Deux mille cinq, deux mille six, deux mille sept, deux mille huit, deux mille dix, deux mille onze, deux mille douze, deux mille treize, deux mille quatorze, deux mille dix-sept, deux mille dix-huit, deux mille dix-neuf, deux mille vingt et deux mille vingt-deux, tako je zvučalo nabrajanje svih godina u kojima je Rafael Nadal osvajao Roland Garros pred početak meča prvog kola tog turnira ove godine. “Kralj zemlje” je i u tom meču dao svoj maksimum, borio se kao i uvijek do krajnjih granica, onoliko koliko mu je sada već potrošeno tijelo dopustilo, no poslije tri sata tenisa morao je stisnuti ruku Alexanderu Zverevu koji je tako postao tek treći tenisač koji ga je svladao na terenima French Opena.
Nijemac se tako dodao na popis koji je do tada bio popunjen sa samo dva imena – onim Robina Soderlinga i Novaka Đokovića koji je to uspio učiniti čak dva puta. Koliko god bili svjesni njegove dominacije na svetoj zemlji Roland Garrosa, još jednom moram istaknuti taj apsolutno bolesni omjer. 112 pobjeda i samo 4 poraza. Ne samo da je to najveća dominacija u povijesti tenisa, već ga i nadilazi i ulazi u sferu najvećih dominacija cjelokupnog sporta.
Iako je već 2002. godine stupio na ATP Tour nastupom na turniru u rodnoj Mallorci gdje je sa samo 15 godina i 10 mjeseci slavio na svom debiju svladavši Ramona Delgada iz Paragvaja čime je tada postao deveti najmlađi tenisač s pobjedom na ATP nivou te je već 2003. zaigrao na Wimbledonu i US Openu, na svoj prvi nastup na turniru koji će mu obilježiti karijeru, čekao je do 2005. godine. Na svom Grand Slam debiju, u prvom kolu Wimbledona 2003. godine je za protivnika imao hrvatskog tenisača Marija Ančića koji je samo godinu dana ranije kao kvalifikant izbacio Rogera Federera u prvom kolu. Nadal je “osvetio” svog velikog rivala te je slavio s 3-1 u setovima, a plasmanom u treće kolo je postao najmlađi tenisač koji je došao do te faze natjecanja poslije Borisa Beckera iz 1984. godine.
2003. godine je Roland Garros propustio zbog ozljede lakta nakon pada na treningu što je Juan Carlos Ferrero iskoristio za svoj jedini Grand Slam naslov u karijeri. Godinu dana kasnije je u Estorilu, na prvom turniru na zemljanoj podlozi, pretrpio prijelom lijevog gležnja tijekom pobjede u osmini finala nad Richardom Gasquetom, još jednim tenisačem koji je ovog tjedna najavio mirovinu. Ta ozljeda ga je izbacila s terena na više od tri mjeseca te ga je koštala nastupa na Wimbledonu i Roland Garrosu. Njegov ne odlazak na još jedan Roland Garros je iskoristio Gaston Gaudio koji je u argentinskom finalu preokretom svladao Guillerma Coriju pa je, kao i Ferrero, došao do svog jedinog Grand Slam naslova u karijeri.
Rafa Nadal’s final record at Roland Garros:
— Eurosport (@eurosport) October 10, 2024
112 wins. 4 losses. 14 titles.
Arguably the most dominant any athlete has ever been at a single event 💪 pic.twitter.com/sv4R1K6W6V
Nadalova 2005. godina će ostati neponovljiva za bilo kojeg tinejdžera
2005. godine, Nadalovo tada 18-godišnje tijelo je bilo spremno za kompletnu sezonu, a ona i dan danas slovi za ponajbolju sezonu jednog tinejdžera u povijesti bijelog sporta. Španjolac je odigrao ukupno 21 turnir, a osvojio je velikih 11 titula što je ujedno bila i njegova najuspješnija sezona u karijeri po pitanju osvojenih naslova.
