Prošle je sezone lovorike za “najromantičniju priču” pobrao engleski Luton Town. Klub malog proračuna i stadiona kakvog Premier liga još nije vidjela je ušao u najviši rang engleskog nogometa i tamo se borio s divovima. Naposljetku su očekivano ispali, ali nitko im ne može reći da su otišli bez borbe.
No, Luton je bio daleko od najimpresivnije “romantične” priče prošle sezone. Ta priča pripada klubu iz pokrajine Baden-Württemberg. Tamo je momčad koja je još 2009. igrala amaterski nogomet ušla u Bundesligu i osmim mjestom završila u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu.
U playoffu tog natjecanja su s ukupnih 5:3 izbacili švedski Häcken i izborili povijesni nastup u europskim natjecanjima. Uz to su uz Bayern i RB Leipzig, jedina ekipa koja je ovu sezonu započela s dvije pobjede u dva kola. Sve su to napravili uz gol razliku od 6:0.
Ovo je priča o Heidenheimu, momčadi koju je jedan trener u 17 godina digao iz amaterskih voda do Europe. Momčad koja s tržišnom vrijednosti dosta manjom od Dinama i malo manjom od Hajduka, mrsi račune velikima u Bundesligi.
Football manager u stvarnom životu
Frank Schmidt je čak 17 godina na klupi Heidenheima. Tamo je zasjeo 2007. kada je klub bio u raljama amaterizma te ga je doveo sve do Bundeslige, a sada i do Konferencijske lige. Kao u najbolje režiranim filmovima, Schmidt je trebao na klupi biti samo nekoliko utakmica kada se klub natjecao u petoj ligi, odnosno Oberliga Baden-Württemberg.
No, nekoliko uvodnih pobjeda bilo je dovoljno da se Schmidt zadrži na klupi i naposljetku kreira jednu od najljepših priča europskog nogometa. Da “romantika” bude još jača, Schmidt je rođen u blizini te je osjetan dio svoje ne pretjerano uspješne igračke karijere proveo upravo u Heidenheimu.
Njegovih prvih 16 godina na klupi može se sažeti sudačkom nadoknadom posljednjeg 34. kola Zweite. Uoči posljednjih 90 minuta, Heidenheim je da bi osigurao povijesni ulazak u Bundesligu morao u gostima svladati Jahn Regensburg koji je već ispao.
Ipak, kada je sudac pokazao 11 minuta sudačke nadoknade, Heidenheim je gubio 2:1, a HSV je svladao Sandhausen. Igračima Heidenheima je trebalo čudo u koje je vjerovao jedino čovjek koji je sjeo na klupu 16 godina ranije.
“Sjećam se da je bila stanka zbog ozljede kada je Jan-Niklas Beste došao do mene i govorio mi da je gotovo. Samo sam njemu i ostalim igračima rekao da moraju vjerovati. Zabit ćemo ta dva gola samo vjerujte”, pričao je oduševljeni Schmidt nakon utakmice.
Upravo je Beste realizirao kazneni udarac u 90. minuti, ali je Heidenheimu trebao još jedan gol. Onda u devetoj minuti sudačke nadoknade, lopta se nakon dosta odbijanja u kaznenom prostoru nekako dokotrljala do Tima Kleindiensta koji ju je zakucao u mrežu. Značilo je to erupciju oduševljenja i povijesni ulazak u Bundesligu.
Mali klub s velikim snovima
To da Heidenheim nije “obični” Bundesligaš vidi se u svim aspektima kluba. Njihova Voith-Arena je tek posljednjim proširenjem stigla do 15 tisuća mjesta, od kojih je tek 4300 sjedećih. Sami grad Heidenheim, također nije posve običan.
U njemu većina zgrada izgleda kao iz srednjeg vijeka, a glavna je atrakcija dvorac Hellenstein koji datira iz 12. stoljeća. Činjenica da vlakovi iz najvećih njemačkih gradova gotovo nikad ne prolaze kroz Heidenheim govore dovoljno o tome o kakvom se točno gradu radi.
