Erling Haaland je dosad ove sezone u Premier ligi postigao 18 golova. Prošle je dao duplo više, čak 36, što ove sigurno neće ponoviti. Manchester City se u međuvremenu promijenio, otišlo je par nositelja i bez dlake na jeziku može se zaključiti da je riječ o lošijoj inačici momčadi koja je lani osvojila trostruku krunu. Isto tako ni Haaland nije robot kakvim ga se smatralo prošle godine što najbolje opisuje statistički podatak da je već sada skoro izjednačio broj velikih promašenih šansi (27) od prethodne sezone (28) u čak devet utakmica manje. Da je Haaland spremio koji gol više, odnosno najrecentnije dodavanje Joška Gvardiola na drugu stativu protiv Arsenala, City bi lako moguće sada bio prvi, a ne treći.
Nogomet je igra sustava
Nogomet je odavno postao igra sustava u kojoj treneri pokušavaju osmisliti i uigrati mehanizme koji će pomoći njihovim momčadima u slučajevima kada inspiracija pojedinca ne bude dovoljna. Uglavnom je nogometna revolucija prethodnih 15-ak godina zahvatila otvoreni dio igre gdje se s vremenom prešlo na metodologiju gradnje napada koja se naziva “pozicionizam”. Ideje pozicionizma nisu u središtu ovog komentara, ali važno je za napomenuti da je cilj doći u što više opasnih zona i stvoriti što više akcija kako bi se smanjila očekivanja i inače visoki standardi realizacije za napadače.
Zbog silnog uspjeha koji je prvobitno Pep Guardiola ostvario sa svojom “tiki-takom” u Barceloni, pozicionizam se proširio cijelim europskim nogometnim svijetom pa je tako i jedan Jürgen Klopp, poznat po brzim promjenama posjeda i oslanjanju na tranzicije, u svojoj posljednjoj iteraciji Liverpoola usvojio većinu pozicionističkih metoda.
Širokim rasprostranjivanjem svojih ideja Guardiola je izgubio prednost koju je imao u odnosu na ostale samim time što je on bio revolucionar koji ih je uopće osmislio. Ako su obje momčadi jednako taktički potkovane, prednost će ići onoj koja ima bolje igrače, ali za izravnati šanse postoji još jedan način: pokrenuti vlastitu revoluciju.
Arsenalov prekid vrijedi kao jedan Haaland
Ne moraju uvijek nove ideje biti velike ili nikad prije viđene. Različiti sportovi gotovo uvijek imaju nešto zajedničko što se može primijeniti na ostale, pogotovo kada je riječ o loptaškim sportovima. Upravo je takva jedna ideja izašla iz radionice Mikela Artete te je među glavnim razlozima zašto je Arsenal i drugu sezonu zaredom u borbi za ligaški naslov.
Tko god je pratio Arsenal ove sezone, mogao je primijetiti da zabijaju suludo puno golova iz prekida. U ovih 29 odigranih susreta zabili su čak 18 pogodaka izravno iz prekida što je jednako trenutačnom Haalandovom ovosezonskom učinku. Ovih 18 golova možda na prvu ne zvuči mnogo, ali za usporedbu recimo da je Liverpool, koji je lani bio prvi u ovoj statističkoj kategoriji, na kraju sezone imao “samo” 17 golova iz prekida. Arteta je s izvrsnom pripremljenosti na prekidima izjednačio učinak najboljeg strijelca današnjice. Primijenivši Moneyball perspektivu na ovaj uspjeh, dobije se računica da je Arteta uz malo drugačije posložene prioritete na treningu nadoknadio 180 milijuna eura koliko Haaland vrijedi prema Transfermarktu.
Javno je mišljenje o prekidima zastarjelo. Razumijevanje prekida nogometnih laika većinom staje na tome da je cilj izvođača prekida nekoga pogoditi u trepavicu. Takvo previše pojednostavljeno razmišljanje dovodi do toga da dosta navijača smatra kornere i prekide samo drugorazrednim akcijama iz kojih se ne može puno dobiti. To bi bilo logično ako svedemo kornere na kaos i gužvu gdje se ponekad i do 17 igrača bori za loptu. Problem s time je što je nogometna znanost pronašla način kako kaos pretvoriti u red.
