Zastori su spušteni, pozornica je prazna. Iako je do kraja Super Sport HNL sezone ostalo još jedno kolo, sve bitne stvari su nam poznate. Situacija prije predzadnjeg kola je sugerirala da bismo u zadnjem kolu mogli vidjeti pravi spektakl u kojem bi se odlučivalo o ostanku i europskim pozicijama, ali smo na zadovoljstvo navijača Rijeke, Osijeka i Gorice doživjeli pravi antiklimaks sezone. Posebno se to odnosi na borbu za europske pozicije budući da je jedini način da priča završi prije zadnjeg kola bio da Varaždin i Istra oboje izgube svoje utakmice za vikend, a oni su napravili baš to te primili ukupno 8 golova što je samo demonstriralo da ti klubovi jednostavno nisu bili spremni istinski ugroziti pozicije Rijeke i Osijeka unatoč tome što su se oni nudili cijelu sezonu kako se vjerojatno još dugo neće ponuditi.
Tako ćemo i sedmu sezonu zaredom u Europi gledati “Veliku četvorku”, a u tom razdoblju se samo još Lokomotiva uspjela jednom plasirati osvojivši drugo mjesto i to u sezoni 2019./20. kada se iz HNL-a u Europu plasiralo 5 klubova (magično 15. mjesto na UEFA Country Rankingu). S obzirom kako naši klubovi prolaze (ili bolje rečeno, ne prolaze) kroz kvalifikacije teško ćemo u dogledno vrijeme uhvatiti opet takvu poziciju.
Dapače, ako se netko ne priključi Dinamu u osvajanju bodova, prijeti nam i da skliznemo ispod 20. mjesta. Iako smo zadržali istu poziciju na rankingu kao prošle sezone, hrvatski klubovi su izgubili 1.750 bodova u odnosu na prošlosezonski koeficijent. Ako bi ponovili još jednom sličnu sezonu, projicirano ćemo izgubiti više od 2 boda što bi nas pak izgledno spustilo na 23. mjesto. Naši konkurenti su u zadnje 2 sezone prikupili hrpu bodova u Konferencijskoj ligi te je za hrvatski klupski nogomet apsolutno nužno da se barem jedan naš klub plasira u skupine (osim Dinama) kako bi smo mogli biti konkurentni za više pozicije i samim time imali lakši kvalifikacijski put u sljedećim sezonama.
Dok su Dinamo i Hajduk svoja europska mjesta davno osigurali (Hajduk je u ovom trenutku nevjerojatnih 19 bodova ispred Osijeka), Rijeka i Osijek su imali iznimno tubulentne sezone. Dovoljno nam govori činjenica da su oba kluba s klupe vodila po 4 različita trenera. Rijeka je prije ove sezone imala 4 različita trenera u ukupno 9 godina, dok je Osijek na početku sezone smijenio Nenada Bjelicu koji je Bijelo-Plave vodio 723 dana u kontinuitetu.
Rijeka je imala očajnu prvu polusezonu u kojoj su padali negativni klupski rekordi. Tadašnji sportski direktor Robert Palikuća je odradio najgori prijelazni rok do sada viđen u HNL-u te je osakatio i rezultatske i financijske mogućnosti kluba. Nakon početne pobjede na gostovanju kod Šibenika, odmah su ispali u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu te nanizali 12 uzastopnih službenih utakmica bez pobjede time srušivši rekord kluba od 10 utakmica bez pobjede iz sezone 1961./62. U HNL-u su pak tada imali niz od 10 utakmica bez pobjede što je isto ligaški rekord kluba te u jednom trenutku nisu bili zabili gol 440 minuta (samo Gorica je imala veću sušu ove sezone). S Rujevice je bodove odnosio tko god je htio pa je tako Istra upisala prvu pobjedu ikada u Rijeci, a Slaven je upisao prvo rujevičko slavlje. Rijeka je već do kraja listopada imala 5 domaćih poraza što im je do ove sezone bio rekordan broj domaćih poraza u Ligi 10. Sve je to pod drigentskom palicom talijanskog promašaja Sersea Cosmija začinjeno ispadanjem u Kupu od drugoligaša BSK-a te katastrofalnim porazom (2:7) na Rujevici od Dinama u zadnjem kolu polusezone. Rijeka je u toj utakmici napravila 5 prekršaja i primila 7 golova, a Cosmi je već na poluvremenu javio supruzi da mu spakira kofer. U tom trenutku su zaostajali 11 bodova za Slavenom na 4. mjestu te 15 bodova za Osijekom na 3. mjestu. Sezonu je izvukao Sergej Jakirović koji je u 18 “proljetnih” utakmica osvojio 33 boda (što je prosjek bodova uz bok Dinamu i Hajduku) te iščupao nasukani riječki brod i odveo ga u otvoreno more europskih natjecanja sljedeće sezone.
