Postoje neka mjesta i gradovi uz koje ste vezani, a da nisu mjesta vašeg rođenja ili mjesta u kojima živite. Mogu to biti mjesta o kojima sanjarite i koja želite posjetiti ili koja ste posjetili kao turist, ali i mjesta koja su vam draga zbog dragih ljudi, poznanika i prijatelja. Za vašeg autora, Umag je jedno od tih mjesta. Popriličan broj studenata iz gradića koji s okolicom broji nešto manje od 13.000 stanovnika za mjesto svojeg studiranja odabrao je Rijeku, a s time su se rodila i prijateljstva koja traju i do današnjeg dana.
S prijateljstvima, rodila se i osobna poveznica s ATP turnirom u Umagu. Sve je započelo 2008. godine, gledanjem fantastičnog finala Igora Andrejeva i Fernanda Verdasca, koje je zahvaljujući fenomenom pod nazivom rosy retrospection (nostalgijom obojena pamćenja događaja iz prošlosti boljima no što su zaista bili, op. a.) do današnjeg dana ostalo najbolji teniski meč kojeg je tada 21-godišnji autor imao prilike gledati uživo. Dok su u tim godinama prioriteti bili nešto različitiji no što je to slučaj danas, pa se u Umag išlo i zbog i nezaobilazne i bogate ponuda zabavnog programa, tenis i sport su bili i ostat će glavni razlozi istinskog uživanja svakog odlaska na sami zapad Hrvatske.
I prije navedene 2008. godine, za nekoga tko je osobni kalendar obveza oduvijek slagao prema sportskim događajima koji se “moraju” ispratiti, turnir u Umagu bio je neizostavni dio ulaska u najjači dio ljetne sezone, prijelaza sa srpnja na kolovoz. Raspored se tih ljeta uglavnom sastojao od jutarnje gledanja recikliranih repriza Simpsona, Mućki i Crvenog patuljka, odlaska na kupanje i povratka na vrijeme prije početka ranovečernjih mečeva uz neizostavni glas Miće Dušanovića na HRT 2, čije su nas stručne opaske i simpatične onomatopeje držale budnima do dugo u noć.
Kako je sve započelo?
Jedinstveni ambijent terenskog kompleksa smještenog uz samo more i zaljev Stella Maris te kombinacija dnevnog programa s teniskim mečevima u kombinaciji s noćnom zabavom i brojnim koncertima razlog su zašto je Umag, osim publici, bio jedan od istinski omiljenih turnira i samim tenisačima. Pa će se tako godinama prepričavati noćne anegdote peterostrukog osvajača i “Kralja Umaga” Carlosa Moye koji je na turnir dolazio čak četrnaest godina zaredom i koji ga je nazivao svojim drugim domom. Moyine zasluge za promociju Umaga i hrvatskog tenisa su nemjerljive, posebice u ’90-tim godinama 20. stoljeća i poslijeratnoj Hrvatskoj, zbog čega je Španjolac dobio i lentu Danice hrvatske s likom Franje Bučara, po čemu je jedini strani sportaš kojem je to odličje uručeno na temelju isključivo sportskih, a ne i političkih ili vojnih dostignuća.
Uz Carlosa Moyu i sijaset tenisača koji su pohodili turnir, jedan od najzaslužnijih za dugovječnost trenutno jedinog hrvatskog ATP turnira je svakako i bivši direktor Slavko Rasberger. U intervjuu za Večernji list ispričao je kako je sve uopće počelo, još ’80-tih godina prošlog stoljeća:
Tadašnji direktor turističkog naselja Catoro i sportskih terena Istraturista Boris Bojković 1986. uspio me nakon dugog nagovaranja pridobiti da dođem i preuzmem sve vezano uz tenis. Krenuli smo s turističkim turnirima pa s organizacijom veteranskih turnira, pa smo narasli do najvećeg pionirskog turnira koji je brojio 1300 sudionika. U to vrijeme igrala su se istovremeno 32 turnira od Savudrije do Ladina gaja. Tu sam pekao zanat. Puno se toga događalo, a kako sam ja tada sudio na turniru Istarska rivijera u prijenosu koji je imala TV Kopar, tada u Berlusconijevu vlasništvu, vidjelo me dosta prijatelja diljem svijeta. Naime, Berlusconi nije u Italiji mogao imati televiziju koja je emitirala vijesti pa je kupio TV Kopar i kao stranu TV kuću koristio je za plasiranje političkih vijesti. Zbog toga je gledanost i bila tolika. To mi je zapravo dalo ideju što da napravim. Dogovorili smo da će Berlusconi platiti izravni prijenos, tadašnjih 50 tisuća dolara, a ja ću napraviti ekshibicijski meč između Bobe Živojinovića i tada najboljeg talijanskog tenisača.
Berlusconi je bez puno pitanja platio, no tada je i Živojinović tražio svoj dio. I to smo dogovorili. No tada je nastao još jedan problem: gdje to izvesti? Kako gdje, pomislio sam, pa u Umagu. “Slomili” smo tadašnjeg direktora i prvi veliki meč je odigran. Bio je to početak puta k osnivanju turnira koji je bio popločen iznimno jakom konkurencijom iz svijeta tenisa, iskusnim menadžerima koji su vedrili i oblačili u svijetu turnira. Putovao sam u New York i tek iz druge smo između 36 prijava dobili turnir. Volim reći da ga je dobio portugalski Estoril, dva mala grada Peking i Moskva, te velegrad – Umag.
Slavko Rasberger u intervjuu za Večernji list, 30.7.2015.
