U zadnjoj utakmici 2. kola snage su sučelili Hajduk i Rijeka u Jadranskom derbiju. Hajduk je na koncu odnio 1:0 pobjedu pogotkom Rokasa Pukštasa u utakmici koja je po događajima na terenu dobrim dijelom bila jednosmjerna.
Hajdukov trener Ivan Leko ostao je vjeran formaciji s četvoricom u zadnjoj liniji, Fahd Moufi zaigrao je na poziciji desnog beka ispred Nike Sigura, dok je Vadis Odjidja-Ofoe nadopunio vezni trokut koji već standardno sačinjavaju Filip Krovinović i Rukas Pukštas, dok u prvoj postavi nije bilo Yassinea Benrahoua. Emir Sahiti zauzeo je poziciju na desnom, a Jan Mlakar na lijevom krilu.
Nakon kosovskih putešestvija riječki trener Sergej Jakirović ipak je napravio neke promjene u svom sastavu. Iako je pomoćni trener Radomir Đalović najavio kako će Rijeka zaigrati s četvorkom u zadnjoj liniji, tamo smo mogli vidjeti trojku. Nije bilo Danila Veige koji je imao određene zdravstvene probleme, a Niko Galešić uskočio je na poziciju desnog stopera. Marijan Čabraja upisao je svoj debi za Rijeku na poziciji lijevog wing-beka, a Toni Fruk očito je već protiv Dukagjinija ulovio mjesto u prvoj postavi, pa je tako i u Splitu krenuo otprve. Konačno, Matej Mitrović vratio se u zadnju liniju umjesto Stjepana Radeljića koji je četiri dana ranije upisao svoj debi u bijelom dresu.
Od starta je bilo očito kako će fokus gostujuće momčadi biti zatvaranje prilaza svojim vratima postavljanjem gustog bloka ispred obrambene trojke. Alen Grgić formacijski je bio postavljen kao desni wing-back, premda je u prvoj fazi utakmice (pri 0:0) u rijetkim instancama ofenzivnih težnji Bijelih bio slobodniji prema naprijed u usporedbi s Čabrajom na suprotnoj strani. Rijeka je tražila greške u prijenosu lopte Hajduka za pokretanje kontranapada, ili pak češće dugim loptama tražila Obregóna koji je za cilj imao u duelu sa Šarlijom ili Ferrom istu smiriti i prenesti rijetkim suigračima na Hajdukovoj polovici. Kolumbijski je napadač u ovom zadatku uglavnom bio neuspješan, zbog čega je jedina smislena riječka prijetnja stigla na samom početku utakmice, kada je Fruk krenuo u kontranapad nakon greške Krovinovića, te uz odbijanac pogodio stativu.
Hajduk se bez ikakvog presinga riječke prednje trojke (Obregón, Janković, Fruk) već u otvaranju napada iz posjeda mogao postaviti izrazito ofenzivno. Dok je lopta još bila u nogama stopera, oba beka konstantno su stajala visoko, Krovinović je bio stalna opcija za pas, dok su se Vadis i Pukštas otvarali lijevo, odnosno desno, kao opcije za primitak lopte u međuprostorima.
Slične su zadatke u izgradnji napada imala i oba krila, Mlakar i Sahiti, koja su stajala iznimno usko, te su također bili opcije za primanje lopte u istom prostoru, u kojem bi slučaju bek na njihovoj strani krenuo napadati prostor otvoren povratnim kretanjem, dok se osmica otvarala u međuprostoru kao opcija za dodavanje.
Ipak, isprva ove kretnje nisu bile dostatne za probijanje riječkog bloka. Zato se već oko 10. minute po loptu krenuo spuštati i Marko Livaja koji je tako nerijetko oko centra započinjao napadačke akcije, a s većom aktivnošću bekova u završnici napada, sredinom drugog poluvremena ove su rotacije počele otvarati prve pukotine u riječkoj obrani.
Poglavito se ova promjena odnosila na lijevu stranu, gdje se već standardno visoko napadu priključivao Dario Melnjak, koji je usto sjekao prema sredini igrajući ulogu dodatnog napadača koja mu toliko dobro leži. Nešto je drukčiju ulogu imao desno Moufi koji se više držao aut-linije u maniri klasičnog bočnog igrača. No, i na toj je strani Hajduk radio višak, kada bi se Pukštas vratio po loptu, pa bi trokut njega Moufija i Sahitija s nekoliko brzih dodavanja i okomitim trkom Pukštasa rastvorio riječku obranu.
Kako je raspored riječkih igrača počeo biti sve labaviji uslijed sve većeg broja opasnih zona Hajduka, tako su i Hajdukove osmice počele sve više stajati uz zadnju riječku liniju i čekati proigravanje. I dok je sjajno u međukoraku prijenosa lopte funkcionirao Vadis koji se često izvrsno pozicionirao i predosjećao kretnje suigrača, ponovno je do izražaja dolazila nevjerojatna motoričnost i pokretljivost Rokasa Pukštasa.
