Treći Grand Slam teniske sezone, sveti Wimbledon, je iza nas. Spektakularnom predstavom u finalu, Carlos Alcaraz je ostao na maksimalnom učinku na Grand Slam završnicama te je sa 6:2, 6:2 i 7:6 svladao Novaka Đokovića za svoju četvrtu titulu u četvrtom Grand Slam finalu.
Ove sezone smo na završnicama Grand Slamova većinom viđali iste osobe i to po dva puta. Svega sedam tenisača je dolazilo do te faze natjecanja, a njih petorica su izborila dva polufinala. Jannik Sinner i Alexander Zverev su u tome uspjeli na Australian Openu i Roland Garrosu, Carlos Alcaraz na Roland Garrosu i Wimbledonu, dok su Novak Đoković i Daniil Medvedev izborili polufinala na Australian Openu i Wimbledonu.
Preostala dva mjesta u polufinalima su popunili Casper Ruud koji je na toj stepenici pokleknuo u Parizu porazom od Zvereva te jedan od junaka današnjeg teksta – Lorenzo Musetti koji je odigrao sjajno na netom završenom turniru u Londonu. Taj nastup mu je donio skok od devet mjesta na ATP ljestvici, najviše od svih tenisača unutar društva najboljih 40, pa je od ovog tjedna na 16. mjestu što je samo jedno mjesto niže od najboljeg plasmana u karijeri.
Italija je ujedno i jedina nacija koja je imala više od jednog predstavnika u polufinalima ovogodišnjih Grand Slamova što se u prošlosti nije često znalo događati. Dapače, Musetti je u Londonu postao tek šesti talijanski muški tenisač koji je izborio polufinale barem jednog Grand Slam turnira u Open eri. Prije njega su to uspjeli samo Adriano Panatta koji je osvojio Roland Garros 1976. godine, Corrado Barazutti, Marco Cecchinato, Matteo Berettini te Jannik Sinner.
Nevjerojatan je podatak da je Italija poslije Barazuttijevog polufinala Roland Garrosa 1978. godine, na muškog predstavnika u Grand Slam polufinalu čekala punih 40 godina. Tada je Cecchinato na istom mjestu izborio ulazak među četiri najbolja, a od tada su još trojica Talijana u posljednjih pet godina ostvarila barem jednak rezultat.
Učestala Davis Cup finala ’70-ih, pad u Euroafričku zonu i titula iz 2023.
Najbolji rezultati talijanskog tenisa u Davis Cupu datiraju iz 70-ih godina prošlog stoljeća kada su u razdoblju između 1976. i 1980. godine odigrali čak četiri finala. Na krilima Panatte, Barazuttija i Paola Bartoluccija ostvarili su jednu pobjedu i tri poraza s tim da su titulu osvojili baš u svom prvom ulasku u finale kada su s 4-1 bili bolji od Čilea.
Poslije finala iz 1980., Italija je na povratak u novo finale čekala sve do 1998. kada su od njih bolji bili Šveđani predvođeni Magnusom Normanom i Magnusom Gustafssonom rezultatom 4-1. Nakon toga je uslijedio niz slabašnih rezultata, a 2001. uspijevaju ispasti iz Svjetske skupine te čak 10 godina igraju u Euro-afričkoj zoni.
Davis Cup je promijenio sistem natjecanja 2019. godine što je u izravnoj korelaciji s usponom talijanskog tenisa. Te 2019. godine su Fabio Fognini i Matteo Berrettini zaustavljeni u četvrtfinalu od kasnijeg finalista Kanade tako što su izgubili dva izrazito tijesna meča u pojedinačnoj konkurenciji od Vaseka Pospisila (6:7, 5:7) i Denisa Shapovalova (6:7, 7:6, 6:7), dok su dvije godine kasnije izgubili od Hrvatske u istom dijelu natjecanja. Tada je Borna Gojo senzacionalno svladao Lorenza Sonega s 2-1 u setovima i donio prevagu na stranu naše reprezentacije. Nakon što je Jannik Sinner bio bolji od Marina Čilića, o plasmanu u polufinale je odlučivao meč parova u kojem su Nikola Mektić i Mate Pavić s 2-0 u setovima bili uspješniji od Sinnera i Fogninija.
2022. godine su se Talijani osvetili Hrvatskoj za taj poraz tako što su ih u grupnoj fazi svladali s 3-0. Musetti je bio bolji od Goje, Berrettini od Ćorića, a Simone Bolelli i Fognini od Mektića i Pavića. Otišla je Italija tada korak dalje te je pobjedom nad SAD-om ušla u svoje prvo polufinale novog formata, međutim ponovno je pogubna bila Kanada. Odlučujući meč je bio onaj u konkurenciji parova u kojima su Felix Auger-Aliassime i Vasek Pospisil pobijedili Berrettinija i Fogninija sa 7:6, 7:5.