Dobre ideje stižu i iz drugih sportova
Dva su američka sporta bila inspiracija Arsenalu kada su se počeli toliko fokusirati na prekide. Prvi je američki nogomet u kojem je svaka akcija šablonizirana, a čak i igračeva kreativnost ukalkulirana i predviđena. Hoće li hvatač trčati koju rutu ili ne, gdje će quarterback baciti loptu sve je to “ograničeno” ili bolje rečeno potpomognuto, nekim uputama koji kaosu na terenu daju jasnoću. Koliko bi posao bacača bio teži da svaku akciju mora stalno pogledavati cijeli teren i 22 igrača, toliko mu je u realnosti lakši baš zato što su sve akcije dizajnirane pa zna u kojem trenutku može što očekivati i kada treba gdje pogledati.
Identična je situacija s prekidima u nogometu. Dok je otvorena igra predugačka i komplicirana za shematizaciju kakvu poznaje NFL, korneri koji završavaju u desetak sekundi, približno koliko i akcija u američkom nogometu, predstavljaju savršenu priliku za šahovsko planiranje unaprijed i “jeftinu” kreaciju.
Da bi jedna nogometna momčad u otvorenoj igri bila vrhunska, logično je da joj trebaju i vrhunski igrači. S prekidima je drugačija priča. Za kvalitetan prekid momčadi treba samo jedan dobar dodavač koji će izvesti taj prekid te nekoliko visokih i skočnih atleta koji će taj ubačaj usmjeriti u gol. Nije slučajno da se upravo uz fenjeraše veže igra koja se oslanja na prekide što se danas najbolje ogleda u Evertonu Seana Dychea koji je s 15 golova iz prekida drugi klub Premier lige odmah iza Arsenala.
“Svi igrači imaju pravo na svoju poziciju na terenu za igru”
Već je istaknut američki nogomet kao prvi strani sport koji je obilježio nedavnu taktičku revoluciju u nogometu. Drugi spomenuti sport je košarka koja se ističe jednim svojim segmentom koji se viđa u gotovo svakom postavljenom napadu — blok. Arsenalovi su prekidi upravo prožeti blokovima kojima je cilj osloboditi napadača od obrambenog ili u najmanju ruku stvoriti zbunjenost među braničima pri preuzimanju što je u biti jednako košarkaškom promatranju bloka, odnosno screena.
Nogomet je jedno vrijeme imao upitno stajalište prema blokovima jer se nije znalo koliko su oni zapravo legalni. Ipak, suvremena nogometna pravila dozvoljavaju statične blokove s iznimkom da se pri crtanju zaleđa računaju kao nedozvoljeni utjecaj na igru, što se moglo vidjeti na primjeru finala Carabao kupa kada je Liverpoolu poništen prvi zgoditak na susretu jer se Wataru Endō nalazio u ofsajdu tijekom blokiranja suparnika.
Nažalost, unatoč dokazanom uspjehu i učinkovitosti prekida koje je prikazao Arsenal, većina najboljih svjetskih momčadi i dalje se dovoljno ne usredotočuje na prekide. Arteta je čak otišao toliko daleko da je zaposlio posebnog trenera Nicolasa Jovera čija se zaduženja odnose isključivo na planiranje i uvježbavanje prekida. Liverpool s druge strane, iako nema vlastitog specijalista za prekide, razvio je model umjetne inteligencije u suradnji s Googleovim DeepMindom s ciljem olakšanog dizajniranja akcija.
HNL i ovdje kasni za trendovima
Zamjerke se pogotovo mogu i moraju uputiti prema domaćim HNL momčadima koje uopće nemaju plan kako pristupiti prekidima, izuzev Rijeke koja jaše na valu dalekih autova Ivana Smolčića. Nije onda ni čudo kada svaki peti prekid u Premier ligi završi udarcem, a u HNL-u svaki sedmi. Pogotovo je razočaravajuće jer barem prekidi nisu dio igre za koji trebaju nekakvi posebni profili igrača nadljudskih sposobnosti, a ove sezone u HNL-u produciraju dva puta više udaraca (u PL 2,5x) nego uobičajeni nogometni napad iz otvorene igre.
Arsenal je tek prva momčad koja je cijeloj nogometnoj javnosti pokazala koliko se utakmica može dobiti na prekidima uz moderan pristup građenju rostera (naglasak na atletične i visoke igrače) i detaljnu razradu akcija. Nije još kasno da se i ostali priključe na jureći vlak koji će zasigurno u sljedećih par godina obići svaki nogometni klub i u potpunosti promijeniti pogled na prekide, a vjerojatno i na još neke segmente igre (dalekometni udarci).