Oko 25. minute vidjeli smo i promjenu pozicija Fruka koji je od starta bio pozicioniran nešto više lijevo, te Jankovića koji je krenuo u sredini, no ona Rijeci nije donijela išta više od kozmetike. Tek krajem prvog poluvremena se Hajduk malo ispuhao, a Riječani su uspjeli doći do daha te nešto duže zadržati loptu u svom posjedu. Vidjeli smo tada kako se Dilaver kao lijevi stoper pridodavao napadu Rijeke s loptom u nogama. Premda to nije urodilo konkretnijom prilikom, djelovalo je da se radi o akciji za koju Hajdukovci nemaju odgovor.
Premda su gosti bili neefikasni u napadu, uz nekoliko je trenutaka slabosti riječka momčad ipak izgledala defanzivno stabilno. Emmanuel Banda s loptom je u nogama izgledao sigurno okružen šumom protivničkih igrača, stoga je apsolutno nejasno zašto je gostujući strateg odlučio posegnuti za dvjema izmjenama na poluvremenu, gdje je pomalo nekonvencionalno zamijenio obje šestice. Bandu i Hodžu tako su zamijenili Selahi i Lepinjica, te je riječka momčad u startu drugog poluvremena izgubila obrambene konture.
Bio je to početak kraja riječke priče na Poljudu ove večeri, Hajdukova svježina u kombinaciji s gubitkom intenziteta i smirenosti u gostujućem veznom redu rezultirali su stezanjem obruča oko Bijele obrane sve dok ona nije popustila. Nediljko Labrović nakon kornera uspio je vezati nekoliko sjajnih obrana prije nego je i on kapitulirao od zaboravljenog Pukštasa. Navijači gostiju možda će se tješiti kako je riječka obrana pogodak primila iz tzv. situacijskog trenutka (prekida), no dojam je kako bi Bijeli u drugom poluvremenu uz viđeni stil igre i odnos snaga prije ili kasnije kapitulirali.
Nakon zabijenog pogotka Hajduk je kratko nastavio utakmicu u istom ritmu, da bi već oko 60. minute isti usporio, a prve je smislenije pokušaje ugrožavanja Lučićeva gola organizirala Rijeka. Pružio je Hajduk svom nedjeljnom protivniku i ponešto prostora za konkretnije akcije, no Rijeka isti nije znala iskoristiti. Izlaskom Bande Rijeka je izgubila preciznu loptu k zadnjoj protivničkoj trećini, Fruk i Janković izgledali su impresionirano kroz cijeli susret, dok smo već zaključili kako je postavka s Obregónom ipak bila promašena. Ivanović i Djouahra unijeli su ponešto živosti u gostujuće redove, no premalo je to bilo da ovoj pobjedi Hajduka ne bi pripisali epitet rutinske.
Zaključno, gostujuća se ideja igre i evidentnog osvajanja boda kao cilja pokazala neučinkovitom. I dok mnoge otegotne okolnosti u vidu težih vremenskih uvjeta, napornih putovanja, treće utakmice u tjedan dana, i teškog terena u Kosovu i opravdavaju ovakav taktički odabir gostujućeg stručnog stožera, oni istovremeno potvrđuju manjak istinskih šampionskih ambicija koje su se šaptom izricale u i oko kluba ovog ljeta. Rijeka je odabrala strategiju koja je uz nekoliko centimetara sreće na svojoj strani u 2. minuti utakmice mogla završiti potpuno drukčijim scenarijem za Bijele. U svakom nam slučaju novoposložena momčad s Rujevice ostaje enigmom nakon rezultatski, no ne i igrački uvjerljive pobjede nad Rudešom, te također neuvjerljivog izdanja na Kosovu, zbog čega ćemo očito još morati pričekati da sve kockice Jakirovićeva mozaika padnu na svoje mjesto.
Hajdukovu smo pobjedu već nazvali rutinskom jer se ona istinski takvom i čini! Bili su odigrali dobru, ali ne i sjajnu utakmicu, no bilo je to i više nego dovoljno za tri boda u derbiju i otvaranju sezone pred svojom publikom. I dok će nam za ocjenu prave snage splitskog kluba trebati još utakmica pod pojasom, Hajduk svakako djeluje moćnije nego prošle sezone. Dočekani s dozom skepse, Šarlija i Moufi ničim zasad nisu dali naslutiti kako se radi o “robi s greškom”, dok je Vadis već nakon utakmice i pol svakako opravdao epitet pojačanja. O šampionskim je ambicijama uvijek teško govoriti nakon tek tri utakmice, no dvije uzastopne pobjede u dva derbija svakako će i najtrezvenijim navijačima Bilih zagolicati maštu…
