Parafraza naslova legendarnog filma iz 1981. godine se po povratku s kasne rujevičke nedjeljne rapsodije nametnula sama od sebe. Sam film Dečko koji obećava je o mladiću iz ugledne obitelji, kojeg čekaju siguran posao, karijera i lagodan život, da bi se on odao nekonformističkom i autodestruktivnom životnom stilu u kojem važnu ulogu igra glazba i to – rock’n’roll.
No iako se ova Rijeka ne može poistovjetiti s pričom glavnog lika filma, ono što ona definitivno može jest natjerati vas da u glavi čujete ritam novovalne glazbe koja odzvanja filmom, počevši od Azre, Parafa, Idola, Prljavog kazališta, Pekinške patke, pa sve do Šarla Akrobate. Rijeka je kao i glazba ovih bendova: surova, nemilosrdna, direktna, efikasna, nabrijana, s učestalom krivom notom, ali bez suvišnih poteza i larpurlartizama. Ona je Rijeka koja obećava.
Tri utakmice nisu dovoljan uzorak
Dakako, utakmice protiv Rudeša, kojeg se prije samog početka HNL sezone već unaprijed otpisalo, kosovarskih poluprofesionalaca iz Dukagjinija, a i Istre koja po tko zna koji puta u sezonu ulazi znajući kako će definirani kadar imati tek krajem kolovoza, ne smiju biti mjerilo. Uostalom, baš je Hajduk u prethodnoj utakmici razotkrio slabosti riječke igre i pokazao određenu nemoć kad se susretnu s pritiskom, no određeni pokazatelji Rijeke koja obećava i koja je u stanju u 3 utakmice bez pardona postići 16 pogodaka, su tu već od priprema.
Ulazak u pripreme za novu sezonu Sergeja Jakirovića nije bio jednostavan, no tu sudbinu dijelili su i svi njegovi prethodnici, a puno bolji status nemaju ni drugi HNL treneri. Realnost je brutalna: prodavati najbolje igrače se mora. Sam predsjednik Rijeke Damir Mišković, nedvosmisleno izjavljuje već više od 10 godina: Svi su na prodaju, za pravu cijenu. Jakirović je tako u pripremama uigravao ekipu znajući kako će Matija Frigan kad tad napustiti ekipu, a da su u izlogu istovremeno i Prince Ampem, Lindon Selahi, Veldin Hodža i Nediljko Labrović, kao najvrijedniji riječki eksponati.
Frigan i Ampem su Rijeku napustili između generalne probe protiv Slaven Belupa i početka prvenstva protiv Rudeša, no Sergej Jakirović, za razliku od njegovih prethodnika, nije si dozvolio da bude iznenađen. Jakirović na Rujevici uživa status velikog povjerenja i slobode djelovanja unutar kojeg si je, u skladu s dostupnim budžetom, složio ekipu po mjeri. Tokom zimskog prijelaznog roka, preuzevši ekipu u katastrofalnom stanju nakon hrpe loših poteza bivšeg sportskog direktora Roberta Palikuče i trenera Budicin/Tadić/Cosmi, dobio je odriješene ruke za provjetravanje svlačionice.
Klub su tako već na zimu bili napustili Damjan i Mateo Pavlović, Mario Vrančić, Denis Bušnja, Bernard Karrica, Gabriel Lunetta, Alen Halilović i Nikita Vlasenko, igrači koji ničime nisu opravdali relativno visoke iznose ugovora, a koji su opterećivali klupsku blagajnu. Eksperiment bivšeg sportskog direktora Palikuče doživio je potpuni fijasko u samo 6 mjeseci, a očekivalo se da će njegove posljedice Rijeka snositi barem još 2 do 3 prijelazna roka. Ipak, Jakirović se pobrinuo da to ne bude tako.
Rijeka je na proljeće ponovno “potekla”, osvojivši ogromnu količinu bodova i nadoknadivši zaostatke, završivši tako na 4. mjestu HNL-a koje je donijelo kvalifikacije za Konferencijsku ligu – potencijalni izvor prihoda koji bi u mnogome utjecao na izgled Rijekinog budžeta. Natruhe nogometa kakvog Jakirović želi igrati s Rijekom mogle su se vidjeti i u tom periodu, iako je trener Rijeke naglasak stavio na pragmatičnom i natjecateljskom nogometu koji je za cilj imao osvajanje čim veće količine bodova i hvatanje mjesta za Europu. U tome mu je pomogla individualna kvaliteta Matije Frigana, ali i slobodne ruke i povjerenje uprave koje je dobio za slaganje nove ekipe.
