Gdje ste bili prije 12 godina? Obično se prijašnjih vremena sjećamo s nekom radošću, sjetom za proteklim vremenom i pokušajima da se vratimo u taj period, dok Father Time nemilosrdno gazi naprijed. Ne znam za sebe osobno gdje sam bio, ali reći ću vam gdje je bila reprezentacija Bosne i Hercegovine, popularni Zmajevi.
Prije 12 godina, na 11.11.2011. (simbolično, zar ne?), Zmajevi su na stadionu Bilino polje protiv reprezentacije Portugala odigrali 0:0. Istini za volju, izbornika Safeta Sušića i njegove izabranike su tada, narodski rečeno, ‘vile pronosale’. Portugal je dominirao, predvođen Cristianom Ronaldom koji je te sezone 53 puta stavljao loptu iza mreže protivničkog golmana, ali te večeri nije uspio postići pogodak. Bosna i Hercegovina je imala neke prilike, iako je to bilo zanemarivo. Naravno, Portugalci su u uzvratu pobijedili sa 6:2 i otišli na EURO 2012., ali navijačima BiH će ostati ova utakmica kao dokaz da se s Portugalcima itekako moglo. Moglo se i s Francuzima, Španjolcima, pa i Belgijancima, koji su ponekad zube lomili na neugodnim Zmajevima.
Zašto vam pričam o 11.11.2011. godine? Zato što je to za sve navijače Bosne i Hercegovine sada samo daleki san i nada da će se nacionalna vrsta barem na sekundu približiti onome što su Zmajevi tada bili. Naravno, daleko je BiH i tada bila od nekog velikog uspjeha, u smislu onoga što radi Hrvatska, pa čak i Srbija. Ipak, u usporedbi s današnjim rezultatima, tadašnja era reprezentativnog nogometa za BiH bila je ekvivalent osvajanju Svjetskog prvenstva.
Portugal je opet došao u BiH, opet predvođen Cristianom Ronaldom, ali bez nekih starih imena. Umjesto Pepea tu je bio Ruben Dias, umjesto Deca tu je bio Bruno Fernandez, a umjesto Nanija tu je Rafael Leao. Osim što se promijenio tim Portugala, promijenilo se još nešto – Zmajevi su ovoga puta u Zenici bili i više nego nemoćni.
Redom su mrežu Ibrahima Šehića punili Ronaldo i to dva puta, Bruno Fernandes, Joao Cancelo i Joao Felix, i to sve do 41. minute. Na semaforu je svjetlio rezultat 0:5, a s tribina je krenula ovih dana najpopularnija pjesma među navijačima BiH – ‘Savez, napolje’, uz nezaobilazne uvrede predsjedniku Nogometnog saveza BiH Vici Zeljkoviću, popularno nazvanom ‘Dodikovom curicom’ i grobarom bosanskohercegovačkog nogometa.
Što se tiče samog nogometa, mogli smo vidjeti A ekipu Portugala koja ima lagani trening meč u pripremi za veliko natjecanje. Mogli smo vidjeti obranu Bosne i Hercegovine koja nije mogla pronaći igrače Portugala na mapi, pa su ih bezglavo ganjali po terenu dok su slavili pogotke. Vidjeli smo vezni red Zmajeva, nekada pun ‘fajtera’ i ljudi koji su bili spremni skočiti na glavu za jednu loptu, a danas doktoriraju dodavanja prema obrani i vrataru, nesposobni za jedan sprint ili loptu u prostor. Vidjeli smo i napad, gdje se prirodna ‘devetka’ gura na krilo, a gdje je centarforsko mjesto zauvijek garantirano kapetanu koji to odavno više nije.
Savo Milošević, koji je već treći izbornik BiH u ovom ciklusu kvalifikacija, nije krivac za ovo. On je ekipu dobio takvom kakva jest, a da budemo pošteni do kraja, u prethodnoj utakmici protiv Lihtenštajna je i bilo pozitivnih znakova. Igrači su pokazivali zube, bili su borbeni i mogao se vidjeti kakav takav napredak. Milošević je nešto pokušao usaditi u reprezentaciju BiH i taj pokušaj se vidio u meču prije Portugala, ali to je bilo previše za očekivati protiv ovakve europske sile, čak i velesile u usporedbi s Bosnom i Hercegovinom.
Da se ne zavaravamo, ne bi ništa promijenio ni dolazak Anela Ahmedhodžića na okupljanje. Stoper Sheffield Uniteda je odličan igrač i mogao bi biti među boljim stoperima na svijetu, ali on je samo jedan igrač – on ne mijenja cijelu sliku tužne obrane Bosne i Hercegovine koja se ne može nositi s modernim krilima i napadačima. Ne bi ništa promijenio ni ozlijeđeni Rade Krunić, koji već godinama, u maniru pravog reprezentativca BiH, daleko bolje igra za klub nego za svoj nacionalni dres.
Ići ću toliko daleko i reći ovo – ne bi situaciju promijenili ni Emir Spahić, Vedad Ibišević, Zvjezdan Misimović, Elvir Rahimić i drugi igrači iz zlatne generacije Zmajeva, koja je otišla na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine. Ne bi nešto puno promijenio ni tadašnji izbornik Safet Sušić, mada za BiH ne bi bilo spasa i da je na klupi sjedio hibrid Pepa Guardiole, Carla Ancellotija i Jürgena Kloppa.