Unatoč tome su kreirali jednu od najljepših nogometnih priča u posljednjih nekoliko godina. Romantiku i kratku povijest kluba smo pokrili, ali kako točno igra Heidenheim?
Kako igraju?
Ono što razlikuje Heidenheim od većine drugih momčadi, je njihova fleksibilnost i sposobnost prilagodbe protivniku. Prošle su sezone, barem na papiru, koristili čak sedam različitih formacija što je uvjerljivo najviše od svih članova Bundeslige. Unatoč tome, Schmidtova momčad se oslanja na dva ključna elementa – obrambena stabilnost i munjeviti kontranapadi.
Najčešće dvije formacije kod Heidenheima su 4-2-3-1 i 4-1-4-1. U fazi obrane se jedan zadnji vezni gotovo uvijek povlači među stopere čime stvara obrambenu petorku. Ostala petorica igrača pokušavaju što je više moguće pritisnuti protivnika.
Ako protivnik prođe prvu liniju, Heidenheimu nije problem u potpunosti se povući. Prizor u kojem su svi njihovi igrači iza lopte nije nimalo rijedak što govori i činjenica da su bili šesta momčad lige po dopuštenim udarcima u okvir. Ono što prođe kroz obranu najčešće brani sjajni vratar Kevin Müller.
Kada imaju loptu, napade najčešće započinju preko stopera Patricka Mainke, koji je jedan od najboljih stopera u Bundesligi kada su u pitanju progresivna dodavanja. Kada je lopta naprijed, plan igre je jednostavan.
Lopta ide kod Jan-Niklasa Bestea nakon čega slijede dva moguća scenarija. Lopta ide na stranu nakon čega ide ubačaj (peti su u Bundesligi po broju ubačaja) ili kroz brzinu svojih krila što prije pokušavaju doći do prilike za udarac.
Kada to ne upali, Heidenheim prijeti iz kornera. Prošle su sezone bili momčad s najviše golova iz prekida u cijeloj ligi. Njihova visina u kombinaciji s uigranim prekidima koje zajedno sa svojim stožerom planira Schmidt, nerješiva je enigma za obrane protivničkih ekipa.
Momčad je to koja ima jasan plan igre i drži ga se kroz cijelih 90 minuta. Znaju najbolje moguće iskoristiti svoje vrline te vrlo dobro sakrivaju mane svojih igrača. Tim pristupom su došli od pete lige do europskih natjecanja, a sada nastavljaju u tom ritmu.
Sve se može kad se hoće
Heidenheim je prije svega lijepa priča o nevjerojatnom usponu kluba koji je ne tako davno bio mali seoski klub. Osim toga, priča je o tome kako se apsolutno sve može postići s jasnom vizijom i predanim radom.
U Heidenheimu nisu kukali što imaju deveti najmanji budžet u drugoj ligi, nego su je osvojili. U Heidenheimu se nisu žalili što imaju najmanji budžet u Bundesligi, nego su završili na mjestu koje vodi u europska natjecanja, a sada su, barem privremeno na vrhu tablice.
Do toga su došli sjajnim prepoznavanjem igrača u nižim ligama. Za gotovo nikakve novce su dovodili igrače koji su se pokazali i više nego korisnima na razini Bundeslige.
Za razliku od naših klubova, sportskih direktora, predsjednika i svih ostalih, u Heidenheimu su umjesto da žale za onim što nemaju, ono što imaju iskoristili na najbolji mogući način. Pouka je to za sve u našem nogometu koji nakon nekog posrtaja odmah okrive financije ili neki treći razlog.
Jer najlakše je okriviti nekog ili nešto drugo, umjesto osvrnuti se na vlastiti rad. Nešto za što su ljudi iz Heideheima po tko zna koji put dokazali da je najbolji recept za napredak. Možda netko iz naših klubova nešto nauči iz njihovog primjera. Iako sumnjam…