Niti Domovinski rat nije zaustavio odigravanje turnira Croatia Open, započetog 1990. i 1991. još pod imenom Yugoslav Open, po čemu je bio jedini sportski događaj koji se nesmetano nastavio odvijati kao ambasador hrvatskog sporta i neovisnosti. Tada svibanjski turnir su tih 90-tih, kao gledatelji posjećivali i Dražen Petrović, prvi hrvatski predsjednik Dr. Franjo Tuđman, ovacije je za osvajanje Roland Garrosa dobila Iva Majoli, a pobjedničke pehare uručivali su trećeplasirani sa SP-a iz Francuske Davor Šuker i Ćiro Blažević.
33 godine tradicije
Za prvi turnir, 1990. godine i pobjedu Gorana Prpića nad imenjakom Ivaniševićem, bio sam premlad. No, znam kako sam godinama iščekivao drugog hrvatskog osvajača turnira, otprilike jednakom željom kao i hrvatskog pobjednika ili pobjednicu slaloma na Sljemenu. I dok se drugo nije dogodilo, a vjerojatno i neće, za prvo je trebalo čekati “samo” 22 godine i 2012. kad je Marin Čilić konačno skinuo prokletstvo hrvatskih tenisača u Umagu.
Uz njih, u Umagu se uživalo gledajući, uz Carlosa Moyu, jedinog višestrukog osvajača turnira, trostrukog pobjednika Austrijanca Thomasa Mustera. Prodefilirali su tu i velikani bijelog sporta s prijelaza stoljeća: Felix Mantilla, Sergi Bruguera, Bohdan Ulihrach, Magnus Norman, Jeff Tarango, Marcelo Rios, Gustavo Kuerten, Mariano Puerta, David Ferrer, Filippo Volandri (tenisač s najviše finala bez osvojenog naslova – 2), Guillermo Canas i njegov imenjak Coria.
U 21. stoljeću Umag su pohodili i ponajbolji tenisači svih vremena Rafael Nadal (osvajač turnira u parovima 2003.) i Novak Đoković (finalist 2006.), ovogodišnji povratnici Stan Wawrinka i Dominic Thiem (najkraće finale u povijesti Umaga – 61 minuta), Ivan Ljubičić, Fernando Verdasco, Nikolaj Davidenko (finale s najmanjim brojem gemova – 15), Juan Carlos Ferrero, Juan Martin Del Potro, Fernando Gonzalez, Nicolas Massú, Ivo Karlović, Mikhail Youzhnyi, Aleksandar Dolgopolov, Tommy Robredo, Fabio Fognini, Gael Monfils, Richard Gasquet, Borna Čorić, Jannik Sinner, a svoj je prvi turnir u karijeri na umaškoj prašini osvojio i – Carlos Alcaraz.
Danas 20-godišnji Španjolac i posljednjih godinu dana prvoplasirani tenisač svijeta te osvajač US Opena 2022. i Wimbledona 2023. godine, 2021. godine osvojio je turnir protiv Richarda Gasuqeta i (p)ostao najmlađi pobjednik u povijesti, dok je prošle godine u finalu izgubio baš od ranije navedenog Jannika Sinnera. Na našu veliku žalost, ove godine nije planirao Umag uvrstiti u svoj raspored, no ostaje nada za njegovim povratkom te novom tradicijom već dokazane ljubavi Umaga i španjolskih tenisača.
O budućnosti turnira
Organizacija sportskog natjecanja izrazito je kompleksna, a ono što gledatelji i tenisači vide tokom 7 udarnih dana, kulminacija je cjelogodišnjeg rada i truda ljudi koji stoje iza scene. Umag je opstao i u najtežim danima, prošao svojevrsnu, doduše kratku, upravljačku krizu nakon odlaska legendarnog direktora turnira Slavka Rasbergera, koja je rezultirala i nešto slabijim igračkim rosterom te slabijom medijskom praćenošću. Ipak, od 2021. godine pod vodstvom novog direktora Tomislava Poljaka, turnir je vratio stari sjaj, iako se i dalje nosi s višegodišnjim izazovima.
Prvenstveno, to se odnosi na termin održavanja te podlogu, o kojima se raspravlja na mikro i makro razinama. ATP u Umagu dolazi u terminu nakon završetka travnate sezone i Wimbledona te uoči početka sezone tvrde podloge. S obzirom da je i ranije procjena organizatora bila da se neki igrači zahvaljuju na pozivu zbog lošeg tajminga i smetnje u pripremi za nastavak sezone, pojavila se ideja o prelasku na drugu podlogu.
Više od 20 godina raspravlja se treba li zemljani teren zamijeniti tvrda podloga, a u međuvremenu je 2009. godine na teren broj 6 i postavljena navedena podloga, koju su među ostalim u sklopu priprema znale koristiti i sestre Williams. No, promjena vremena održavanja turnira, a posebice podloge, nije jednostavna procedura i traži kompromise niza različitih čimbenika, prvenstveno na razini ATP organizacije.
Stoga je za očekivati kako do većih, tektonskih promjena u dogledno vrijeme ipak neće doći, osim što će se kalendar turnira 2024. godine vjerojatno morati pomaknuti za koji dan zbog početka Olimpijskih igara u Parizu.
Tako će do 4.000 gledatelja na tribinama ATP stadiona Gorana Ivaniševića i više od 500 djelatnika u organizaciji, uključujući suce, sakupljače loptica, hostese, administraciju, upravu turnira i novinare, i dalje krajem srpnja moći “gutati prašinu” ponajboljih svjetskih tenisača.
Mnogi od njih u nadi da ćemo dočekati i trećeg hrvatskog osvajača turnira nakon Gorana Prpića i Marina Čilića i skinuti novo “prokletstvo” koje sada traje upola kraće od onog prethodnog – tek 11 godina…
