Nogometaši Rijeke su prvoj utakmici drugog pretkola kvalifikacija za Ligu prvaka pred svojom publikom odigrali 0:0 s bugarskim Ludogorecom. U prvom službenom susretu ove godine, Rijeka je uglavnom potvrdila ono za što se pretpostavljalo da će im biti prednosti i mane, kao što je potvrdila i da Ludogorec nije protivnik koji je nepremostiva prepreka.
Radomir Đalović je odlučio u prvoj utakmici ove sezone postaviti dva nova igrača u početnu jedanaestorku. Merveil Ndockyt je startao kao desno krilo, dok je Tiago Dantas zaigrao u sredini terena. Što se ostalih igrača tiče, na golu je bio Martin Zlomislić, a ispred njega su očekivanu zadnju liniju tvorili Mladen Devetak, Stjepan Radeljić, Ante Majstorović i Ante Oreč. U sredini su uz Dantasa bili Dejan Petrovič i Niko Janković, dok su napadački tercet uz Ndockyta činili još Toni Fruk i Luka Menalo.
Priprema za Ludogorec je bila dobro odrađena te je riječka momčad shvatila gdje je Ludogorec ranjiv te kako mogu zaprijetiti. U izgradnji napada je Rijeka dobro kombinirala izlaženjem s loptom kroz zadnju liniju što je pozitivno s obzirom na probleme koje je imala u toj fazi u nedavnim prijateljskim utakmicama s Göztepeom i Čukaričkim. Presing Ludogoreca je kroz čitavu utakmicu samo jednom urodio plodom kada je Radeljić u 53. minuti dodao loptu Bernardu Tekpeteyu, dok je kroz ostali dio susreta bio uglavnom neučinkovit.
Tempom igre je dobro dirigirao Dantas koji je poslao nekoliko jako dobrih dugih lopta te je općenito bio izrazito jak sa svojim prvim dodirom te općenito vizijom igre. Ludogorec je kroz susret ipak shvatio da mu ne smije puštati previše prostora pa su ga nakon prvih 20 minuta igre počeli pozornije čuvati, dok ga je Đalović izvadio u 63. minuti zbog fizičke nespremnosti za puni susret. Bilo kako bilo, Dantas je u samo nekoliko poteza pokazao da je tehnikom i vizijom na jednom nivou iznad HNL-a te će se zasigurno iskazati kao najveći pogodak ovog prijelaznog roka.
Rijeka je dobro manevrirala kroz protivničku obranu u prvom poluvremenu te je iskoristila činjenicu da zadnja linija Ludogoreca ne stoji uvijek najbolje u ravnini te da njihovi braniči nisu najjači u defenzivnom trku kojim trebaju pokriti dubinsku loptu i igrača koji napada prostor. Iako riječka krila nisu bila na nekoj sjajnoj razini, čak i takva su stvarala problem. Da su nešto bolje reagirali Menalo, Janković, a kasnije i Gabriel Rukavina, vjerojatno bi pričali sada o pobjedi od barem jedan razlike.
Problem lijeve strane bi mogao biti i onaj najveći za Rijeku kroz ovu sezonu, ako na tržištu ne reagira s novim igračima, jer kroz prošlu sezonu, ali i kroz pripreme te ovaj ogled, nismo vidjeli dovoljnu razinu opasnosti i kvalitete niti od jedne opcije, bilo da se radi o Menalu, Rukavini ili Jankoviću kada je tamo postavljen. Za određene utakmice HNL-a će biti dovoljni, no za europske nastupe je ipak potreban veći nivo.
Na desnoj strani je Ndockyt bio koristan u presingu te u pokojem prodoru, no također nismo od njega vidjeli kvalitetu u centaršutu, driblingu ili kombinatorici. Iako je namjera Đalovića bila jasna da iskoristi njegovu radnu etiku te atletske sposobnosti kako bi naudio Ludogorecu koji je jako ranjiv u tranzicijama te čiji bekovi puštaju puno prostora čak i u postavljenoj obrani, njegove odluke su bile pomalo upitne u određenim akcijama, dok je u drugim jednostavno nedostajalo tehničke kvalitete.