Sve je to bio samo uvod za ono što će se dogoditi 2023. godine. Italija je na plasman u finale čekala 25 godina, no sada su na raspolaganju imali tenisača u uvjerljivo najboljoj formi – Jannika Sinnera. On je na prošlogodišnju završnicu Davis Cupa došao s omjerom od 29 pobjeda i pet poraza između Wimbledona i Malage, dakle u posljednja četiri mjeseca. U tom razdoblju je osvojio snažni turnir u Pekingu gdje je svladao Grigora Dimitrova, Alcaraza i Medvedeva kao i turnir u Beču gdje se osvetio Benu Sheltonu za poraz u Šangaju nakon čega su “pali” i Lorenzo Sonego, Frances Tiafoe, Andrey Rublev i ponovno – Medvedev protiv kojeg je do Pekinga imao omjer od 0-6 prije nego što je nanizao pet uzastopnih pobjeda. Taj je niz prekinut baš na ovogodišnjem Wimbledonu gdje je Rus slavio s 3-2 u setovima.
Italija je četvrtfinalni ogled protiv Nizozemske otvorila porazom Mattea Arnaldija od 2-1 u setovima protiv Botica Van De Zandschulpa poslije gotovo tri sata igre i to s 9-7 u tiebreaku trećeg seta, no nakon toga je Sinner izašao na teren te je najprije svladao Tallona Griekspoora u pojedinačnoj konkurenciji da bi onda u parovima zajedno sa Sonegom bio bolji od Griekspoora i Wesleyja Koolhofa.
Uslijedilo je finale prije finala i duel između Italije i Srbije. Srbija je povela tako što je Miomir Kecmanović preokrenuo meč protiv Musettija poslije čega je uslijedio treći duel između Sinnera i Novaka Đokovića u samo 11 dana razmaka. Nakon što je Talijan bio bolji u grupnoj fazi ATP završnice, a Srbin u finalu istog natjecanja, Sinner je do pobjede u tzv. majstorici stigao na način da je u odlučujućem trećem setu spasio čak tri vezane meč lopte kod 5:4 te je osvojivši 13 od posljednjih 16 poena odveo sraz u odlučujući meč parova. Ponovno su obojica bila na terenu, no Sinner i Sonego su opravdali status favorita te su sa 6:3, 6:4 trijumfirali protiv Đokovića i Kecmanovića za plasman u finale. U finalu protiv Australije je Arnaldi svladao aktualnog osvajača ATP turnira u Umagu Alexeija Popyrina, dok je Sinner deklasirao Alexa De Minaura sa 6:3, 6:0 za drugu Davis Cup titulu u povijesti.
Talijanska teniska federacija je u posljednje tri-četiri godine drastično povećala broj ITF i Challenger turnira na “Čizmi” kako bi, davajući im wildcard mjesta, domaćim tenisačima omogućili igranje mečeva protiv boljih i ostvarenijih tenisača, a da pritom ne moraju napuštati granice svoje zemlje. Nije škodila ni činjenica da je čelnik ATP-ja od 2019. godine Andrea Gaudenzi, jedan od najboljih talijanskih tenisača krajem prošlog stoljeća. To je dovelo do toga da danas u društvu najboljih 100 tenisača imaju čak petoricu njih mlađih od 23 godine. Usporedbe radi, ukupno se 17 tenisača mlađih od 23 godine nalazi u društvu Top 100, a nijedna druga zemlja nema više od tri.
Ako usporedimo brojke između 2000. i 2018. godine, ukupno sedam talijanskih tenisača je osvajalo ATP turnir u pojedinačnoj konkurenciji, a kombinirano su ih osvojili njih 16. Od 2018. do 2024. je brojka osvajača jednaka, međutim osvojene su ukupno 34 titula od kojih većina otpada na Sinnera (14), Berettinija (8), no svakako još jednom treba apsotrofirati činjenicu da većina trenutno najboljih talijanskih tenisača tek ulazi u svoj ”peak”.
Izvjesnim padom talijanske nogometne reprezentacije nakon osvajanja Europskog prvenstva 2021. godine, dugim nizom godina bez većih uspjeha talijanske košarkaške reprezentacije kao i činjenicom da izuzev Dominica Parisa već dugi niz godina nemaju kandidata za najveće domete u borbi makar za poneki Mali kristalni globus u skijanju, tenis u Italiji bi samo mogao dodatno rasti s obzirom na uspjehe koji im se smiješe.
Uspjesi Talijana u Umagu
Završetkom Wimbledona je okončan travnati dio sezone te su se tenisači ovog tjedna vratili na zemljane terene. U ovom trenutku se igraju turniri u švedskom Bastadu, njemačkom Hamburgu i švicarskom Gstaadu, a između tih turnira i Olimpijskih igara u Parizu stoji – Umag.