Ti ljudi sinoć, a ni u ostalim mečevima koje je Bosna i Hercegovina odigrala u ovom kvalifikacijskom ciklusu, ne bi ništa promijenili iz jednog razloga, a koji zvuči kao floskula – izgubio se duh reprezentacije.
Male države, nogometno gledano, imaju veliki problem, a kroz koji trenutno prolaze navijači BiH. Dok selekcije poput Njemačke, Francuske, Španjolske i Engleske konstantno imaju dovoljno dobre reprezentacije da se nečemu nadaju, manje selekcije će imati različite generacije koje će varirati. Podsjetit ću vas da je BiH bez problema prije samo nekoliko godina selekciju Belgije pobijeđivala i kući, a i na strani. Danas, Belgija bi vjerovatno u Zenici prošla kao i Portugal – s nekoliko golova u mreži BiH i s mišlju na sljedeću utakmicu već na poluvremenu.
Bosna i Hercegovina je imala svoju zlatnu generaciju i ona se, uz kombinaciju mnogih stvari koje su se ‘poklopile’, plasirala na Svjetsko prvenstvo 2014. godine u Brazilu. Da je bilo sreće, mogla se plasirati i ranije, ali dva puta je u doigravanju dolazila na noge Portugalu. Međutim, te generacije više nema. Teško je reći sa sigurnošću, ali postoji možda jedan nogometaš, ne računajući Edina Džeku i Miralema Pjanića koji su bili tu te 2014. godine, u trenutnoj selekciji koji bi i prišao blizu reprezentacije koja je igrala na tom Mundijalu. To je Amar Dedić, a možda bi se dalo raspraviti o Ahmedhodžiću.
Bilo je predivno dok je trajalo, ali sada toga više nema, a bojim se da će situacija biti još gora. BiH je uvijek veliki broj igrača vukla iz dijaspore. To su bili momci koji možda nisu bili rođeni u Bosni i Hercegovini, ali su kroz svoje roditelje razvili ljubav prema svojoj domovini. Pitanje je, koliko tih momaka danas ima? Sada dolaze neke nove generacije, koje ljubav prema reprezentaciji ne zanima mnogo, te je većina potpuno asimilirana u sustave i kulturu država u kojima žive.
Naravno, uvijek će se naći netko, obično igrač koji ne može dobiti poziv u reprezentaciju zemlje u kojoj živi, pa će na leđima reprezentacije sebi isposlovati transfer u neki klub iz manje europske lige gdje će zaraditi novac od kojeg će živjeti ostatak života, ali i tih ljudi je sve manje.
Tu sada dolazimo do ključnog problema u nogometu Bosne i Hercegovine. Trenutno vodstvo, utjelovljeno u predsjedniku Vici Zeljkoviću i direktoru reprezentacije Zvjezdanu Misimoviću, je ili nevjerojatno nesposobno, ili svjesno uništava bilo kakvu šansu da reprezentacija BiH ikada više dođe iznad nivoa Moldavije, Luksemburga i drugih reprezentacija u toj kategoriji.
Treba li uopće i spomenuti da članovi Izvršnog odbora NSBiH, ljudi koji uz Zeljkovića vedre i oblače bosanskohercegovačkim nogometom, većinom nemaju ni dana ozbiljnog nogometa u svojim nogama? Pročitajte im biografije na stranici NSBiH – sve će vam biti jasno. To su ljudi koji su odlučili da nogometaši iz regije susjednih zemalja BiH neće biti registrirani kao stranci, te tako pokopali šansu za desetine mladih nogometaša, koji bi eventualno vidjeli neke minute na terenu u bosanskohercegovačkoj Premijer ligi.
Pa se stoga postavlja pitanje, kako će reprezentacija Bosne i Hercegovine dobiti kadar s kojim će pokušati doći do narednog nastupa na velikim takmičenjima? Odgovor je jednostavan – nikako, barem ne dok je na mjestu predsjednika NSBiH Vico Zeljković. Dijaspore sve manje ima, uskoro je više neće biti. Mladi igrači će s klupa i tribina u Premijer ligi BiH gledati paradu istrošenih veterana koji u polusnu zarađuju posljednji novac u svojoj karijeri, dok njihovi menadžeri ubiru postotak i gledaju kojeg će sljedećeg stranca ‘uvaliti’ klubovima u Bosni i Hercegovini.
Ovo što je viđeno protiv Portugala, to je new normal, odnosno nova normalna situacija u bosanskohercegovačkom nogometu. Dok u 11. mjesecu budete gledali nove blamaže protiv Slovačke i Luksemburga, navijači BiH, sjetite ste gdje ste bili prije 12 godina – uživali ste u Zmajevima koji su možda bili dominirani na terenu, ali se nikada nisu predali.
Sada je vrijeme za predaju, a iz Saveza se već odavno vijori bijela zastava, odmah pored crne koja označava budućnost bosanskohercegovačkog nogometa.
Za Ofenzivu piše: Nihad Žunić
