U 24. kolu SuperSport HNL-a je Dinamo na Maksimiru ugostio prvoplasiranu Rijeku. Trener Rijeke Željko Sopić je pred utakmicu izjavio kako Rijeka može izgubiti na tom gostovanju, međutim naglasio je da do toga može doći jako teško.
U jednu ruku je bio precizan sa svojom prognozom jer Dinamo je svladao Rijeku tek u 94. minuti i to golom s bijele točke. Ako ćemo tražiti primjer utakmice u kojoj si jedva pobijedio, teško da možemo tražiti dalje od ovakvih u kojima slaviš nakon bezvezne greške protivničkog braniča te gola u zadnjoj minuti iz jedanaesterca.
U drugu ruku, Sopić je najavio Rijeku koja želi ići na pobjedu. Otvoreno je rekao da je u krivom poslu onaj koji s ovakvom momčadi odlazi na Maksimir kako bi se sačuvao od poraza. Međutim, viđeno u prvom poluvremenu je ipak sugeriralo da doza opreza postoji, a ponajviše se to očitovalo u postavljanju Alena Grgića na poziciju koju inače drži Marco Pašalić. Iako je Pašalićeva forma još od poziva u reprezentaciju u silaznoj putanji, njegove sposobnosti su više sklone otvorenijem nogometu nego li Grgićeve.
U prvom poluvremenu smo tako vidjeli Rijeku koja nije iskoristila priliku napasti Dinamo. Momčad Sergeja Jakirovića je zasigurno bila dijelom i opterećena fizičkim i mentalnim naporom koji je uzrokovala utakmica protiv Betisa, pa im je i odgovarao nogomet koji je igrala Rijeka.
Gosti nisu stvorili u prvom poluvremenu niti jednu konkretnu akciju osim bezopasnog udarca Ivana Smolčića, no i govor tijela je pokazivao da Rijeka nema motiv preuzeti veću dozu rizika u napadu. Iako je možda i suludo igrati otvorenog garda na Maksimiru, činjenica je da ovaj Dinamo ima problema, da je ovaj Dinamo bio umoran, i da nam je Rijeka kroz sezonu pokazala da apsolutno ima kvalitetu zaigrati progresivnije i opasnije, čak i na tom ukletom Maksimiru.
Maksimirski teren je najveći bauk Rijeke koja je u svojoj povijesti upisala tek šest pobjeda u HNL-u. Ona prva je došla u travnju 1999. kada je golom Boška Balabana Rijeka preuzela vrh ljestvice u sezoni koja će biti zaključena sudačkom greškom koja će Rijeci oduzeti titulu prvaka. Posljednja je pak pobjeda bila ona pod vodstvom Simona Rožmana prije tri godine kada su golove zabili Franko Andrijašević i Stjepan Lončar.
Koliko god se mijenjali igrači, tko god da je bio trener kluba i tko god da je bio vlasnik istog, u pore Rijeke je uvučena ta neka aura straha Maksimira zbog kojeg su i navijači s Kvarnera često znali govoriti da su gaće spuštene čim se prošao tunel Tuhobić. Možda ovoga puta i nisu bile toliko spuštene kao u nekim prethodnim navratima, no u momčad se opet uvukao taj strah koji je podsjetio na brojne izvedbe Rijeke na Maksimiru u prošlosti.
Tako je kroz drugo poluvrijeme Dinamo sve više preuzimao konce igre, a Lindon Selahi i Veldin Hodža više nisu dovoljno dobro kontrolirali sredinu terena kao u prvom poluvremenu. Josip Mišić je imao sve više vremena i prostora za organizaciju igre, pritisak na Martinu Baturini je bio sve slabiji, a sve je to rezultiralo većim posjedom, dvostruko većim brojem udaraca, većim brojem centaršuteva i lopti u 16 metara nego li u prvom poluvremenu za Dinamo.
Dinamo doduše nije postao radikalno dominantan na terenu jer su izuzev udarca s bijele točke stvorili samo dvije velike prilike, ali i to je bilo dovoljno da se pod kožu igrača Rijeke uvuče strahopoštovanje. Igra zadnje linije, pogotovo Stjepana Radeljića koji je otklonio nekoliko puta loptu u opasnim situacijama, je sugerirala da Rijeka možda i može održati tu nulu, no jedan potpuno nepotrebni prekršaj u bezazlenoj akciji je Dinamu dao priliku da dođe do pobjede što je u konačnici i iskoristio.
Takvi mali detalji su odlučili pobjednika ovog susreta. Detalji koji su proizašli više iz nekakve panike u redovima Rijeke nego li iz kvalitete u onim Dinama. Gdje Bruno Goda radi prekršaj na igraču do kojeg lopta ne bi možda ni došla, gdje Pašalić u kontranapadu s brojčanom prednošću nad braničima ne zna što napraviti s loptom, gdje Dejan Petrović u situaciji za potencijalni novi kontranapad šalje prejaku loptu u prostor. Protiv nekog drugog protivnika se ovakve stvari u napadu možda i mogu tolerirati jer je i volumen napadačkih akcija veći, no protiv Dinama na Maksimiru je to šansa za zadati ozbiljan udarac koja se ne ponavlja.
Ovako se Dinamo potpuno vratio u igru za naslov te je pored svih problema ove sezone vjerojatno prvi favorit. To ne znači da su šanse Rijeke drastično pale jer su i dalje prvi na tablici te im slijede dvije domaće utakmice i gostovanja kod sedme i desete momčadi lige. Rijeka tako i dalje može održavati tu distancu ispred Hajduka od jednog boda, kao i od Dinama dok na raspored ne dođe njihova zaostala utakmica s Varaždinom. Međutim, bila je ovo jedinstvena prilika uhvatiti Dinamo na krivoj nozi, čak i uz kriterij suca Daria Bela. A takve se prilike ne događaju često.