S obzirom da je, prema financijskim izvještajima klubova, Osijek na početku sezone trošio 10 milijuna eura godišnje na plaće igrača (isto kao Hajduk) ova sezona je veliki podbačaj unatoč ulasku u kvalifikacije Konferencijske lige. Slično kao i Rijeka, odmah su na početku europskog puta ispali od kazahstanskog Kyzylzhara te potom nanizali 5 utakmica bez pobjede u HNL-u. Jako se tresla stolica Nenada Bjelice, a otkaz je dobio (pomalo nevjerojatno) nakon što napokon prekinuo taj niz i pobijedio Hajduk na Gradskom vrtu. Njega je nasljedio pomoćnik Rene Poms koji je pak krenuo odlično i nanizao 5 pobjeda. Međutim, sve je to bila fatamorgana jer nakon tog početka mandata brzo je upao u probleme što je kulminiralo ispadanjem u Kupu kod kuće protiv Hajduka kada je i smijenjen. Sezona će ostati obilježena i egzodusom igrača iz kluba na zimskom prijelaznom roku kada su Osijek (između ostalih) napustili Ivica Ivušić, Mile Škorić i László Kleinheisler. Bio je to jasan znak da je klub u financijskom škripcu, a (kao i Rijeka) je kažnjen od strane UEFA-e jer nisu na vrijeme platili određene obveze po ulaznim transferima.
Pomsa je pak naslijedio Borimir Perković koji je odradio svega 7 utakmica (bez pobjede) prije nego je na klupu kao (valjda) dugoročno rješenje sjeo Stjepan Tomas. Osijek je u razdoblju od veljače do kraja travnja nanizao 11 (!) utakmica bez pobjede što je niz kakav nisu imali od početka Lige 10 te nije zabio uopće gol 4 utakmice u nizu. Uz sve to, momčad nije pokazala niti zrno karaktera iz prethodne sezone budući da su osvojili svega 2 boda u cijeloj sezoni u utakmicama u kojima su gubili te su promašili 3 od 5 kaznenih udaraca. Svi ti problemi i (djelomično) nesreća su se stopili u jednu malu priču kada im je Slaven zabio 2 gola u sudačkoj nadoknadi (njihovi jedini tako kasni golovi ove sezone) i “oteo” Osijeku već upisanu pobjedu u zadnjoj utakmici Perkovića na klupi. Tomas je uspio stabilizirati priču te povezati par pobjeda čime je spasio Osijek od toga da se na Pampasu sljedeće sezone igra samo HNL i Kup. Poklopilo mu se i da je Ramón Miérez negdje po putu pronašao svoju izgubljenu formu te na svojim leđima izvukao momčad iz potencijalno velikih problema u zadnjim kolima do ipak nešto mirnije završnice sezone. Unatoč svim nabrojanim problemima, Osijek od 10. kola (prošli rujan) niti u jednom trenutku nije bio izvan Top 4 pozicije.
Kako je uz sve navedene probleme uopće moguće da su Osijek i Rijeka uhvatili Europu? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan i plitak: drugi klubovi ispod njih nisu napravili zapravo ništa posebno da bi ozbiljno konkurirali za te pozicije. Nisu imali niti kvalitetu niti kvantitetu koja bi ih gurnula u istinsku borbu. Naime, unatoč tome što su Istra i Varaždin imali sezonu bodovno iznad vlastitih očekivanja oni nisu osvojili ništa više bodova nego što je u prethodne 3 sezone osvajao bilo koji klub koji bi bio na kraju “prvi ispod crte za Europu”. Dapače, osvojili su i manje bodova od toga. Jedina prava razlika ove sezone je činjenica da su Osijek i Rijeka osvojili puno manje bodova nego zadnjih sezona, ali bi se oni plasirali u Europu u svakoj od zadnje 3 sezone čak i da su imali ovako loš bodovni učinak.
Konkretno, sada znamo da će četvrtoplasirani ove sezone imati najviše 49 bodova dok će petoplasirani klub imati najviše 48 bodova. Od početka Lige 10 samo jedan put je momčad osvojila manje od 50 bodova i plasirala se u Europu, a to je bila Lokomotiva u sezoni 2014./15. (46 bodova). U zadnje 4 sezone je “posljednji europski putnik” uvijek osvojio više od 60 bodova pa je ovih 49 bodova iz tekuće sezone veliki pad, ali to ne priča cijelu priču. Puno je bitnije za ovu priču pratiti broj bodova kojeg bi osvojio “prvi ispod crte” iz čega izvlačimo logički zaključak da je za Europu potreban bio bod više od toga. Ako tako promatramo stvari, za plasman u Europu je u zadnje 3 sezone uvijek bilo dovoljno osvojiti točno 50 bodova. Dakle, pad broja osvojenih bodova četvrtoplasiranog ove sezone je velik, ali je broj bodova koje je potrebno osvojiti za plasman u Europu ostao praktički identičan.