Navijači Rijeke su se pobojali kako Jakirović tijekom ljeta možda napusti njihovu klupu, s obzirom da su interes za njegovim uslugama iskazivali i reprezentacija BiH, a po novome i mađarski Ferencvaros, no čini se kako za sada mostarski stručnjak ostaje čvrsto vezan uz projekt Rijeke.
Mali rizik, velika korist
Ovoga su ljeta Jakirović kao trener te Darko Raić-Sudar kao sportski direktor napravili jedinu smislenu strategiju, onu na kojoj je Rijeka već u prijašnjim godinama nizala uspjehe. Dovedi jeftino, besplatno, igrače s potencijalom, riskiraj malo, a potencijalno zaradi puno. Rijeka se budžetom i financijskim uvjetima ne može nositi s Dinamom i Hajdukom, a do prije odlaska Nenada Bjelice, nije mogla niti s Osijekom. Stoga logično zvuči odluka da se resurse uloži u dovođenje mladih, nedokazanih igrača koji su puno obećavali, ali iz nekog razloga nisu našli svoje mjesto pod suncem drugih gradova i klubova. Rijekina transferna politika ovog ljeta bila je “no brainer“, a svodila se na premisu maleni rizik – potencijalno velika korist. A i u slučaju da se eksperiment i ne pokaže pretjerano uspješnim, Rijeka ne bi financijski previše izgubila jer su dovedeni igrači za hrvatske uvjete još uvijek povoljni.
Posebno je zanimljivo oslanjanje na igrače hrvatske dijaspore, koje na neki način podsjeća na ono što godinama radi i hrvatska nogometna reprezentacija. Prepoznavanje potencijala druge ili treće generacije iseljenika Hrvatskoj je dalo Anthonya Šerića, Niku i Roberta Kovača, Mladena Petrića, Ivana Klasnića, Ivana Rakitića, Josipa Šimunića, a u novije doba i Josipa Stanišića, Marina Pongračića te Luku Sučića.
Sad se na Rujevici nadaju da mogu primjeniti sličan recept i mladim igračima dati priliku za seniorski nogomet ili oživljavanje karijere. Tako su ovog ljeta na Rujevicu redom stizali:
- Marijan Čabraja – 26-godišnji lijevi bek iz Hiberniana koji nije opravdao očekivanja u Dinamu, Sloveniji i Škotskoj, za 0 €
- Dejan Petrović – 25-godišnji Slovenac, zadnji vezni iz bečkog Rapida, koji je prošle sezone odigrao tek 4 utakmica i ispao iz sastava uslijed dvostrukog trganja ligamenata koljena, za 0 €
- Silvio Ilinković – 20-godišnji BiH veznjak koji je prošao Rijekinu školu nogometa, a prošlu sezonu proveo na posudbi u mostarskom Zrinjskom i skrenuo pažnju na sebe
- Niko Janković – 21-godišnji napadački veznjak sjajnog udarca koji je bio izričita Jakirovićeva želja, a koji nije dobio priliku u Dinamu, za 0 €
- Toni Fruk – 22-godišnji napadački veznjak i paker koji je 2 sezone bio na posudbi u Gorici, da bi ga Fiorentina ovog ljeta pustila u Rijeku za 0 €
- Marco Pašalić – 22-godišnji njemački Hrvat koji ne bi dobio pravu priliku u Borussiji Dortmund, pa je njemačku 3. ligu odlučio zamijeniti HNL-om
- Franjo Ivanović – 19-godišnji austrijski Hrvat koji je 4. njemačku ligu odlučio zamijeniti HNL-om s obzirom na to da u Augsburgu nisu računali na njega
Rijeka zapravo, pogledamo li uzorak od 10 godina, ne radi ništa revolucionarno i ne prije viđeno. Klub je na odštete, ako ćemo vjerovati Transfermarktu i općem znanju, potrošio manje od 10 miljuna eura. Najistaknutiji su transferi za Antonija Čolaka (850.000 €), Darija Župarića (800.000 €) te Naisa Djouahru (750.000 €). Što se tiče rubrike odlazaka, Rijekina vrijednost izlaznih transfera u posljednjih 10 godina vrti se oko brojke od 75 miljuna eura. Kad posao posljednjih 10 godina usporedimo s Hajdukovim, vidimo kako su Splićani na transferne odštete platili još manje (oko 7 miljuna eura), ali i zaradili manje (oko 66 miljuna eura), dok je zanimljivo kako je Osijek na dolaske igrača potrošio gotovo jednako kao i Rijeka i Hajduk zajedno (16 miljuna eura), ali i daleko najmanje zaradio (nešto manje od 39 miljuna eura).
