Nedjeljnim porazom protiv Dinama HNK Rijeka vezala je i treći uzastopni ligaški poraz. U velikoj većini nogometnih scenarija u ovom dijelu sezone, kada je preostalo odigrati još četiri ligaška kola, prvu bi surečenicu nedvojbeno pratila i ona da su Bijeli tim rezultatima uvelike kompromitirali svoje dobre šanse za osvajanja druge titule prvaka u povijesti.
No, u ovoj ludoj HNL sezoni činjenično je stanje takvo da Rijeka i dalje predvodi ligašku karavanu i ovisi sama o sebi po pitanju borbe za najvrjedniji trofej. Tu se Riječani ipak moraju „zahvaliti“ Hajduku i Dinamu čiji su rezultati u ta ista prethodna tri kola bili marginalno bolji, ali i dalje loši, zbog čega nas zaista čeka tijesna borba za prvo mjesto kakvu smo zadnji put gledali 1999. godine.
I ove će sezone odluka o prvaku vrlo vjerojatno pasti u zadnjem kolu, no nitko se od nogometnih analitičara, komentatora, pa čak ni uvijek glasnog „običnog puka“ više ne usuđuje prognozirati tko će to biti! S obzirom da Bijeli, Bili i Modri u posljednjih mjesec dana sa svojim protivnicima igraju ruski rulet gdje metaforički revolver nije ispražnjen od metaka, tu procjenu nećete naći niti u ovom tekstu.
Rijeka je posljednjih tjedana presušila
Puno je upitnika nad svim trima momčadima, pa tako i nad Rijekom koja treće uzastopno kolo provodi na vrhu lige usprkos trima porazima, a forma momčadi u silaznoj je putanji još od visoke 3:0 pobjede nad Hajdukom. Riječani su nakon toga odigrali monstruoznih 25 minuta na gostovanju u Koprivnici gdje su se nakon stečenog vodstva ugasili – i u narednih 600-injak minuta nogometa nisu ponovno upalili.
Bijeli su u tom vremenskom periodu izborili finale Kupa u dvoboju u kojem ih je Istra 1961 izdominirala, izborili dvije tijesne pobjede „na mišiće“ protiv Lokomotive i Varaždina, pali bez ispaljenog metka na gostovanju u Puli, protiv Osijeka otprilike ponovili gore opisano izdanje iz Koprivnice, te izgubili na gostovanju kod uskrslog Dinama.
Ironično, drugo poluvrijeme na Maksimiru bilo je i možda najbolje izdanje Rijeke još od te rujevičke pobjede nad Hajdukom, što okorjelim i uvijek optimističnim navijačima daje za pravo polagati nade u osvajanje prvenstva. Nadu budi i igra drugih dvaju konkurenata – Hajdukova forma nije ništa bolja od Rijekine, dok je Dinamo nakon trenerske smjene i dobrog izdanja protiv Šibenika ponovno bio blijeda kopija Modrog stroja protiv Gorice.
Jučer su pak odradili dobro prvo poluvrijeme protiv Rijeke, no u drugom nekarakteristično i suprotno velikom iskustvu koje momčad ima, dopustili Rijeci prostora i vremena da se razmaše i dođe blizu povratka u utakmicu. Gosti se na koncu nisu vratili u susret, no pokazali su više krvi i volje od nekih puno jačih ekipa Bijelih koje su šaptom pale na Maksimiru. Modri su pak pokazali kako i dalje nisu čvrsto stali na obje noge.
Mediji su oštriji prema Hajduku i Dinamu nego prema Rijeci, a za to postoji dobar razlog
Iako momčad s Kvarnera opasno kašljuca u zadnje vrijeme, opći dojmovni narativ puno je blaži prema njima u usporedbi s Hajdukom i Dinamom na kojima mediji i javnost često oštre pera. Takve razlike imaju i smisla jer riječki je kadar individualnom kvalitetom i širinom na papiru slabiji od onog obaju svojih ligaških konkurenata.
Znanstvena su istraživanja već potvrdila da je budžet neke momčadi u bilo kojem sportu statistički faktor koji najviše korelira s uspjesima iste. Naravno da postoje iznimke, no one su ipak upravo to – iznimke. Samim time, Rijeka ispred sebe nema rezultatski imperativ koje ispred sebe imaju skuplji Hajduk i višestruko skuplji Dinamo.