Talijanski tenisači su obilježili posljednje godine turnira u Stella Marisu jer je u čak četiri od zadnjih sedam finala igrao barem jedan Talijan. 2016. godine je Fabio Fognini u finalu nadjačao Slovaka Andreja Martina, dok je godinu dana kasnije Paolo Lorenzi u finalu izgubio od “sretnog gubitnika” Andreya Rubleva. Niz se nastavio 2018. godine, godine u kojoj je Marco Cecchinato igrao svoj najbolji tenis, a okrunjena je titulom u Umagu poslije finalne pobjede od 2-0 protiv Guida Pelle. Posljednji Talijan s osvojenim naslovom u Umagu je Sinner koji je, u retrospektivno gledano najsnažnijem finalu ikada, porazio Alcaraza sa 6:7, 6:1, 6:1. Danas je Sinner prvi, a Alcaraz treći najbolji tenisač s ATP ljestvice.
Talijani u Umagu 2024.
U društvu 50 najboljih tenisača na najnovijoj ATP ljestvici se trenutno nalazi pet Talijana po čemu u leđa gledaju samo Amerikancima kojih ima – šest. Izuzev Sinnera, sva preostala četvorica (Lorenzo Musetti, Luciano Darderi, Matteo Arnaldi i Flavio Cobolli) su prijavila nastup na umaškom turniru, a među njima će biti i trenutno 52. tenisač svijeta Lorenzo Sonego pa je tako kompletiran trolist aktualnih Davis Cup osvajača koji dolaze u Umag. Za Musettija, Arnaldija i Darderija će to biti posljednji turnir pred nastup na Olimpijskim igrama u Parizu.
Lorenzo Musetti je jako loše otvorio sezonu, no u “život” se vratio u svibnju tako što je izborio dva finala na domaćim Challengerima u Cagliariju i Torinu. Iako nije uspio osvojiti nijedan od njih, sama finala su mu dala poticaj za sve što je slijedilo tijekom travnate sezone. Kulminacija se dogodila plasmanom u polufinale Wimbledona, međutim prije toga je igrao polufinale u Stuttgartu te finale u Queen’su.
Kao i Musetti, u i oko najboljeg plasmana u karijeri su Darderi i Cobolli. 22-godišnji Darderi je prošle godine po prvi put zaigrao jedan ATP turnir, dok je već ove godine napravio iskorak osvojivši prvi naslov. U veljači je uspio osvojiti ATP turnir u Cordobi i to nakon što je u glavni turnir ušao kroz žrvanj kvalifikacija. To mu je omogućilo skok od 60 mjesta i ulazak među 70 najboljih tenisača.
I on je, kao i Musetti, iskoristio to što se u Italiji održava čitav niz Challengera pa je uz polufinala Cagliarija i Torina, uspio osvojiti Challenger u Perugiji gdje je do titule došao bez izgubljenog seta. Trenutno se nalazi na 35. mjestu ATP ljestvice, samo jednim niže od najboljeg plasmana u karijeri, a dobar nastup ovog tjedna u Hamburgu bi ga mogao pred Umag podići i iznad toga. Tamo je postavljen za sedmog nositelja i danas je izborio plasman u drugo kolo.
I dok Darderi još uvijek nije igrao u Umagu, njegov vršnjak Cobolli će ove godine nastupiti po četvrti uzastopni put. U prva dva pokušaja je zapinjao u kvalifikacijama, dok je prošle godine nakon uspješnog prolaska imao čast dijeliti teren s Marinom Čilićem u prvom kolu glavnog turnira. Na žalost domaćih navijača, Flavio je osvajača US Opena iz 2014. godine kojemu je to bio prvi nastup poslije šest i pol mjeseci pauze svladao s 2-0 u setovima i bez izgubljenog servisa. Nakon toga ga je u drugom kolu zaustavio sunarodnjak Arnaldi.
Cobolli je već na početku sezone ostvario senzacionalan rezultat jer je u prvom kolu Australian Opena kao kvalifikant izbacio 18. nositelja Nicolasa Jarryja za prvu Top 50 pobjedu u karijeri. U Melbourneu je došao do trećeg kola i tu je već skrenuo pozornost na sebe, a uz taj skalp se ističu pobjede nad Felixom Auger-Aliassimeom u Acapulcu, kao i dvije pobjede protiv Čileanaca Jarryja i Alejandra Tabila u Madridu.
Arnaldi i Sonego su u nešto slabijoj formi ove sezone, međutim obojica brane prošlosezonsko polufinale u kojima su ostali ipak kratki za plasman u samu završnicu. Sonego je sa 6:3, 6:4 izgubio od Stanislasa Wawrinke, dok je Arnaldi u najduljem meču turnira izgubio sa 6:7, 7:5, 6:3 od kasnijeg osvajača Alexeija Popyrina.
Talijanski tenis se više ne oslanja na osrednjost Andreasa Seppija i Fillippa Volandrija te trenutke inspiracije Fabia Fogninija kao što je tome slučaj bio proteklih 15-ak godina, a što mogu ponuditi “novaci” buduće teniske velesile, moći ćete pogledati na terenima Stella Marisa.
