Hrvatska rukometna reprezentacija odradila je sjajni drugi krug Svjetskog prvenstva koji je zaključila pobjedom protiv Slovenije rezultatom29:26. Nažalost, u sjeni pozitivnog rezultata ostat će ozljeda Davida Mandića koji je otpao za ostatak turnira.
Melsungenovo je lijevo krilo zbog raznih ozljeda već propustilo prethodna tri velika natjecanja, uključujući i prošlogodišnje Olimpijske igre. Uoči početka aktualnog Svjetskog rukometnog prvenstva ponovno se činilo kako bi Mandić mogao presjediti reprezentativnu stanku, ali u konačnici se 27-godišnjak uspio oporaviti od ozljede lista lijeve noge.
Iako je bio dio priprema reprezentacije, Mandić nije bio uključen u treninge, već se samo oporavljao u sklopu reprezentativnog kampa. U takvim su mu okolnostima liječnici odobrili potencijalni nastup u četvrtfinalu, u slučaju da se Hrvatska uopće tamo plasira. Ipak, Mandić je požurio svoj oporavak i zaigrao čak 55 minuta protiv Islanda odigravši neprocjenjivu ulogu u fazi obrane.
Na veliku nesreću Davida Mandića, koji je u medijima postao poznat pod nadimkom “Pehist“, doživio je novu ozljedu, nepovezanu s prethodnom, u susretu protiv Slovenije. U 13. minuti u duelu s Mihom Kavčičem iskočio mu je prst desne ruke, a liječnički su pregledi pokazali da će hrvatsko krilo morati na operaciju šake zbog čega više neće biti na raspolaganju izborniku Daguru Sigurðssonu. Prema riječima samog igrača, nije bio u stanju niti primiti loptu niti napraviti faul poslije ozljede. Unatoč očitoj nespremnosti Mandića da nastavi utakmicu, svejedno je bio primoran završiti dvoboj i odraditi preostalih 47 minuta.
Naime, razlog zašto je ozlijeđeni Mandić ostao u igri leži u činjenici da Hrvatska nije prijavila drugo lijevo krilo za utakmicu protiv Slovenije. Marin Jelinić, koji je odigrao cijelu prvu fazu natjecanja, izostavljen je s aktivnog rostera u korist Tina Lučina. S obzirom na to da je Mandić bio nedostupan za utakmice protiv Bahreina, Argentine, Egipta i Zelenortskih Otoka, Hrvatska se zapravo vratila na početne postavke s jednim lijevim krilom u rosteru. Jedini razlog zašto su se i Jelinić i Mandić pojavili na popisu za Island bio je upitni status potonjeg. Kada se stožer uvjerio u spremnost Mandića, Jelinić je promptno poslan na tribine.
Svjetska rukometna federacija (IHF) na Svjetskom prvenstvu dopušta 16 igrača u rosteru za svaku utakmicu, dok ih je Hrvatska prijavila 18 za ovo Prvenstvo, što znači da dvojica moraju susret gledati s tribina. U ovih šest dosadašnjih nastupa Hrvatske, Sigurðsson se u svakom dvoboju odlučio za dva vratara (Dominik Kuzmanović i Ivan Pešić), dva desna krila (Filip Glavaš i Mario Šoštarić), jedno lijevo krilo (Jelinić/Mandić), tri pivota (Leon Šušnja, Marin Šipić i Josip Šimić), tri srednja vanjska (Domagoj Duvnjak, Igor Karačić/Luka Cindrić i Ivano Pavlović), dva lijeva vanjska (Zvonimir Srna, Marko Mamić) i dva desna (Ivan Martinović i Mateo Maraš). Svi navedeni igrači zajedno broje njih 15, što znači da, prema viđenju izbornika, zapravo ima tek jedno slobodno mjesto za rotacije između utakmica.
Ovo je prvo svjetsko ili europsko prvenstvo na klupi Hrvatske za 51-godišnjeg Islanđanina. Za razliku od ostalih velikih natjecanja, na Olimpijskim igrama je u aktivnom rosteru bilo dopušteno imati samo 14 igrača. S obzirom na to da je u rukometu sedam igrača na terenu i da struka nalaže imati dva golmana, za bilo kakvu taktičku fleksibilnost bilo je potrebno žrtvovati neku od drugih pozicija. Hrvatski je izbornik tada odlučio, slično drugim reprezentacijama, igrati sa samo po jednim krilom na svakoj strani. U Parizu su to bili Šoštarić i Lovro Mihić, dok su pričuve bili Filip Glavaš, odnosno Marin Jelinić.
Zanimljivo je da se Mihić nije pronašao na pripremama za Svjetsko prvenstvo usprkos tome što je bio spreman. Pomalo je ispod radara prošla i informacija da se naknadno priključio momčadi, u istom trenutku kada je i Karačić bio pozvan uoči utakmice s Egiptom. Mora se priznati da uistinu nelogično izgleda izostaviti igrača s priprema računajući na to da će se Mandić oporaviti, da bi samo dvije utakmice prije nego što ovaj na kraju bude osposobljen ipak bilo dogovoreno upogoniti dodatnu zamjenu. Uzimajući u obzir da je Luka Lovre Klarica već uvršten umjesto Mandića na popis za četvrtfinale i da se još treba pronaći mjesto i za Jelinića među odabranih 16, izgledno je da Mihić neće nastupiti na Prvenstvu.