Osvojio je četiri Masters turnira, upisao 79 pobjeda što je i do današnjeg dana rekordan broj ATP pobjeda u jednoj sezoni za tinejdžera, uključujući 24 uzastopne pobjede na zemljanoj podlozi čime je tada srušio rekord Andrea Agassija za najdulji niz pobjeda jednog tinejdžera. Više pobjeda od njega je te godine imao samo Roger Federer – 81. Tijekom toga niza je osvajao naslove u Monte Carlu, Barceloni, Rimu te naposljetku Roland Garrosu.
Nakon što je osvojio prva tri spomenuta turnira, Nadal je na Roland Garros došao u ulozi favorita što je nešto što se gotovo u pravilu nikada ne događa kada debitirate na nekom turniru, pogotovo ne na Grand Slamu, međutim Španjolac nikada nije bio običan igrač. Na putu do polufinala je izgubio tek jedan set i to od Sebastiana Grosjeana u četvrtom kolu, a onda je uslijedio meč protiv Federera, meč za prvo Grand Slam finale u karijeri.
Nadal i Federer su se tijekom svojih bogatih karijera susreli ukupno 40 puta, a Rafa je izašao kao pobjednik u 26 mečeva s naročito velikom dominacijom na zemljanoj podlozi (14-2), dok je Švicarac bio uspješniji na travi (3-1) i na tvrdoj podlozi (11-9). Španjolac je odnio i veliku većinu njihovih okršaja na Grand Slamovima (10-4) kao i u finalima tih turnira (6-3).
Njihov prvi sraz se dogodio 2004. godine kada je španjolski tenisač na iznenađenje mnogih, s obzirom da je tada još uvijek imao svega 17 godina, s poprilično uvjerljivih 6:3, 6:3 došao do pobjede u trećem kolu Mastersa u Miamiju. Na istom turniru, ali ovog puta u finalu, sastali su se njih dvojica i godinu dana kasnije, a iako je Nadal bio na dva poena od pobjede od 3-0 u setovima, Federer je preokrenuo i došao do naslova.
Tako je njihov polufinalni meč na Roland Garrosu došao kod međusobnog omjera od 1-1. Nadal je tog dana proslavio svoj 19. rođendan, a poslije dva sata i 47 minuta igre proslavio je i pobjedu od 3-1 u setovima za plasman u svoje prvo Grand Slam finale od njih 30 koliko će ih odigrati do kraja karijere. U finalu je Mariano Puerta dobio prvi set u tiebreaku, no onda je dopingirani Argentinac* mogao samo gledati kako igru dirigira “El Matador” koji je u konačnici podigao prvi od 14 pehara namijenjenih osvajačima Roland Garrosa koliko ih je osvojio do kraja karijere.
*(Puerta je odmah nakon poraza u finalu bio pozitivan na zabranjenu tvar etilefrin zbog čega je suspendiran na osam godina. Pred Sportskim abritražnim sudom (CAS) u Lausannei uspio je u srpnju 2006. dobiti smanjenje kazne na 24 mjeseca.)
Nakon osvojenog Roland Garrosa je uslijedila loša travnata sezona da bi onda odigrao briljantno u Bastadu i Stuttgartu osvojivši nova dva turnira na zemlji prije nego što je pokorio i Masters u Montrealu svladavši Agassija u finalu. Do kraja godine je još osvojio turnire u Pekingu i Madridu koji se tada održavao na tvrdoj podlozi. U finalnom meču je preokretom svladao još jednog Hrvata, Ivana Ljubičića i to nakon što je preokrenuo zaostatak od 2-0 u setovima, a sve je zaključio osvojenim tiebreakom sa 7-3. Osvetio mu se Ljubo pet godina kasnije kada ga je pobijedio u polufinalu Indian Wellsa na putu do najveće titule u svojoj uspješnoj karijeri pa se može reći da su – kvit.