Janković je nažalost u potpunosti nestao s terena nakon što je imao dvije dobre prilike tijekom prvog poluvremena. U situaciji jedan na jedan s golmanom je pao i propustio dovesti Rijeku u vodstvu, a i na samom početku susreta je u jednoj akciji napravio potez više u driblingu kada je imao slobodnog igrača na desnoj strani, što je bilo dovoljno da protivnik napravi prekršaj.
Fruk je očekivano bio fokalna točka većine napada te je radio sve dobro do same završnice. Bilo je situacija u kojima je mogao ići radije na dodavanje nego li udarac, dok je bilo udaraca u kojima je nedostajalo podosta snage, no pozitivno je za uzvrat da se nalazio u tim situacijama i da ga je u principu samo snaga udarca možda dijelila od pogotka.
Šteta je što Đalović nije odlučio podići razinu rizika u posljednjim minutama susreta jer za razliku od prethodne sezone, sada na klupi ipak ima nekoliko opcija. Niti Duje Čop niti Ante Matej Jurić nisu dobili minute pa tako Rijeka nije uopće niti pokušala zaprijetiti s klasičnim napadačem, a šansu protiv bivšeg klubova nije dobio niti Dominik Yankov, igrač koji bi se trebao isticati driblingom i lomiti blokove u kakav se Ludogorec povukao u zadnjim minutama.
Kao zanimljiva opcija se pak istaknuo Justas Lasickas za kojeg smo znali da je brz, prodoran i jak u driblingu. U posljednjih dvadesetak minuta je zauzeo poziciju desnog beka, dok je Oreč poslan na krilo, no Lasickas je taj koji je kao bek išao u overlap te je jedna takva situacija umalo dovela do gola da je na drugoj stativi bolje reagirao Rukavina. S obzirom na to da je u Litvi kao kapetan Lasickas redovito korišten i kao čisto krilo, treba razmisliti i o njemu kao ozbiljnoj opciji na desnoj strani.
Igrač koji je u ovom susretu imao možda i najtežu ulogu, onu obavljanja posla koji je nekad obavljao Lindon Selahi, Dejan Petrovič, je odigrao sjajan susret te je možda i igrač koji je najugodnije iznenadio na terenu. Petrovič je osvojio gotovo sve duele u koje je ušao, a u četiri do pet navrata je presjekao protivničko dodavanje te je pokrenuo novi napad Rijeke. Uz defenzivne zadaće koje je odradio na vrlo visokoj razini, u nekoliko situacija je bio i solidan na lopti, pogotovo s dijagonalama prema desnoj strani.
Ludogorec je pak sa svojom postavom najavio ofenzivniji ulazak u utakmici, postavivši u prvih 11 i Vidala i Bilea i Marcusa i Tekpeteyja, no Rijeka gotovo ni u kojem trenutku nije osjetila tu moć u igri jedan na jedan koju posjeduju ti igrači. Svi koridori za njihov trk su bili zatvoreni, a svaku loptu koju su i slali u prostor je očistio stoperski tandem Majstorović – Radeljić. Rijeka je također anulirala i prijetnju desnog beka Sona koji je vrlo često i najopasniji igrač bugarske momčadi.
Iako je teško biti nezadovoljan kada u prvom službenom susretu, s nekoliko novih igrača u početnom sastavu, protiv nominalno snažnije ekipe, budeš kvalitetnija od dvije momčadi na terenu, činjenica je da u europskim kvalifikacijama na dvije utakmice uvijek presudi nekakva propuštena prilika.
I ovdje nužno ne moramo govoriti o onim stvarno propuštenim, već i o izostanku iskušavanja različitih opcija s klupe, kao i pokušaju da se pri kraju susreta ipak podigne angažman momčadi. Veseli saznanje da ova momčad ima dovoljno kvalitete za prolazak u iduću fazu te da je struka izuzetno dobro skautirala protivnika i pripremila plan igre. Preostaje samo da se malo snažnije pritisne papučica gasa.