Sve u svemu, u konačnici je Sigurðsson svaku utakmicu odlučio na famozno 16. mjesto ubilježiti nekog od vanjskih igrača, Klaricu i Lučina ili Verona Načinovića kao pivota. Time je postalo očito da izbornik nema želje stavljati zamjensko lijevo krilo u roster. To se na Mandićevom primjeru pokazala kao vrlo opasna praksa koja je itekako ugrozila hrvatske šanse za pobjedu protiv Slovenije.
Cijela premisa igranja s jednim lijevom krilom bazira se na dodatnoj taktičkoj varijabilnosti koju trener dobiva na raspolaganju s vanjskim igračem “viška”. Ipak, preostaje rizik ozljede tog jedinog lijevog krila. Naravno da nitko ne ulazi u turnir razmišljajući o potencijalnim ozljedama jer se njih nikako ne može predvidjeti, ali igrati bez zamjena u sustavu sa 16 igrača je igranje s vatrom.
Mandić je poslije utakmice tvrdio da nije mogao niti uhvatiti loptu, a kamoli napraviti kvalitetno prekršaj. Hrvatska je u biti gotovo 80% utakmice igrala s načetim lijevim krilom na kojeg nije mogla računati u napadu za završavanje akcija, a i čiji su obrambeni zadatci bili višestruko otežani.
No najgora stvar u cijeloj priči nije taktička oslabljenost Hrvatske, već samo zdravlje igrača. Mandić je 47 minuta igrao ozlijeđen, a dan poslije je obznanjeno kako će se kirurškim zahvatom morati sanirati ozljeda. Iako u ovoj konkretnoj situaciji to nije bio slučaj, pitanje je što bi bilo da je Mandić zapravo pogoršao svoju ozljedu tijekom utakmice ili da je obnovio ozljedu lista koja ionako nije bila u potpunosti zacijeljena.
Možda se na prvu čini da se ovaj tekst bavi pitanjima poput “Što bi bilo kad bi bilo?”, no ne smije se ignorirati činjenica da je Hrvatska igranjem bez rezerve na poziciji lijevog krila ozbiljno ugrozila Mandićevo zdravlje. Naravno da je postojala opcija da Mandić odbije završiti susret, ali mora se razumjeti da je reprezentacija grupa ljudi u kojoj je kohezija i međusobna povezanost na iznimnoj razini. Dosta pojedinaca ne bi mogla smoći snagu reći ne (što bi vjerojatno i bila najbolja odluka u dugoročnome smislu) zbog osjećaja izdaje i ostavljanja svojih suigrača na cjedilu. Da je Hrvatska doista morala odraditi utakmicu bez pravog krila na Mandićevoj strani, nije teško zamisliti scenarij u kojim Slovenija izbacuje Hrvatsku sa Svjetskog prvenstva, a sve zbog jednog velikog nepotrebnog taktičkog rizika.
Sigurðsson je odradio dosad fenomenalan posao na ovom Svjetskom prvenstvu. U porazu protiv Egipta nedostajalo je tek nešto više koncentracije i par pojedinaca, ali je zato njegovo umijeće došlo na vidjelo u susretima protiv Islanda i pogotovo protiv Slovenije kada je okrenuo utakmicu nakon uvodnih 0:5. Hrvatska će prema kladionicama u četvrtfinale protiv Mađarske ući kao jasan favorit, što u velikom dijelu ide na račun Sigurðssona koji je oživio ovu reprezentaciju i opet je uveo u borbu za odličja nakon pet godina suše i poražavajućih rezultata.
Međutim, isto tako se ne smije poreći da zasad ustraje u ozbiljnom taktičnom riziku koji bi mu se vrlo lako mogao odbiti od glavu. Samo ga je sreća spasila da se Mandićevo stanje nije pogoršalo kroz susret. Upravo zato ovaj događaj mora poslužiti kao lekcija za naredne utakmice i prvenstva kako se reprezentacija ne bi ponovno pronašla u situaciji da se mora pribojavati ozljede nekog igrača ili da se neki igrač ne bi osjetio forsiranim ugroziti svoje zdravlje zbog mizerne taktičke prednosti.
Karijere su sportaša kratke, a pogotovo u rukometnim vodama plaće nisu bajne kao u popularnijim sportovima poput nogometa i košarke te svakom novom ozljedom egzistencija igrača dolazi u pitanje. Mentalno zdravlje trpi poslije bilo koje povrede, a i ne postoje medicinske garancije da će se igrač uopće oporaviti od ozljede, a sve su to faktori koji vrlo lako mogu strmoglaviti nečiju karijeru. Sportsku javnost valja konačno osvijestiti o zdravlju sportašu, odnosno velikom riziku kojim se izlažu igrajući ozlijeđeni i tome da “stisnuti zube” često zapravo nije optimalno, već odluka koja bi mogla imati dalekosežne negativne posljedice.
Sigurðsson nije jedini trener koji pribjegava ovakvim odlukama, i to ne samo rukometni. Izbornik nije svjesno išao ugroziti Mandića, nego je samo vukao poteze koje je smatrao najboljima za uspjeh svoje momčadi, što mu i je prvi cilj u opisu posla. Ipak, čak i taktički govoreći njegov plan ima rupe koji vjerojatno ne doprinosi dovoljno da bi opravdao potencijalne nesretne slučajeve.
No riječ ovdje nije ni o samoj taktici, već zdravlju sportaša koje se predugo stavljalo u drugi plan. Sportski uspjeh nije vrijedan ostvarivanja pod svaku cijenu. Sigurðsson nije mogao dobiti benigniji primjer za osjetiti to na svojoj koži zbog čega je baš sada pravi trenutak da prihvati kako neki rizici jednostavno nisu opravdani.