Nadal je 2005. godinu zaključio kao drugi tenisač svijeta za što je nagrađen ATP-ovom nagradom za tenisača koji je najviše napredovao jer je godinu otvorio kao 51. na ATP ljestvici.
“Kralj zemlje” i njegovi monstruozni rekordi na toj podlozi
Čak i da nije osvojio niti jedan Grand Slam van onog u Parizu, Nadal bi se s 14 titula nalazio na diobi trećeg mjesta vječne ljestvice tenisača s najviše osvojenih Grand Slam titula zajedno s Peteom Samprasom. Uz njega, samo je Đoković na Australian Openu uspio osvojiti dvoznamenkast broj titula (10) što se Grand Slamova tiče.
Nadal, naravno, nikada nije izgubio u finalu Roland Garrosa iako je šest puta bio slabije rangirani tenisač. Također, nikada nije igrao pet setova u finalu već je sedam puta slavio u tri, a sedam puta u četiri seta.
Između travnja 2005. godine i svibnja 2007. godine, Rafa je slavio u rekordnom 81 uzastopnom meču na zemlji prije nego što ga je u finalu Mastersa u Hamburgu svladao Federer rezultatom 6:2, 2:6, 0:6. Dvadesetak dana kasnije mu se revanširao tako što ga je pobijedio u finalu Roland Garrosa za treću uzastopnu titulu u Parizu.
Ono što je još brutalnije jest podatak da sve do ove godine nikada u karijeri nije izgubio dva uzastopna meča na zemlji. Niz koji je trajao od 2003. godine je prekinut tako što je u drugom kolu rimskog Mastersa izgubio od Huberta Hurkacza, a u prvom kolu Roland Garrosa od Zvereva.
Nadala nikada nijedan Hrvat nije uspio pobijediti na zemljanoj podlozi, a nakon što su Goran Ivanišević, Ivan Ljubičić (x4), Mario Ančić, Ivan Dodig (x2), Marin Čilić i Antonio Veić gubili mečeve bez dobivenog seta, jedini Hrvat koji mu je uspio osvojiti set je bio Duje Ajduković u polufinalu Bastada ove godine, no na kraju je i on poražen sa 6:4, 3:6, 4:6.
Od 2003. godine do 2024. je imao ukupno 16 sezona u kojima je odigrao barem 20 mečeva na zemlji. Tijekom dvije sezone nije imao niti jedan poraz, tijekom njih pet je gubio samo jednom, tijekom četiri sezone je gubio po dvaput, tijekom tri sezone triput, dok je po jednom gubio četiri, odnosno šest puta. U konačnici karijeru završava s 90,5% pobjeda na zemlji (484-51) što su brojke kakve je nemoguće oboriti. Ako za usporedbu ponovno uzmemo njegove najveće rivale i njihove omiljene podloge, Đoković trenutno na tvrdoj podlozi ima uspješnost od 85%, a na travi od 86%, dok Federer na travi ima uspješnost od 87%.
Karijera prožeta ozljedama…
Nažalost, gore spomenutu 2005. godinu je obilježilo i to što je legendarnom Španjolcu dijagnosticiran Mueller-Weissov sindrom. To je vrlo rijetko stanje stopala koje karakterizira pogrešno oblikovana navikularna kost koja uzrokuje rani početak degenerativnog artritisa u susjednim zglobovima. Posebno pogađa talonavikularni zglob i posebno je problematičan u tenisu, pogotovo kod klizanja, jer je najgori kod opterećenja.
Uobičajene metode liječenja boli prestale su funkcionirati u ljeto 2021. pa je bio prisiljen završiti sezonu ranije kako bi pokušao pronaći alternativne metode. Bilo je to dovoljno ozbiljno da se povuče s US Opena, a iako se činilo kako je to doveo pod kontrolu 2022. godine, na Roland Garrosu su bolovi bili toliko jaki da je prije svakog meča uzimao jake injekcije protiv bolova te je konstantno upozoravao kako bi to mogao biti njegov posljednji turnir zbog toga koliko je jaka i na kraju neizdrživa bol postala.