Zaključak je vrlo očit. Borba za Europska mjesta se nije dogodila zato jer su se “ostali” približili “Velikoj četvorci” već zato jer su Osijek i Rijeka odigrali sezonu ispod svih očekivanja. Pri tome ne treba zanemariti da u toj borbi nije bilo niti Gorice koja je zadnjih godina bila najbliže tim pozicijama. Varaždin je u cijeloj sezoni samo jednom uspio povezati 3 pobjede u nizu, dok je Istra povezala najviše 4 utakmice bez poraza, a baš svi ostali u ligi su uspjeli u jednom trenutku povezati barem 5 takvih utakmica. I jedni i drugi su imali nizove od 6 utakmica bez pobjede te takve brojke jednostavno nisu dovoljne. Jer unatoč tome što su Rijeka i Osijek imali grozne nizove, oni su ipak bili dovoljno moćni da u određenom trenutku povežu par pobjeda i naprave potrebnu razliku. Varaždin je dugo vukao Tonio Teklić, a nisu imali niti baš sreće s ozljedama. Istra je najveći udarac doživjela jer je prodala Maura Perkovića u Dinamo, a onda su još ostali bez Ante Ercega na 8 utakmica. Da bi ušli u Top 4, njihova sezona je trebala biti blizu savršenstva tj. na maksimumu njihovih mogućnosti, a ona je bila daleko od toga.
Upravo je ovo predzadnje kolo bio najbolji pokazatelj stanja. Varaždin i Istra su imali imperativ pobjede, a odigrali su možda svoje najgore utakmice ove sezone. Hoće li i sljedeće sezone postojati nekakva šansa ili će se Osijek i Rijeka ponovno odvojiti, ostaje za vidjeti. Niti u jednom od ta dva kluba nije blistava situacija na financijskom planu, ali ostali će morati puno više riskirati ako žele ugrabiti njihova europska mjesta. I to riskirati prvenstveno u međusobnim utakmicama jer baš nitko od četverca Istra, Varaždin, Slaven i Lokomotiva nije u tim međusobnim utakmicama imao više pobjeda nego remija. Čak 9 od 22 međusobne utakmice su završile bez pobjednika, što bi u prijevodu značilo da je 18 bodova otišlo – apsolutno nikome. Prilično je nejasno zašto klubovi nisu više riskirali u tim susretima, barem u drugom dijelu sezone kada su svi znali da je ostanak u ligi siguran.
Na kraju bi vrijedilo istaknuti da je ove sezone u HNL-u bilo dovoljno osvajati u prosjeku 1,36 bodova po utakmici za plasman u Europu. To je jako niska brojka i možda jedan dobar pokazatelj niske konkurentnosti unutar lige. Iako je za mene Liga 10 najbolji sustav koji smo do sada imali, on ipak doprinosi toj nekonkurentnosti jer se teže događaju iznenađenja kad svi igraju 4 puta međusobno. Međutim, to je tema za dublje istraživanje, a mi smo malo istražili koliko je bodova potrebno za plasman u Europu u uspredivim ligama. Uzeli smo u obzir 10 liga koje se nalaze od 16. do 25. mjesta na UEFA Country Rankingu i provjerili koliko bodova je tamo potrebno za plasman. Rezulat je u tom smislu porazan jer samo u Izraelu je potrebno osvojiti prosječno manje bodova nego u HNL za uloviti europsku poziciju dok je u ostalim ligama potrebno dramatično više. Napominjem još jednom da smo u obzir uzeli klubove “ispod crte” plus 1 bod, a ne koliko bodova je stvarno osvojio onaj koji se plasirao.
Dakle, ove sezone u HNL-u zapravo nismo vidjeli ništa posebno u kontekstu borbe za Europu koju je još i Šibenik zapravo osakatio jer nisu niti tražili licencu za UEFA natjecanja (jedini od svih prvoligaša). Da nemamo tu bizarnu situaciju, sada bi prije finala Kupa “borba” i dalje bila živa te bi se Osijek i Rijeka trebali nadati da će Hajduk osvojiti Kup u srijedu na Rujevici kako netko od njih ne bi ostao bez svog dijela europskog kolača. S obzirom na iskustva iz prošlog ljeta, ali i općeg dojma da je kvaliteta nogometa u ligi pala, vjerojatnije je da ćemo s tog europskog stola pokupiti samo mrvice dok će ostatak kolača i šlag ostati nedosanjani san. Ostaje ljeto da nas naši klubovi razuvjere i iznenade, ovaj puta pozitivno. Ako ćemo nastaviti ispadati (uz svo poštovanje) od kazahstanskih, bugarskih, rumunjskih pa čak i malteških klubova, onda je i tako svejedno tko će u HNL završiti u Top 4.