Rock ‘n’ roll Rijeka
Već je na početku godine, po Jakirovićevom preuzimanju Rijeke, bilo vidljivo kakav nogomet trener protežira i želi igrati. Oslanjanje na mlade, brze, agilne i eksplozivne igrače s moći ponavljanja u oba smjera razlog su zašto je Rijekine utakmice bilo zabavno za gledati. Početkom ove sezone na, ponavljamo, još uvijek malom uzorku, dao je naslutiti da će ova ekipa biti još i žešća, rock ‘n’ roll Rijeka.
Visoki pritisak na protivničke obrane, prisiljavanje na greške i visoki tempo s puno trčanja u svim smjerovima u 3 je utakmice pokazao svu raskoš riječkog napada. U Jakirovićevoj ideji igre, puno toga ovisi o prednjoj četvorci. Stoga je zanimljivo promatranje igre Pašalića, Ivanovića, Jankovića i Fruka kao nove riječke napadačke četvorke koja pokazuje ogroman potencijal, iako se tek treba uigrati. Protivnicima će opasnost prijetiti iz svih smjerova, a posebno izvan 16 metara. I Janković i Fruk i Pašalić su pokazali kako imaju sjajne udarce iz daljine, ali je posebno zanimljiv Franjo Ivanović.
Nakon što je Jakirović izgubio strpljenje čekati Jorgea Obregona da pokaže veći voljni element i raznolikosti u igri, u napad je stavio Ivanovića. I nije pogriješio. Fizički spreman, brz, jak, s velikim radijusom kretanja i intenzitetom, podsjeća na igru Antonija Čolaka, ali i na dragulja kojeg je Jakirović učinio igračem od 6 miljuna eura – Matiju Frigana. Napadač iz dijaspore je u prvom pravom dodiru sa seniorskim nogometom, nakon što je prošle sezone igrao za Augsburgove amatere u 4. njemačkoj ligi, pokazao kako ima ogroman potencijal. Kvalitetno rješava situacije 1 na 1 s protivničkim stoperima, dobro se kreće i sam si otvara prostor, okomit je prema suparničkim vratima, može izdržati duel, a u situacijama za pogodak instiktivno reagira.
Možda je najbolji primjer pogodak protiv Istre za 1:0. Veliku, početničku grešku Darija Marešića kaznio je jer je bio dovoljno blizu igraču, a iako bi iz te situacije većina igrača prvo primirila loptu i s još nekoliko dodira pokušala doći bliže golu, Ivanović je potegnuo iz prve i na krivoj nozi uhvatio Istrina vratara Majkića. To nije bio savršen udarac, to nije bio udarac iz knjige, ali je bio idealan u datom trenutku i za postizanje pogotka.
Na krilima Ivanovića, Fruka, Jankovića i Pašalića, Jakiroviću su golovi zagarantirani. Ono što Rijeci za daljnji iskorak nedostaje je veća okomitost vezne linije u kojoj transformiranu ulogu ove sezone igra Selahi i pokazuje da može biti kvalitetan box-to-box igrač, dok mu leđa čuva netko od dvojca Hodža/Banda. Ono što Jakirovića ipak može brinuti je tromost obrambenog dvojca, u kojem Dilaver garantira iskustvo i rutinu, no brzina i agilnost nisu bile odlike stopera iz Tomislavgrada ni u njegovim najmlađim danima. Kad mu se pridodaju Radeljić, Mitrović i Galešić te bekovi koji se često znaju naći u problemima s pokrivanjem prostora (Goda/Vukčević ili Veiga/Smolčić), jasno je kako će Rijeci igra u fazi obrane ponešto patiti.
Stoga i nije nemoguće kako je Jakirović run ‘n’ gun nogometom odlučio biti onaj koji će zabiti više pogodaka od protivnika. Dosadašnji uzorak je premalen, no skorašnje europske utakmice i derbiji s Dinamom i Osijekom trebali bi dati puno više odgovora, prvenstveno na pitanje je li ova Rijeka ona koja obećava, ili ne?