Sportski znanstvenici su se od Nadalove karijere opraštali već 2009. godine. Njegovo povlačenje s Wimbledona te godine gdje je trebao braniti naslov pobjednika produbilo je pitanje dokad će moći trpiti sve što sa sobom nosi tendinitis u oba koljena.
Ozljede su mu zasigurno oduzele pokoju Grand Slam titulu više pošto je tijekom karijere propustio ukupno 18 Grand Slamova pa je završio s 22 naslova iz 30 finala (73%) i iz 68 nastupa na turnirima (32%).
Rivalstvo s Novakom Đokovićem ne može proći ne spomenuto naročito jer se radi o najvećem rivalstvu u povijesti tenisa ako uzmemo u obzir broj mečeva, gotovo pa izjednačenost u broju pobjeda, sličan stil igre i činjenicu da su obojica bila na vrhuncu u gotovo isto vrijeme. Njih su dvojica odigrala ravno 60 međusobnih mečeva, a omjer od 31-29 je pripao srpskom tenisaču. Obojica su slavila po dva puta na travi, dok je Đoković bio bolji na tvrdoj podlozi (20-7), a Nadal na zemlji (20-9). Međusobno su odigrali 28 finala u kojima Novak vodi s 15-13, međutim Rafael je bio uspješniji na Grand Slamovima s 11-7 i u finalima istih s 5-4.
To rivalstvo je iznjedrilo neke od najbrutalnijih mečeva ikada poput finala Australian Opena 2012. godine koje je trajalo gotovo šest sati (5:53), polufinala Roland Garrosa 2013. godine i polufinala Wimbledona 2018. godine koje je trajalo dva dana.
Finala i bitke koja se pamte
Rafael Nadal je tenis kompletirao 2010. godine naslovom na US Openu. Bio je to jedan od najanticipiranijih finala njegove karijere s obzirom da je već tada, sa samo 26 godina, u svojoj vitrini imao trofeje s Australian Opena, Wimbledona, Roland Garrosa kao i tri naslova Davis Cupa, a povrh svega i olimpijsko zlato iz Pekinga.
Tada je u finalu na suprotnoj strani bio Đoković kojeg je svladao sa 6:4, 5:7, 6:4, 6:2. Tim slavljem je postao tek drugi tenisač u povijesti koji je stigao do karijernog Golden Slama (sva 4 Grand Slama + olimpijsko zlato) poslije Agassija, a ovog ljeta im se na toj ekskluzivnoj listi pridružio upravo Đoković.
Ipak, dva Grand Slam finala koja ću zauvijek pamtiti, a igrao ih je Rafael Nadal, su finale Wimbledona 2008. godine protiv Federera te finale Australian Opena 2022. godine protiv Daniila Medvedeva. Oba su završila trijumfalno po Španjolca, a pamtim ih po potpuno različitim emocijama. One tuge nakon što je netko pobijedio vašeg junaka i sreće nakon što je netko vama drag potpuno preokrenuo već izgubljen meč.
Federer je 2008. godine na Wimbledon došao kao peterostruki uzastopni osvajač čime je držao rekord zajedno s Bjornom Borgom pa je tada imao priliku postati samostalni rekorder. Također je do finala imao niz od 65 uzastopnih pobjeda na travnatoj podlozi i od 40 na Wimbledonu.
Nadala i Federera su tog dana u dva navrata prekidale kapi kiše iz londonskog neba čime su meč, koji je sam po sebi trajao gotovo pet seti, razduljili na ukupno sedam. Španjolac je u trećem uzastopnom finalu Wimbledona protiv Švicarca došao do prve pobjede tako što je odlučujući peti set dobio s 9:7.
