Da je netko navijačima Rijeke u kolovozu nakon debakla u Ljubljani rekao da će u posljednje dvije utakmice sezone morati “samo” dvaput svladati Slaven Belupo kod kuće za duplu krunu, pitali bi se sanjaju li – jer Dinamo je tada izgledao nezaustavljivo, a Slaven je igrao katastrofalno pod vodstvom Ivana Radeljića.
Ubrzajmo vrijeme i stvari se okreću za 180 stupnjeva. Dinamo je odigrao povijesno lošu sezonu, Hajduk je ponovno sam sebi “pucao u nogu” i zaista sve što je Rijeci preostalo za učiniti bilo je dvaput pobijediti Farmaceute. Međutim, odnos snaga se promijenio te nitko sa sigurnošću nije mogao reći da će se Riječani olako obračunati s Koprivničanima, dapače Slaven je postao ozbiljna ekipa.
Razlog tomu je fantastični Mario Kovačević koji je preporodio Slaven i momčad kojoj su mnogi predviđali borbu za ostanak uveo u borbu za europske pozicije. Rijeku je svladao u prvenstvu kod kuće te je nadigrao u drugom poluvremenu prve utakmice finala Kupa – stoga koliko god je atmosfera na Rujevici uoči “finala sezone” bila euforična, toliko je postojala i bojazan da ta sjajno posložena momčad ne pokvari veliko slavlje na Kvarneru.
Golovi Jankovića i Fruka presjekli su nalete Slavena u prvenstvu
U utakmici posljednjeg kola SuperSport HNL-a očekivao se početni nalet Rijeke koji se i dogodio. No s vremenom ga je Slaven prebrodio i počeo sve konkretnije izlaziti na riječku polovicu, a onda je uslijedila jedna “ničija lopta” na sredini terena koju je pokupio sveprisutni Stjepan Radeljić te polukontra Rijeke na nepostavljenu obranu i sjajan gol Nike Jankovića koji je “zapalio” Rujevicu.
Do kraja prvog dijela tada su izostala veće uzbuđenja, no poučkom prve utakmice finala Kupa, očekivao se dodatan impuls Slavena u nastavku.
U uvodnih pet minuta drugog poluvremena Rujevicom je ponovno zavladala nervoza jer Slaven je djelovao opasno. No baš kao i u prvom dijelu ta je inicijativa gostiju sasječena u korijenu – ovog puta greškom Ivana Sušaka i pogotkom Tonija Fruka s centra igrališta. Nakon tog trenutka više nije bilo dileme tko je novi prvak Hrvatske – Rijeka takva vodstva ove sezone ne ispušta.
“Umorno” finale Kupa
Iako su ulozi bili visoki (za jedne dvostruka kruna, za druge plasman u kvalifikacije Europske lige) zamor materijala učinio je svoje i usprkos velikoj želji nismo gledali ljepoticu. Za razliku od prvenstva utakmica je prštila krivim dodavanjima, ne baš najboljim odlukama te monotonoj borbi bez ulaska u konkretne šanse.
Kod Radomira Đalovića promjena nije bilo, ostao je vjeran standardnoj jedanaestorki. Kovačević je pokušao s dvojicom napadača; iskusnom Iliji Nestorovskom dodao je nešto niže pozicioniranog Igora Lepinjicu, a na lijevo krilo se nakon suspenzije žutih kartona vratio važni Alen Grgić.
Takva je postavka odgovarala Rijeci koja je, iako vidno potrošena, u prvom dijelu ostavila Slaven tek na dalekometnom pokušaju Grgića. Nije ni na drugoj strani vrvjelo od šansi, no Rijeka je bila taman toliko opasnija da Đalović nije imao potrebe išta mijenjati na poluvremenu; Lindon Selahi i Dejan Petrovič uspješno su kontrolirali sredinu što je dozvoljavalo Fruku da se praktički pridruži Duji Čopu u vrhu napada – međutim, nije to bio dan najboljeg igrača Rijeke.
