Kada bi na ulici zaustavili 100 muškaraca koji su prosječni konzumenti nogometa i pitali ih „Kakva je ekipa Real Madrid?“ vjerojatno bi većina odgovora glasila „Real je baš dobra ekipa“. I to je očekivan i skroz korektan odgovor koji očekujete od takve vrste publike. No, kada bi zaustavili i pitali 100 muškaraca koji obnašaju neku dužnost oko ili unutar nogometa, vjerojatno bi većina odgovorila nešto vrlo slično. To baš i nije odgovor koji se očekuje od ljudi koji prate nogomet na dnevnoj bazi. To je Real Madrid.
Barcelonina kriva strana
Barcelona je odigrala vrlo dobro prvo poluvrijeme te su definitivno bili bolja ekipa na terenu. Praktički su cijelo poluvrijeme imali utakmicu pod kontrolom uz 59% posto posjeda lopte. Međutim, uputili su tek četiri udarca prema suparničkim vratima, od toga dva u okvir te nisu kreirali niti jednu veliku priliku. Jednostavno nisu bili opasni prema golu. Osnovni plan igre bio je pokušati dovesti Raphinhu u što bolju poziciju za igru 1 na 1 s Camavingom koji je bio postavljen na lijevog beka.
I Barcelona je to relativno dobro radila, ali očito na krivoj strani. Camavinga je u prvom poluvremenu bilježio sljedeće brojke.
Dok je Raphinha u istom periodu imao jedan uspješan dribling od šest pokušanih, ušao je u 12 duela i osvojio četiri te izgubio čak 17 posjeda.
S druge strane Barceloninog napada stajao je Alejandro Balde. Kada bi god lopta došla do njega, na lijevoj strani, nešto se zakuhalo. Gavi kao lijevo krilo često je ulazio u sredinu terena te tako odvlačio Carvajala za sobom što je otvaralo prostor iza leđa Realove obrane.
Dojam je da je Barcelona definitivno to mogla bolje iskoristiti, pogotovo iz perspektive koliko je lošu utakmicu odigrao Raphinha.
Real je to što je
Real je do postignutog pogotka većinom bio u podređenom položaju, ako to možemo tako nazvati. Svega nekoliko puta su izašli u visoki pritisak, no većinu vremena su bili u redu s tim da se brane u srednjem bloku te čekaju svoju šansu iz tranzicije. Barcelona je znala otkud prijeti najveća opasnost u početku utakmice te su s nekoliko prekršaja zaustavili kontru Reala. Međutim, bilo je dovoljno da jednom prođe i da sve krene nizbrdo za Katalonce. Ključ su Benzema koji se u tranziciji otvara polulijevo i najčešće nudi kao opcija za dodavanje te pokušava uposliti Viníciusa koji napada prostor.
Barcelonini igrači su u ovim situacijama brojčano superiorni međutim kada vas napadaju ovakva dva igrača na širokom prostoru, to apsolutno ništa ne mora značiti.
Dodatni problem je što je Xavi znao forsirati i napade s čak šest igrača koji ulaze u protivnički šesnaesterac. Pri oduzetoj lopti se stvarala rupa iza Busquetsa koju je Modrić mogao iskoristiti. Takva igra dok leđa čuvaju Busquets i Sergi Roberto nije baš senzibilina zbog čega dobivamo dojam da Xavijev plan nije odgovarao igračima koji mu stoje na terenu.
Emocije su zeznuta stvar
Sergi Roberto: “U prvom poluvremenu nismo zaslužili poraz. Nakon toga nas je drugi gol emotivno ubio.”
Drugo poluvrijeme Barcelona je izgledala kao prevaren dečko koji je u potpunom emotivnom rasulu dok je Real bio ovaj lik s kojim ga je cura prevarila. Takav je otprilike bio dojam na terenu. Barcelona nije iskoristila svoju dominaciju u prvom poluvremenu, a onda im se u drugom poluvremenu dogodio niz grešaka. Prvo je Modrić mogao bez ikakvih poteškoća proći od desne aut-linije do vrha šesnaesterca jer je Sergi Roberto bio postavljen kao njegov čuvar. Kako je on već imao žuti karton, Modrić je mogao bez problema uposliti Benzemu koji zabija drugi gol Reala.
Nekoliko minuta kasnije Kessie radi dosta bezvezan prekršaj, a Real dolazi na izuzetno jednostavan način do 3:0. Time je utakmica praktički bila završena, a kontranapad za četvrti gol je ustvari bila samo potvrda mentalnog stanja Barcelone koja se nije ni trudila to zaustaviti.
Barcelona možda neće odveć žaliti za ovom utakmicom jer imaju ozbiljnu prednost u ligi. Jednostavno su pronašli sistem kojim u možda napadački gledano nikad slabijoj La Ligi mogu dominirati. Međutim, ono što smo vidjeli u Europi, smo vidjeli i sada u kupu. Radi se o momčadi koja se u eliminacijskom sistemu natjecanja može lako raspasti, ponajviše zato jer nemaju iskustvo kakvo ima primjerice njihov protivnik. Protivnik koji je podsjetio da je izuzetno opasan u ovakvim utakmicama, a baš takve im slijede u natjecanju kojeg love i vole – Ligi prvaka.
Ne moraju svi istim putem dolaziti do svog cilja, bitno je doći do željenog stanja, a to je u ovom slučaju pobjeda. Real ponovno nije odigrao ništa, ali na kraju krajeva, koga briga.
Za Ofenzivu piše: Daor Klun
