Povijesna sramota. Nikako drugačije se ne može opisati poraz Rijeke u Ljubljani. Olimpija, momčad koja vrijedi gotovo pa pet puta manje od Rijeke, je u doigravanju za ulazak u Konferencijsku ligu Rijeci zabila indikativno baš pet golova.
Igrači koji su do pred koju godinu igrali županijske lige su razmontirali one koji traže transfer u neke od najvećih europskih liga. Njihova vrijednost, a i vrijednost kluba, je doživjela u Ljubljani šamarčinu. Šamarčina se prenijela i na čitavu ligu jer osim Dinama, koji izgleda kao da bi u Ligi prvaka mogao i sakupiti dovoljno bodova za potencijalno proljeće s obzirom na ždrijeb, niti jedan hrvatski klub neće nastupati u europskim natjecanjima.
Od 108 klubova, samo je jedan hrvatski. Tu su Olimpija Ljubljana, Celje, Bačka Topola, Borac Banja Luka, klubovi iz Sjeverne Irske, Armenije, s Cipra i Islanda, ali ne i Rijeka, Hajduk ili Osijek. Priče o nikad jačem HNL-u su bile jasna iluzija još prethodnih sezona, no ova je donijela potvrdu.
Zato i ne znači puno za navijače Rijeke što u prva četiri kola imaju 10 bodova. U nekoj drugoj sezoni bi pričali o sjajnom startu u prvenstvo, ali ne i u ovoj. Prosječan navijač kluba je postao svjestan ligaške kaljuže u kojoj se Rijeka nalazi te kako je realna vrijednost kluba na niskim granama.
Teška blamaža u Ljubljani nije samo rezultatski neuspjeh, već pečat na situaciju i atmosferu u kojoj se klub nalazi. Zatrovani medijski odnosi, neobjašnjive promjene kadra u struci, nelogični potezi sportske politike te u konačnici neprihvatljivi potezi klupske politike su se preselili na teren i ocrtali savršeno u ovom teškom porazu.
Damiru Miškoviću nitko ne može oduzeti ostvareni uspjeh. Postavljanje Rijeke na kartu Europe, osvajanje naslova prvaka kao i nekolicine kupova, pa uostalom i vraćanje u život brojnih igrača su sve velike stvari, a svaka od njih ima njegov potpis. Upitno je u kakvom bi stanju gledali Rijeku sve ove godine da se nije pojavio, međutim to ne može opravdati nebrigu i ovakvo upravljanje klubom.
U sezonama nakon osvojenog naslova prvaka se često postavljalo pitanje koji je točno cilj Rijeke, koji je model poslovanja kojim se misli doći do cilja, postoje li određena vizija i filozofija u klubu. Na ta pitanja nikada nismo dobili konkretne odgovore, već smo se navikli na iste fraze.
Europa je nagrada, mi moramo prodavati da bi popunili budžet, želimo biti pri vrhu hrvatskog nogometa. Sve smo to čuli što od predsjednika što od ostalih zaposlenika uprave i struke. Kada god bi se i dogodila neka kriza igre ili rezultata, svaka od tih fraza je opet bila ključ. Zašto bi morali ući u Europu kada je to samo bonus? Pa ne možemo dugoročno konkurirati kada za razliku od drugih moramo prodavati igrače. Zar treće i četvrto mjesto nisu pri vrhu tablice?
Za neke kritike je predsjednik i preuzeo odgovornost. Malo tko na toj funkciji bi se usudio stati pred kamere, pogotovo podcast emisije, no Mišković je svojevremeno u Podcast Inkubatoru navodio za što je sve kriv, a što smatra svojim uspjehom.
Međutim, problem je što je navijačke kritike ili pak one lokalnih medija, kao primjerice svojevremeno one oko rada Roberta Palikuče, predsjednik doživljavao osobno, kao da netko namjerno želi neuspjeh ili zlo klubu. Nikada nitko nije htio čuti iz njegovih usta riječi: “da, ja sam kriv”, što bi predsjednik i rekao, baš i kod tog konkretnog slučaja s Palikučom, već bi lokalni puk zanimao proces odlučivanja i zašto se sve odvilo tako kako se odvilo.
Par godina kasnije, ništa se nije promijenilo. Željko Sopić je dobio otkaz dva dana prije uzvratne utakmice s Elfsborgom. U klubu se nisu mogli dogovoriti tko je točno dao otkaz Sopiću jer su pred medije istupili i Mišković i Darko Raić-Sudar, sportski direktor kluba, a svaki je prebacio taj teret na onog drugog.