S obzirom na ulaganja i kadrovske promjene koje je Rijeka prošla u posljednjih godinu dana, sve i da završi treća i izgubi u finalu Kupa, sezona će za Bijele iz objektivnog gledišta biti uspješna! Ako se pitate kako je to moguće, dovoljno je pogledati kako je Rijeka tržila zadnja dva prijelazna roka.
Oskvrnuće (gotovo) šampionskog kadra
U tom je vremenskom prozoru momčad koja je prošle sezone osvaja više bodova i igrala bolji nogomet ostala bez prvog vratara (Labrović), dva desna beka (Smolčić i Veiga), tri stopera (Mitrović, Galešić, Dilaver), jednog veznog (Hodža), dva krila (Pjaca i Pašalić) i tri napadača (Ivanović, Marić, Obregón)! Svatko od navedenih s iznimkom Veige dao je pozamašan obol u bijelom dresu.
Pristigli su u kadar vratar koji se nije uspio izboriti za „jedinicu“ (Posavec), lijevi bek koji je odradio korektnu sezonu (Devetak), desni bek koji je u nekoliko nastupa pokazao zanimljiv potencijal (Oreč), stoper koji je zadržao visoku razinu svojih prethodnika (Majstorović), vezni koji nije ni sjena onoga što je prikazivao u svojoj prvoj HNL epizodi (Gojak), tri krila od koje jedno igra na bljeskove (Djouahra), jedno kojem svaki nastup potvrđuje da nije razina HNL-a (Rukavina) i jedno koje nogomet nije igralo pola godine (Menalo), jedan napadač kojem je ćud osigurala karijeru koja nije na razini potencijala (Andrić), dva koji golove nisu zabijali ni na treningu (Perica i Dogan) i jedan koji zasad nije opravdao očekivanja ali nije ni podbacio (Čop).
Na tu listu valja dodati i iskusnog Škorića koji je stigao skriviti jedan protivnički pogodak prije no što se ozlijedio, i Maneva za čije je kvalitete procjena i dalje u zraku. Na ovu ciničnu listu moraju se nadodati i nositelji kvalitete koji su ostali u Rijeci. To su prije svega Stjepan Radeljić, Lindon Selahi i uz Marka Livaju ponajbolji igrač ove HNL sezone Toni Fruk.
Na platnoj listi je i dalje Bruno Goda, no njegova ozljeda prošlog ljeta učinila ga je promatračem u aktualnoj sezoni. Tu je i Dejan Petrovič koji gotovo uvijek korektno odrađuje svoje zadatke s rijetkim izletima, što pozivnim što negativnim, van svog normativa. Na dosadašnjem popisu nedostaje Niko Janković čije riječka epizoda zaslužuje posebni osvrt.
Janković nije clutch igrač
Suhoparno promatranje brojki koje je veznjak skupio u svojem vremenu u Rijeci zasigurno će zaintrigirati budućeg potencijalnog poslodavca. 22 pogotka i 14 asistencija u 101 nastupu za veznjaka i/ili prisilno krilo u ekipi koja ni u jednom trenutku nije bila najkvalitetnija u svojoj ligi sjajan su skor koji Jankoviću i Rijeci garantira lukrativni transfer jednog dana.
Kada se pak sagleda kako su ti pogodci stigli postaje jasno i zašto Janković nema takav učinak u posljednjim mjesecima. Njegov izuzetan osjećaj za ulazak iz drugog plana uz dobro izvođenje jedanaesteraca čije najveći dio ta 22 zgoditka, što znači da on za protivnički gol postaje opasan tek kao „ispušni ventil“ dobre igre svoje momčadi.
Kada je Fruk preostao vući momčad na svojim leđima, što je bila neminovnost, Janković se kao druga violina nije pojavio da bi zauzeo njegovo mjesto. U takvim je scenarijima do izražaja dolazilo tek krivo donošenje odluka u ključnim situacijama, ponajviše kroz sebičnost i sklonost k nerezonskim udarcima koje Janković pokazuje od prvog dana u Rijeci.
Njegove kvalitete nisu, doduše, isključivo vezane za ofenzivni doprinos. Visoki stas, generalna atletičnost, moć ponavljanja i pozicijska visprenost znače da Janković veliki doprinos daje i u obrambenom dijelu igre. Evidentno je to i u najbliže pozicioniranim suigračima, zbog čega nije slučajno da je Mladen Devetak najbolje partije u oba smjera pružao kada je ispred njega na lijevom krilu igrao baš Janković.
