Unatoč brojnim medijskim natpisima, nova Dinamova Uprava nije odlučila srljati u dovođenje prinova. Time je mandat Darija Šimića započet kupnjom tek francuskog stopera Maximea Bernauera da bi naslove nekoliko dana pred Superkup protiv Hajduka počeo puniti Martín Satriano, napadač milanskog Intera.
Dinamo se ovo ljeto pronašao na jednoj od najvećih prekretnica u posljednjem desetljeću. Od dolaska Nenada Bjelice i zaokreta u sportskoj politici koja je počela favorizirati rezultate nad prodajom nezrelih talenata, zagrebački klub nije imao toliko važan prijelazni rok.
Zvijezde svlačionice poput Brune Petkovića, Luke Ivanušeca, Dominika Livakovića i Josipa Šutala privukle su pozornost stranih klubova koji će najvjerojatnije odvesti barem jednog s ove liste s Maksimira. Iako bi Dinamo naravno htio zadržati cijeli sastav na okupu, pogotovo kada se uzme u obzir financijska injekcija koja bi donijela igranje Lige prvaka u sezoni 2024./2025., bilo bi neodgovorno s klupske strane ne osigurati se u slučaju navedenih odlazaka.
Satriano je predviđen kao zamjena za Petkovića čiji ugovor istječe na kraju predstojeće sezone. Urugvajac je seniorsku karijeru dosad proveo na posudbama koje uglavnom nisu bile plodonosne, ali ne nužno i njegovom krivicom. U Inter je došao kao velika nada i igrač za kojeg su navodno bili zainteresirani brojni klubovi s vrha liga Petice. Sa 22 godine talent je i dalje vidljiv, a da bi se probio nedostaje mu samo prilika u smislu značajnije minutaže i sustava igre koji bi odgovarao njegovim karakteristikama.
Lanjsku je sezonu proveo u Empoliju pod trenerom Paolom Zanettijem čiji je klub gajio igru s dvojicom napadača bez nominalnih krila. Tako bi u utakmicama u kojima je Satriano nastupio njegovog partnera činio Francesco Caputo, robusniji centarfor koji je završavao većinu Empolijevih napada, dok bi Satriano više radio za suigrače otvarajući im prostor i ubrzavajući protok lopte.
Sa svojih 187 centimetara visine Urugvajac je noćna mora za suparničke braniče s obzirom na svoju snagu u duelu. Ipak, osim fizikalija, glavni razlog za uspjeh leži u tehnici koju je razvio do savršenstva. S lakoćom se “gradi” što mu olakšava primanje lopte sa stoperom na leđima. Spomenuta mu tehnika omogućava i da slabija dodavanja “u for” pretvori u uspješna. Također vrsno koristi ruke, u granicama pravila, i pomoću blagih dodira tijelom o tijelo izbacuje stopera iz ravnoteže što pripomaže u forsiranju skupocjenih obrambenih pogrešaka.
Važnost tehnike i snage u duelu dolazi u prvi plan osobito kada se uzme u obzir stil njegove igre. Za razliku od Brune Petkovića kojega bi trebao zamijeniti i usprkos svojoj kvaliteti u kontaktu, ne može ga se opisati kao teškaša i mantinelu, već ponajprije kao trkača koji voli primiti loptu u prostor. Iznimno je pokretan, redovno koristi finte kojima se želi osloboditi svog čuvara što se pozitivno odražava na pozicioniranje unutar šesnaesterca.
Nerijetko se može vidjeti kako započne kretnju u jednom smjeru da bi eksplozivnom promjenom ostavio braniča nekoliko metara od sebe oslobodivši si tako prostor za realizaciju. Snalazi se i u situacijama kada je kaznenom prostoru zagušen uslijed protivničkog niskog bloka, a zbog već spomenute izvrsnosti u duelu uspijeva zadržati protivnika dovoljno dugo na leđima kako bi mogao namjestiti loptu i generirati potrebnu snagu za kvalitetan udarac.
Ipak, bilo bi pogrešno reći da uopće nije sličan Petkoviću. Nakon što se zagradi i osigura posjed, na vidjelo izlaze njegove sposobnosti s loptom u nogama, konkretno kontrola iste. Jako ju rijetko gubi, ima mekani dodir i bez problema ju zadržava u uskom radijusu. Dribling mu je solidan, zna s vremena na vrijeme izbaciti protivnika u jedan-na-jedan igri, ali treba se i spomenuti da ponekad zna bespotrebno izgubiti loptu zbog prevelike ambicioznosti.