Trenutak inspiracije Djouahre i rasplamsavanje susreta
U 60. minuti ponovilo ono što Rijeku krasi cijele sezone. Bila to bomba Mladena Devetaka na Šubićevcu, trk Luke Menala protiv Varaždina ili jedan od brojnih Frukovih trenutaka – Rijeka je toliko puta u svojim redovima pronašla heroja koji će joj olakšati život. Ovog puta bio je to Nais Djouahra.
Potez vrijedan duple krune 👑👑💙🤍 pic.twitter.com/X2BZAxsPUq
— NK Rijeka (@NKRijeka) May 29, 2025
Francuz je već nekoliko puta ove sezone pokazao da ima “X faktor” te iako ovo nije bila jedna od njegovih najboljih predstava, ponovno je pokazao koliko sjajno prepoznaje prostor. Zavukao se u sredinu tako da su Grgić, Ivan Ćubelić i Antonio Jakir ostali u nesporazumu koji bi trebao izaći na njega – sjajan pogodak u suprotne rašlje Sušakova gola najveći je njegov trenutak u dosadašnjoj riječkoj karijeri.
Nakon tog pogotka Rijeka je dobila krila i u nekoliko navrata preko Fruka i Menala bila blizu udvostručenja prednosti. Mnogo se puta Đaloviću zamjeralo povlačenje nakon vodstva, to se ovoga puta nije dogodilo, međutim Rijeka je naposljetku ipak morala svim silama braniti prednost.
Crveni karton Menala i promjena odnosa snaga
Armada je već započela svoju „Rijeka je najbolje od svega…“ koja se obično pjeva kada je pobjeda na vratima, a Rijeka je rutinski privodila utakmicu kraju. Međutim, mirnu plovidbu k Rabuzinu uzdrmao je kolektivni sukob uz aut-liniju u 84. minuti nakon kojeg je najdeblji kraj i drugi žuti karton izvukao Menalo – sudac Dario Bel utakmicu je produžio šest minuta, a Slaven je dobio drugu šansu.
Vjerojatno bi se u potpuno drugačijem tonu razgovaralo o utakmici da je volej bomba Ljubana Crepulje iz druge minute nadoknade umjesto na vratnici odsjela u mreži, no božica Fortuna uskratila nas je za jedan od najboljih pogodaka u povijesti Hrvatskog nogometnog kupa.
U tim “drž-ne daj” trenucima ponovno se istaklo najpodcjenjenije ime Rijekine sezone – Ante Majstorović. Njegova je pojava postala sinonim na konstantu; potezi mu zrače mirnoćom i nogometnom inteligencijom. Često mu pohvale “ukradu” nešto popularniji suigrači, no bez njega Đalovićeva momčad mogla bi samo sanjati o defenzivnoj stabilnosti koju sada ima.
Rabuzin se vratio u Rijeku, a od Slavena se očekivalo više
Slaven je svoju najveću priliku ipak propustio u drugom dijelu prve utakmice kada je imao inicijativu i nakon izjednačujućeg pogotka Antonija Boseca puno bliže pobjedi od gostiju. Kovačevićeve trupe na Rujevici nisu uspjele pokazati sve ono dobro što ih je krasilo ove sezone, možda bi drugačije bilo da prerano nije postalo jasno kako on napušta klub na kraju sezone.
Usprkos napetoj završnici finala Kupa, Rijeka se sa Slavenom kroz dvije utakmice obračunala lakše od očekivanog. Razlozi su tome pravovremeni pogotci, defenzivna stabilnost i voljni moment koji je nošen sinergijom igrača i navijača uspio nadjačati sav umor u redovima novih šampiona.
Klub s Kvarnera godinama je pod različitim trenerima potvrđivao da je Kup natjecanje koje mu odgovara. U proteklom desetljeću osvajali su ga Matjaž Kek, Igor Bišćan i Simon Rožman, a nakon dva izgubljena finala od Hajduka i Dinama te pet godina mraka, Đaloviću je pripala čast vratiti sjaj Rabuzinovog sunca na Rječinu.