Momčadi općenito nedostaje lider
Slično vrijedi i za Naïsa Djouahru koji je pred nekoliko godina imao katastrofalan start riječke epizode nakon koje se bilo teško vratiti u milost navijača. Francuz je to uspio ove sezone, no možda i jedini član aktualnog kadra koji teoretski u kontinuitetu može raditi prednost jedan-na-jedan nakon nekoliko sjajnih jesenskih i proljetnih partija ubrzo je postao pročitana knjiga. Bez istog, njegove defanzivne slabosti u usporedbi s Jankovićem čine ga teretom više nego tegljačem.
U ovom dijelu sezone, Rijeci je za bodovni iskorak nad konkurentima ipak trebalo više od defanzivnog doprinosa, no momčadi kojoj je i prošle sezone nedostajao lider na terenu nije ga pronašla ni u ovom oskrnavljenom kadru. Ta se činjenica najbolje očituje u podatku da kapetansku traku nosi vratar koji je cijelu prošlu sezonu prosjedio na klupi za pričuve!
Đalovićev doprinos i dalje je nemoguće ocijeniti
Osim igračkog, Rijeka je udarac doživjela i u trenerskom kadru kada je Željko Sopić napustio mjesto glavnog trenera. Naslijedio ga je Radomir Đalović o čijem je trenerskom potencijalu mišljenje i dalje podijeljeno ili rezervirano. Teško je procijeniti kako i koliko Đalović može – u nekoliko je navrata pokazao izvrsnu pripremu utakmice (ponajviše u derbijima), no nerijetko i zakazao u vođenju utakmica.
Kada se ipak sve to stavi u kontekst igračkog egzodusa iz ranijeg dijela teksta, pitanje jest je li Đalović stvarno mogao više i bolje ili iz ove ekipe izvlači maksimum maksimuma? Je li mogao unaprijediti igru naspram Sopićeve momčadi s obzirom da je na kvalitativnoj vagi Rijeka izgubila kilažu? Na ova retorička pitanja po mišljenju autora teksta ne treba odgovarati.
Matematici u nogometu nema mjesta
Uza sve ove informacije negativnog predznaka, Rijeka je i dalje zasluženo prva momčad lige. Razlog je jednostavan, a to je da momčadski sportovi ne prate matematičke zakone komutativnosti i asocijativnosti. U prijevodu, ekipe su rijetko kad egzaktni rezultat zbroja individualnih vrijednosti svojih članova.
Za taj zakon imamo puno pozitivnih (Leicester 2016.) i negativnih (Manchester City ove sezone) primjera, a isti je vidljiv i u aktualnoj HNL sezoni. Iako je zbroj njenih individualnih igračkih vrijednosti manji od onog Dinama i Hajduka, Rijeka je iz svojeg kadra izvukla maksimum, a nastavljajući amatematičke analogije u nekim dijelovima sezone izvukla je i više od maksimuma.
Dinamo i Hajduk, svaki iz svojih razloga, to nisu napravili ni igrački ni rezultatski, te ničim nisu dali povoda kako bi u preostala četiri kola mogli napraviti taj boom i probuditi se iz hibernacije. I baš zbog toga, činjenica da je Rijeka dosegla svoj limit ne znači nužno da će ove godine ostati praznih ruku kao i lani.
Rijeci je put do naslova i dalje otvoren
Rijeka i dalje sama odlučuje o svojoj sudbini – trenutno je prva na ljestvici, sljedećeg će se vikenda u slučaju da pobijedi Goricu riješiti jednog konkurenta jer Hajduk i Dinamo igraju međusobno, protiv Dinama ima bolji međusobni skor, a vrlo vjerojatno će ga imati i protiv Hajduka. U situaciji da sve tri momčadi imaju isti broj bodova, Rijeka trenutno ima prednost, no lako je moguće da to u konačnici bude i Hajduk, no opet će o tom raspletu odlučivati i sama Rijeka na Poljudu.
Mogu se pristalice Bijelih tješiti i činjenicom da je ove sezone forma u HNL-u itekako prolazna. Nitko nije vezao više od četiri uzastopne ligaške pobjede, a svoju zadnju mini-krizu (porazi od Varaždina i Istre 1961) u veljači ove godine Rijeka je prebrodila uzastopnim pobjedama nad Osijekom, Dinamom i Hajdukom. Iako je dosegla svoj limit, iako je umorna i načeta, te iako nije favorit u toj borbi, nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako Rijeka na koncu bude prvak Hrvatske.
