Kao i mnogi Riječani, odrastao sam na pričama roditelja o odlascima u Trst i kupovini prvenstveno odjeće i obuće koje se nije moglo kupiti u bivšoj državi. Situacija se nije pretjerano mijenjala niti tokom ’90-tih godina i hrvatske samostalnosti, a odlasci u Trst jednom mjesečno i dalje su bili normativ. Svakim odlaskom, uz paralelno upoznavanje talijanskog jezika, moja sentimentalna veza s Italijom je jačala. Uvijek se činilo kako je “preko” sve bolje, sjajnije, bogatije, ljepše, a to je uključivalo i nogomet.
Serie A je u ’90-tima i ’00-tima bila parada najvećih svjetskih zvijezda. U to doba niste imali pristup internetu koji je bio u začecima, niti su svi televizori imali teletekst, pa ste bili osuđeni na nedjeljne emisije poput “Quelli che… il calcio” na Rai 2 kojeg je vodila vrckasta Simona Ventura iz studija, dok bi se sa stadiona iz novinarskih loža javljali reporteri i izvještavali o tome što se događa na utakmicama, bez prikazivanja samog terena. Berlusconijev Mediaset već je tada imao prava na prijenos utakmica i bio pionir pay-tv koncepta u Europi, a to je uključivalo i sva moguća prava na prikazivanje događaja sa samog terena pa ste morali vjerovati onome što vam govore reporteri koji su izvještavali brzo, živahno i uz puno detalja, na radijski način, kako bi vam dočarali ono što se zaista zbiva.
Kad bi završio “Quelli che… il calcio” oko 17h, čekalo se 18:30h i “90º minuto“, emisiju legendarnog, nažalost preminulog, doajena talijanskog sportskog novinarstva Gian Piera Galeazzija u kojoj su se prikazivali sažeci najboljih trenutaka s utakmica koji su tada već autoru u pubertetu izgledali kao s nekog drugog svijeta. Roberto Muzzi s Cagliarijem, Gabriel Batistuta s Fiorentinom, Marcio Amoroso s Udineseom, Hernan Crespo s Parmom, Giuseppe Signori s Bolognom, a tek Montella, Inzaghi, Del Piero, Totti, Trezeguet, Salas, Ronaldo, Bierhoff, Shevchenko, Lucarelli. Oni su bili idoli, a svake bi sezone iskočilo i neko ime kojeg nitko nije očekivao. Od “našeg Istrijana” iz Muggie Daria Hübnera u dresu Brescije i Piacenze, pa “našeg našeg” Davora Vugrineca u dresu Leccea, Filippa Maniera u dresu Venezie, pa sve do junaka ovog teksta – Sergia Pellissiera u dresu Chieva.
Odrastajući uz Serie A, morao si izabrati ekipu za koju ćeš navijati, a kod mene je taj izbor bio – Inter. Ne mogu se više sjetiti kako i zašto je to počelo, je li to bilo zbog Ronalda i Christiana Vierija ili nekog drugog, no svoju sam odanost poklonio Neroazzurima. Neću lagati i stidjeti se reći da nisam zaplakao na kraju sezone 2001./2002. kad je Inter porazom 4:2 u zadnjem kolu kod Lazija propustio priliku za osvojiti prvi naslov nakon 1989. godine. Baš te sezone, na prvoligaškoj se sceni u Italiji po prvi puta pojavio klub iz predgrađa Verone koje broji oko 4.500 stanovnika – Chievo.
Gialloblu (žuto-plavi) ili Mussi Volanti (Leteći magarci) bili su novitet na talijanskoj nogometnoj sceni. Klub koji je osnovan 1929. godine, ugašen 1936., da bi se ponovno registrirao 1948. bio je mala, kvartovska zajednica koja je do ’70-tih igrala u najnižim rangovima talijanskog nogometa. Kao posljedica ulaganja Luigija Campedellija, lokalnog biznismena, klub se tokom ’80-tih i ’90-tih dokopao Serie C, počeo i igrati na Marcantonio Bentegodiju, stadionu koji je udovoljavao zahtjevima natjecanja za razliku od njihovog kvartovskog. Nisu navijači puno većeg i bogatijeg Hellas Verone obraćali pozornost na ovog malenog i njima nebitnog susjeda, no kad su ispali u Serie B i našli se oči u oči s Chievom, mjesta za ignoriranje više nije bilo. Iz tog doba potječe i nadimak Chieva “Leteći magarci”, s obzirom da su navijači Hellas Verone rekli kako će Chievo zaigrati u Serie A kad magarci budu mogli letjeti.
Nisu ni slutili da će se to dogoditi već u sezoni 2000./2001. kad je Chievo pod vodstvom Luigija Delnerija osvojilo treće mjesto u Serie B i plasman u Serie A, kao prvi klub koji je do prve lige došao iz najniže lige, u povijesti natjecanja. Chievo nije imao velik broj navijača, na tribine je privlačio oko 9.000 navijača i živio od TV prava i prodaje igrača, nije imao podršku zajednice, no ipak se dokopalo Serie A, a tamo su aktivirali svoj prkos i inat te u jednom trenutku sezone čak i bili na čelu tablice! Sezonu su završili na nevjerojatnom 5. mjestu i inspirirali talijanske ekonomiste tog doba da pišu disertacije i studije o tome kako je Chievo to uspio.