Nije postojao niti jedan dio mene koji je doveo Federerov preokret u pitanje nakon što je fenomenalnim backhand passingom po paraleli spasio drugu meč loptu kod zaostatka od 7-6 u tiebreaku četvrtog seta i to nakon vrhunskog Španjolčevog servisa prema vani, a naročito ne kada je Švicarac slavodobitno poskočio nakon osvojenog tiebreaka. Međutim, s druge strane je bio Nadal, a što dijete zna što znači tvrdoglavost i upornost “bika s Mallorce”… Kiša ih je zadržala u svlačionici još pola sata, a kada su se vratili na teren već se dobrano počelo mračiti. Nadal je do ključnog breaka stigao kod 7:7 te je uspješno odserviravši došao do pobjede u 21:15 po lokalnom vremenu.
Nadal nikada nije važio za igrača s posebno dobrim servisom ponajviše jer nije bio u mogućnosti opetovano ispaljivati snažne servise, no oslanjao se na preciznost i pogađanje kutova. Većinom, a pogotovo na početku karijere, servis mu je bio tek udarac koji mora odraditi kako bi započeo poen, a ne sredstvo za dobivanje lakih poena u vidu asa ili winnera. Ipak, tijekom ovog finala se promijenjeni način serviranja, koji je uključivao mnogo veći zamah i više iskorištene snage, itekako isplatio što se vidi i u podatku da je spasio čak 12 od 13 break lopti koje je ponudio Federeru.
Ako imate šest sati viška, preporučujem.
Što se tiče dvoboja protiv Medvedeva u finalu Australian Opena, Španjolac je bio na konopcima. Gubio je s 2-0 u setovima i 3:2 u trećem uz tri vezane break lopte Rusa za vjerojatno odlučujući break meča. U tom trenutku je imao svega 4% izgleda za pobjedu te je sve upućivalo kako ide prema petom uzastopnom porazu u finalu prvog Grand Slama sezone. Ipak, preokret pokreće sa sve tri spašene break lopte, a do trećeg seta dolazi breakom kod 4:4.
Četvrti set je dobio također sa 6:4 da bi onda u odlučujućem petom setu najprije propustio servis za meč kod vodstva od 5:4, no onda je kod 5:5 iskoristio treću break loptu što je potvrdio osvojivši gem bez izgubljenog poena te je poslije pet i pol sati stigao do 21. Grand Slam naslova u karijeri. Tada je postao rekorder odvojivši se od Federera i Đokovića koji su imali 21, dok je postao i tek četvrti igrač u povijesti s barem po dva osvojena svaka od četiri Grand Slama poslije Roda Lavera, Roya Emersona i Đokovića.
I u taj meč stane cijela karijera Rafaela Nadala. Ljuta borba za svaki poen bez pomišljanja na predaju.
Oproštaj na natjecanju u kojem nema poraz 20 godina
“Bik s Mallorce” će svoje posljednje zbogom tenisu reći na domaćem terenu u Malagi gdje će zajedno s drugim tenisačem svijeta, Carlosom Alcarazom, pokušati Španjolskoj donijeti sedmi Davis Cup naslov te prvi poslije 2019. godine. Četvrtfinalni protivnik im je Nizozemska, a u slučaju pobjede bi čekali pobjednike duela između Kanade i Njemačke.
Nadal za poraz u tom natjecanju ne zna punih 20 godina. Nadal je u svom debiju, davne 2004. godine, izgubio od Čeha Jiříja Nováka, no do prve pobjede je stigao samo dva dana kasnije kada je u odlučujućem petom meču sa 7:6, 7:6, 6:3 bio bolji od Radeka Štěpáneka te je tako odveo Španjolsku u drugo kolo natjecanja. U četvrtfinalnom dvoboju protiv Nizozemske je poražen u meču parova zajedno s Tommyjem Robredom, no njih dvojica su u polufinalu svladali francuski par sastavljen od Arnauda Clémenta i Michaëla Llodre da bi dan kasnije Rafa svladao Clémenta čime je Španjolskoj donio odlučujući treći bod za plasman u finale.
