu od posljedica hillsboroughške katastrofe.
Nakon nekoliko godina prividnog zatišja, pravda za Liverpoolove navijače počela se nazirati. 1997. godine došlo je do promjene vlasti u Velikoj Britaniji. Laburistička stranka postala je vladajuća, a na mjesto premijera došao je Tony Blair čiji su pogledi na Hillsborough bili znatno drugačiji od pogleda bivših premijera Margareth Thacher i Johna Majora, koji su bezrezervno prihvaćali policijsku stranu priče. Iste godine list Daily Mirror počeo je raditi na revizionizmu hillsborourghške tragedije, objavivši nekoliko članaka sa izjavama svjedoka i navijača koji potvrđuju da su bili pušteni na tribinu, a ne provalili na nju kako je policija tvrdila.
Vlada Tonya Blaira je godinama pokušavala destigmatizirati ovaj slučaj, no to je išlo vrlo sporo. Država je 2009. godine oformila poseban panel koji se bavio slučajem navedene tragedije. Ipak, navijači su bili vrlo nezadovoljni radom tog tijela smatrajući da je ono tu samo „iz kozmetičkih razloga“. Smatrali su da vlada Tonya Blaira preko njihovog slučaja samo želi ugrabiti jeftine političke poene.
Komemoracija povodom 20. godišnjice nesreće održana je na stadionu Anfield u travnju 2009. godine. Na tom događaju govor je držao i tadašnji ministar kulture, medija i sporta, Andy Burnham. On je obećao da će se bespoštedno zalagati za istinu i pravdu glede ovog slučaja. Međutim, navijačima je bilo dosta praznih obećanja, te su prekinuli govor ministra i počeli su gromoglasno skandirati: „Justice for the 96!“ To je bila poruka laburističkoj vladi da oni ne žele biti lutke neke političke opcije, već samo žele istinu i pravdu.
Unatoč skepticizmu navijača, oformljeni panel je objavio izvješće potkrepljeno dokumentima u kojem navodi sve policijske propuste, te okrivljuje medije za brutalnu kampanju protiv navijača Liverpoola. Također, važan dokaz kojeg je otkrio panel je i činjenica da 41 žrtva od poginulih 96 nije imala znakove prignječenja, kako su prvobitno tvrdili patolozi, što znači da su te žrtve mogle biti spašene ažurnijom reakcijom nadređenih. Tadašnja ministrica unutarnjih poslova, Theresa May naredila je pokretanje nove kaznene istrage o ovom slučaju pod nazivom Operation Resolve.
U prosincu 2012. Vrhovni sud poništio je prvobitnu presudu u kojoj se navodi da je sve bio „nesretan slučaj“ i naložio novo suđenje koje je započelo u ožujku 2014. i postalo najdulje suđenje u povijesti Velike Britanije. U travnju 2016. porota je zaključila kako je 96 žrtava nastradalo uslijed loše i nesavjesne intervencije policije, loših sigurnosnih uvjeta i prekasne intervencije Hitne pomoći.
Navijači Liverpoola su time izborili dugo iščekivanu pobjedu i obranili su dostojanstvo poginulih, svoje dostojanstvo, ali i dostojanstvo cijelog kluba. No unatoč tome što je ime Liverpoolovih navijača destigmatizirano, to je ipak pirova pobjeda jer posljedice Hillsborougha nikada neće moći biti popravljene.
Today, on the 35th anniversary, our thoughts are with all those affected by the tragedy at Hillsborough and the 97 fans who will never be forgotten #Hillsborough #Justice #JFT97 #YNWA ❤️ pic.twitter.com/vYt3PrvCDi
— Spirit of Shankly (@spiritofshankly) April 15, 2024
97. žrtva katastrofe preminula je 2021. godine, nakon što se dugo vremena borila s posljedicama ozljeda zadobivenih 32 godine ranije, na Hillsboroughu.
Remembering all those who lost their lives on the 35th anniversary of The Hillsborough tragedy.
Thoughts, love and prayers to their families, friends and everybody affected by that tragic day in 1989. They shall never walk alone.#YoullNeverWalkAlone #Hillsborough pic.twitter.com/e9EcTTXDYC— All On The Board (@allontheboard) April 15, 2024
Grb Liverpoola sadrži pticu feniks, što je krasna metafora čitave povijesti, borbe i mentaliteta ovog kluba. Liverpool je tijekom 1980.-ih prošao trnoviti put stigmatizacije koja se dogodila ponajprije zbog dvije velike tragedije. Unatoč tome, ovaj se klub, poput pravog prvaka, ponio odgovorno i priznao svoje greške. Izdigao se iznad optužbi i stigmatizacija, poput feniksa iz pepela, pokazujući o kakvom se istinskom gigantu radi. Mogli bi smo reći kako nam ovaj klub pokazuje što je borba za istinu i pravdu, ne samo sa sportske, već i sa filozofske strane. Liverpool nam je svima kroz ove primjere pokazao kako moramo biti jaki i ustrajni, te nadvisiti svoje probleme i kako ni najveći životni problemi nisu nerješivi ako se borimo.
Onako kako to govori i njiova himna:
When you walk through the storm,
Hold your head up high,
And don’t be afraid of the dark!
At the end of the storm,
There is a golden sky,
And a sweet silver song of a lark!
Za Ofenzivu piše: Mislav Šušak