Onaj junak iz sredine priče, Sergio Pellissier, nije imao priliku biti dio uspjeha prve sezone, već je kao nedokazani 22-godišnjak poslan na posudbu u trećeligaški SPAL. Rođen u Aosti, bilingualnom gradu u blizini petog najduljeg europskog tunela ispod Mont Blanca, u mlađim je kategorijama bio dio Torina i Varesea, a 2000. ga je Chievo doveo u svoje redove i poslao na dvogodišnju posudbu. No, 2002. godine se vratio u Chievo, gdje je ostao sljedećih 17 sezona, sve dok s 40 godina nije okačio kopačke o klin.
Postoje igrači o kojima ćemo pričati zbog njihovih golova i asistencija, poteza na terenu. Postoje oni koji se ističu karizmom i osebujnim nastupom pred mikrofonima. Postoje oni koji svojom borbenošću nadoknađuju manjak nogometne kvalitete. Pellissier je bio sve to. Kao navijaču Intera i koliko me sjećanje služi, kad god bi Inter igrao protiv Chieva, Pellissier bi postigao pogodak. Naravno, sjećanja s godinama blijede, no statistike su egzaktne. Brza je provjera rekla da Pellissier nije zabio gol Interu “baš u svakoj utakmici”, no da mu je Inter druga najdraža ligaška mušterija sa 7 postignutih pogodaka u 26 susreta. Samo je Laziju postigao više, 8, i to u 24 susreta. Poziva za promjenom dresa bilo je mnogo, no sam Pellissier je rekao: “Chievo je moj dom”.
Karijeru je Pellissier okončao s enormnih 517 utakmica u dresu Chieva, tokom kojih je postigao 139 golova i nadodao 38 asistencija. U svojih 18 godina u Chievu, Pellissier je prošao uspon do kvalifikacija za Ligu prvaka u sezoni 2006./2007., igranja u Kupu UEFA-e, debija za talijansku reprezentaciju protiv Sjeverke Irske, u kojem je postigao i svoj jedini gol.
Naravno, osim uspona bilo je tu i padova, poput ispadanja u Serie B u sezoni 2007./2008. Za razliku od nekih suigrača, Pellissier se zakleo na vjernost klubu i poput Del Piera i Trezegueta, ostao igrati u Serie B postigavši rekordnih sezonskih 22 pogodaka. U toj je sezoni postao i kapetan kluba, a traku s ruke nije skidao do samog kraja. Što je bio stariji, to je bio sve bolji, a s godinama je i redimenzionirao način igre. Kao drugi napadač ili desno krilo, tokom godina se oslanjao na brzinu i osjećaj za prostor, a nije se štedio niti u defanzivnom radu, no s vremenom je postao plutajuća mina i usamljeni napadač koji je 90 minuta vrebao na grešku protivnika i kažnjavao je golovima. Postao je jedan od 8 igrača u Serie A koji su pogotke zabija u najmanje 18 uzastopnih sezona.
Financijski problemi talijanskog nogometa nisu zaobišli niti Chievo, a njegova je posljednja sezona prije umirovljenja, 2018./2019., bila i ona u kojoj je Chievo ispao u Serie B. Chievo je umirovio njegov dres s brojem 31, no nedugo zatim je “umirovio” i samog sebe. U srpnju 2021. godine izbačeni su iz Serie B zbog poreznih dugovanja. Sergio Pellissier koji je po završetku igrače, preuzeo dužnosti sportskog koordinatora, morao je ponovno uskočiti u sedlo i pokušati spasiti klub. Tokom ljeta 2021. godine, očajnički je tražio investitore i ljude koji su spremni pomoći klubu koji bi počeo iz 4. ranga talijanskog nogometa, no nije uspio i 21.8.2021. Chievo se ugasio.
Pellissier i dalje nije želio odustati te je osnovao novi klub, FC Chievo 2021 koji je započeo natjecanje u Terza Categoria, tj. devetom rangu talijanskog nogometa. Ime je bilo kratkog vijeka, jer su oni koji polažu prava na ugašeni Chievo predvođeni predsjednikom Lucom Campedellijem, uložili tužbu. Pellissier je nakon toga promijenio ime kluba u FC Clivense, dok “originalni” Chievo u posljednjim sezonama igra samo u mlađim kategorijama, bez seniorske ekipe.
Pellissier je svojim znanjem i iskustvom ekipu u prvoj sezoni vodio u viši rang, a sa 43 godine je u posljednjem kolu skinuo odijelo i obukao kopačke te zabio 2 gola. Ove sezone, Clivense je izborio i drugu uzastopnu promociju u viši rang te će se iduće sezone natjecati u Serie D, 40 godina nakon što su posljednji puta bili u tom rangu.
Ideja pod kojom je Pellissier osnovao Clivense je ona o održivom razvoju, davanju prilike mlađim igračima i ljudima koji žele biti dio “veće slike”. Boje kluba su bijela i plava, uz žutu, jer Pellissier nije želio da se klub pretvori u hommage Chievu. “Ovo nije bajka koja se nastavlja. Ovo nije novi početak, ovo je odlazak. Ovo je priča koja će biti drukčija od one Chieva. Mi želimo napraviti “engleski” klub, s velikom poveznicom između omladinskog pogona i seniorske ekipe, nečega što u Italiji u većini klubova nedostaje. Uz to, želimo imati vlastiti stadion i podršku zajednice koju Chievo nije imao.”
Chievo, makar i pod drugim imenom, Pellissierov je dom, a ne sumnjamo kako će kroz koju godinu neki novi Pellissier tresti mreže najbogatijih talijanskih klubova i dokazivati da snovi mogu postati stvarnost.