Iako je sve što je dotad učinio bilo fantastično, u finalu protiv SAD-a je došao do velikog skalpa. Nakon što je prvi reket Carlos Moya doveo Španjolsku u vodstvo rutinskom pobjedom protiv Mardyja Fisha na zemlji u Sevilli, drugi meč dana je bio onaj između 18-godišnjeg Nadala i tada drugoplasiranog s ATP ljestvice Andyja Roddicka. Amerikanac je prvi set dobio u tiebreaku, no Rafa osvaja sljedeća tri i dovodi svoju zemlju na bod od drugog naslova u povijesti. Taj bod im je priskrbio Moya koji je s 3-0 svladao Roddicka za veliko slavlje “Furije”.
Nadal je u osvajanju Davis Cupa 2008. godine sudjelovao pobjedama nad Nicolasom Kieferom u četvrtfinalu kao i polufinalnim pobjedama nad Samom Querreyjem i Andyjem Roddickom, dok je 2009. u osmini finala protiv Srbije pobijedio Janka Tipsarevića i Novaka Đokovića prije nego što je u finalu protiv Češke svladao Tomáša Berdycha i Jana Hájeka. Na putu do novog naslova dvije godine kasnije je donio dva boda u osmini finala protiv Belgije, polufinalu protiv Francuske i u finalu protiv Argentine gdje je bio bolji i od Juana Monaca i od Juana Martina Del Potra.
Posljednji naslov je Španjolska osvojila 2019. godine, a Nadal je pehar donio gotovo pa sam. Najprije je u četvrtfinalu protiv Argentine pobijedio Diega Schwartzmana u pojedinačnom meču pa je onda zajedno s Marcelom Granollersom u odlučujućem meču bio bolji od Maxima Gonzaleza i Leonarda Mayera. U polufinalu protiv Velike Britanije je deklasirao Dana Evansa, a onda su on i Granollers ponovno zajednički donijeli drugi bod svladavši favorizirane Neala Skupskog i Jamieja Murrayja poslije dva tiebreaka.
U konačnici je u finalu protiv Kanade donio drugi bod svladavši Denisa Shapovalova s 2-0 u setovima. Upravo mu je to bio i posljednji meč u Davis Cupu gdje je trenutno na omjeru od 29 pobjeda i jednim porazom.
Sada će u mjesecu studenom, on i Alcaraz, kao i na Olimpijskim igrama u Parizu proteklog ljeta, zajedno obući “dres” španjolske reprezentacije. Nakon što su ih u četvrtfinalu turnira parova tamo zaustavili Austin Krajicek i Rajeev Ram, bilo bi poetski da u Malagi postanu svjetski prvaci. Bio bi to fenomenalan kraj još bolje karijere jednog od epitoma tenisa, sporta, fanatične borbe, stisnute šake i riječi “vamos”.
Pamtit će se njegov topspin forehand, pokrivanje terena, moć trčanja lijevo-desno dan i noć, mentalitet pobjednika i igrača koji je bio ponajbolji ambasador tenisa i primjer sportaša i u pobjedi i u porazu. Godinama sam navijao protiv njega i ‘proklinjao’ ga zbog svih silnih pobjeda nad Federerom, ali klasa je klasa, a upravo to je bio Rafael Nadal.
U konačnici – 14 Roland Garros titula, 4 US Opena, 2 Australian Opena, 2 Wimbledona, olimpijsko zlato i u pojedinačnoj konkurenciji i u konkurenciji parova, pet Davis Cupova, 92 ATP titule, 209 tjedana na broju 1 ATP ljestvice i XY ozljeda i operacija. What happened – happened Rafa, sada malo uživaj.