Izuzev toga promišljen je igrač što se očituje i u dodavanjima, segmentu u kojem isto vuče paralele s Petkovićem. Pasovi su mu odmjereni, točno procjenjuje težinu istih, a što je najvažnije ima i široki arsenal mogućnosti. Baš kao i Petković, može okrenuti stranu i time ubrzati igru. Unatoč tome što u Empoliju nije pretjerano korišten u začetku napada, može se spustiti na centar te odigrati dupli pas kojim će otvoriti akciju. Kako mu se lopta “lijepi” uz nogu može iz prve odigrati i precizno progresivno dodavanje.
Pasovi i dueli trebali bi mu omogućiti kratki period privikavanja na Dinamovu igru, naročito u HNL-u gdje Dinamo većinom ima potpunu kontrolu nad utakmicom. No do problema bi moglo doći u Ligi prvaka, odnosno u slučaju da se Dinamo kvalificira za grupnu fazu. U prethodnoj je sezoni Ante Čačić upogonio strategiju napucavanja duge lopte na Petkovića nadajući se da će ovaj osvojiti zračni duel i proslijediti loptu u kontru Mislavu Oršiću.
Ako Satriano bude prvi napadač, takva igra neće biti moguća. Zanemarivši faktor da ni Dinamo više nema vertikalna krila poput Oršića koji bi mogli pretrčati protivničke stopere, Satriano je sam po sebi ispodprosječan u zračnim duelima što je pomalo iznenađujuće s obzirom na njegovu visinu. Čak nije ni riječ o tome da uspostavlja lošu konekciju između lopte i glave, zapravo je dao dobar broj golova glavom u karijeri, ali do komplikacija dođe kada ima stopera na svojim leđima. Tada inače korisna meta na kornerima postane odskočna daska za suparnika. S obzirom na svoju staturu nejasno je zašto se ne odluči uopće skočiti u zračnim duelima i boriti se za loptu. Svakako, ovo bi možda bila i dobra prilika za Dinamo da napokon evoluira svoju igru u Europi koja je pod Čačićem bila u potpunosti jednolična, neovisno o suparniku.
Nažalost, često se napadače cijeni isključivo po njihovom golgeterskom doprinosu. Najbolji je primjer Karim Benzema koji sve do pretprošle sezone nije zadobio dovoljno poštovanja, barem ne za drugog strijelca u povijesti Real Madrida s 439 golova. Sličnu polivalentnost ima i Satriano koji u seniorskoj karijeri još nije premašio brojku od četiri gola u sezoni. Ponajprije zato što je igrao u slabijim momčadima poput Bresta i Empolija koje, osim što ne kreiraju puno prilika, najčešće to ni ne budu organizirane akcije, već napucavanja u kazneni prostor. Ipak, nije ni Satriano odličan realizator, tehnika šuta mu je sirova, oslanja se na udarac “punom” i razornu snagu prije preciznosti.
Martín Satriano je prema svemu sudeći definitivno jedna od glavnih opcija Modrih, a o njegovoj potencijalnoj kvaliteti dovoljno govori to što je Inter u Dinamovu ponudu otkupa želio ubaciti klauzulu po kojoj može vratiti igrača ispod buduće tržišne cijene. U karijeri je dosad dokazao da je iznimno zreo igrač koji ima visoki nogometni IQ u vidu razumijevanja igre te same njegove uloge unutar sastava. Karakterno se također ističe, podupire suigrače, pokriva ih u obrambenim zadatcima ako zaostanu u napadu (veći je obrambeni doprinos pak ograničen visokom potrošnjom u ofenzivnom dijelu) i voli emotivno proslaviti gol s navijačima.
Uistinu, Satrianu za iskorak u karijeri nedostaje samo povjerenje trenera čiji klub ima stabilni posjed i raspoređenu kvalitetu u završnoj trećini, nešto što Dinamo ima napretek, ali problem će biti minutaža ako Petković ostane. Dolazak Satriana time ovisi jedino o tome može li mu Dinamo garantirati mjesto u prvih 11 što bi se moglo pokazati ključnom dilemom Dinamovog vodstva ovaj transferni rok – žrtvovati Petkovića za bolji profil i potencijalno veću buduću zaradu ili se nadati da će 28-godišnjak ponovno dobiti voljni moment i riješiti nedavni problem s ozljedama.