Javna je tajna da Sopić nije bio najomiljeniji lik među upravom kluba, no razlog za otkaz nikada nismo dobili. Zanimljivo je da je ista ta uprava burno reagirala odlaskom Sergeja Jakirovića uz povik kako je nesportski i demotivirajuće ostati bez trenera dva dana prije bitne europske utakmice. I onda iduće sezone dala otkaz treneru dva dana prije bitne europske utakmice.
Netransparentnost prema navijačkom puku, pod izlikom da se radi o klubu u privatnom vlasništvu zbog čega privatnik može raditi što hoće bez vanjskih reprekusija, neminovno dovodi i do kuloarskih priča, a Rijeka je sada njih prepuna.
U konačnici jedna od njih se probila i do medija, a praktički ju je u nedavnom intervjuu potvrdio i sam Sopić. Pričalo se kako je s poduzetnikom Georgeom Juncajem, ocem nogometaša Stevena Juncaja koji je igrao za Rijeku, Mišković bio u pregovorima kako bi njegov kapital ušao u Rijeku. Mediji su prenijeli kako je na zimskim pripremama Sopić za međusobnu trening utakmicu podijelio kadar u dvije ekipe i igračima dao markere, a Juncaja poslao na stranu i rekao mu da je prekobrojan. Došla je ta informacija i do emisije Studio HNL na MaxSportu koju je prokomentirao i Joško Jeličić pa je tako prvotno kuloarska priča postala javna, što se nijednom klubu najvišeg nacionalnog ranga ne bi smjelo dogoditi.
Citat: “Ma bez brige, zna Miško što radi i sve će sredit, vozi Miško!” svake sezone čujemo sve rjeđe u razgovoru s navijačima Rijeke, a kritike i pitanja koja su neki postavljali godinama unazad sada, pogotovo nakon ovog poraza, postaju standard.
No, kao što onda nitko nije uživao u kritikama i preispitivanju, tako nitko ne uživa ni sada. Klub na to doduše ne gleda tako pa umjesto da se bavi pravim problemima se bavi borbom s lokalnim portalima i komentarima na društvenim mrežama.
Na reakciju o poskupljenju karata je klupski medijski partner prozvao nekoliko portala i autora, van svakog standarda novinarske struke, pa su svi koji su se požalili postali “navodni navijači” i praktički klupski neprijatelji. To doduše nisu jedini pasusi koje zaposlenici kluba analiziraju diljem interneta zbog čega ne sumnjamo da će one neprijateljske pronaći i u ovima.
I dok će se pronaći vremena za priču o hejterskoj ofenzivi tekstova i nepresušnom bijesu navodnih navijača, pitanje je hoće li se uložiti ista količina vremena i truda u analizu europske sramote, strukture kluba, načina rada i toksične atmosfere kojom je klub okružen.
U želji izgradnje kulta očito ne smije biti unutarnjih problema, već se svaki mora pripisati vanjskim neprijateljima, lošoj sreći i višoj sili. Vrijeme je da se tome stane na kraj. I to ne mora biti čak prodajom kluba ili kompletnim resetom.
Za početak je dovoljno da odgovornost za probleme ne preuzimaju 20-godišnji igrači pred novinarima, već svi oni koji su uistinu krivi za sve što se događa oko kluba. Nakon toga je potrebna transparentnost, jasno određeni ciljevi te postavljena struktura u kojoj se zna što je čiji posao.
Znamo da je lakše okriviti drugoga, znamo da je lakše uprijeti prstom u kritičare i prozvati ih neprijateljima, no ovakvim radom više oni nisu malobrojni već kritična masa, a kada se ona stvori, tada i kult pada, a klubu leđa okreću oni koji su bili uz njega dugi niz godina.
U kakvom god da je vlasništvu, nitko ne bi trebao biti veći od kluba, a svi oni koji rade u njemu bi trebali raditi u klupskoj službi, ne u osobnoj. Igračima koji klub tretiraju kao autobusnu stanicu će se to teško usaditi. Što nije čudno, jer se klub na tržištu igrača tako i promovira.
Međutim, na svim drugim razinama se zaposlenici kluba moraju početi baviti unutarnjim problemima, jer tek u tako posloženom klubu možemo očekivati da i igrači na terenu daju sto posto sebe.
Možda Rijeka i upiše pobjedu protiv Dinama, no to ne rješava probleme, već samo privremeno stavlja flaster na otvorenu ranu. Vrijeme je za dugi pogled u ogledalo. Samo se nadamo da će biti onaj preispitujući, a ne iz taštine.
