Uskoro ćemo saznati 67. po redu osvajača Zlatne lopte, točnije 30. listopada, a mi vam donosimo priču o prvom igraču koji je ikad osvojio tu prestižnu nagradu – Sir Stanley Matthewsu.
Stanley Matthews se rodio u Hanleyju, predgrađu u Stoke-on-Trenta 1915. godine. Njegov otac je bio profesionalni boksač poznat kao “The Fighting Barber”, koji je svome sinu usadio doživotnu predanost treniranju. Od svoje šeste godine pa nadalje, Matthews je radio vježbe dubokog disanja i širenja prsnog koša te svakodnevno kilometrima pješačio. Čak je vodio i plan prehrane, uključujući povremene postove i detoksikaciju. Primjerice, četvrtkom bi cijeli dan pio samo sok od mrkve. Dok su se njegovi suigrači opijali, on je jeo salate, pio voćne sokove, postio svakog ponedjeljka i krcao svoje ormare bočicama vitamina. Samozatajan, nije često odlazio na ekipne treninge, radije je vježbao sam na plažama Blackpoola.
U intervjuu za BBC Live 5 Live je pojasnio svoju strast i ljubav prema nogometu izjavivši sljedeće: “Volio sam uzeti malu loptu i igrati se s njom. Čak sam znao otići u mesnicu i uzeti svinjski mjehur, napuhati ga i igrati se s tim. Mnogo sam puta igrao noću kad je bio mrak, koristeći rasvjetni stup s upaljenim svjetlom. Uživao sam u tome.” Praktički je koristio svaku moguću priliku igrati nogomet, bilo sam, bilo s prijateljima ili suigračima. Sve navedeno je razlog njegove izuzetno duge nogometne karijere koja je trajala do 1965., tj. njegove 50. godine života, nakon čega je konačno kopačke objesio o klin.
Tako je Matthews postao i ostao najstariji igrač koji je ikada zaigrao u najvišem rangu engleske nogometne lige (s 50 godina i 5 dana) te najstariji igrač koji je ikada predstavljao svoju reprezentaciju (42 godine i 104 dana). Postao je inauguracijski član Kuće slavnih engleskog nogometa 2002., u čast njegovog doprinosa engleskom nogometu.
Bio je igrač poznat po nadimku Čarobnjak Driblinga, jednostavno zato što je to izgledalo kao umjetnost. Kod kuće je provodio beskrajne sate vježbajući driblinge oko kuhinjskih stolaca koje je postavio u svoje dvorište. Stoga, nije ni čudno što je toliko bio izvrstan. Franz Beckenbauer rekao je da brzina i vještina koju je Matthews posjedovao bila takva da gotovo nitko ga nije mogao zaustaviti.
Kakav utjecaj je imao na nogomet općenito dovoljno govori poznata izjava legendarnog Peléa o Matthewsu, koji je rekao da je on Brazilce naučio kako se treba igrati nogomet.
Njegova kćer Jean Gough je izjavila kako je na putu do stadiona znao staviti olova u cipele kako bi mu noge bile lakše kad bi obukao kopačke. Međutim, nadljudska dugovječnost Matthewsa je imala i pojedine posljedice. Primjerice, bio je poznat po tome što je prije utakmica patio od ekstremne nervoze i tjeskobe toliko da ga je to dovodilo do točke fizičke mučnine. Ipak, na terenu je bio hladnokrvan, s izvrsnim vještinama manipuliranjem loptom i čistom elegancijom same pojave.
Nogometna karijera – početak u Stoke Cityu
Njegov otac je bio uvjeren da će uspjeti, kladio se na njega i bio je u pravu. Iako je otac imao želju da mladi Stanley prati njegove stope i postane boksačem, on je imao druge planove. Sa svojih 13 godina je odlučio da će postati nogometašem, no zasigurno nije mogao ni približno zamisliti u kakvog će legendarnog igrača izrasti.
Sudbonosnog dana, nakon napornog treninga poslije kojeg je Stanley povraćao, njegova majka Elizabeth ostala je čvrsta i natjerala svog supruga da pruži podršku njihovom sinu u ostvarivanju snova o nogometnoj karijeri. Otac Jack je pristao, uz uvjet da ga odaberu za England Schoolboys (engleski savez koji je odgovoran za vođenje i razvoj školskih natjecanja i smotri u osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj dobi) kako bi završio i posljednju godinju obveznog obrazovanja. Otprilike negdje u to vrijeme, njegov školski učitelj nogometa ga je odabrao kao vanjskog desnog igrača, a ne kao njegovu tada preferiranu poziciju središnjeg veznog.
Matthews je za England Schoolboyse debitirao protiv Walesa 1929. godine pred oko 20.000 gledatelja u Dean Courtu u Bournemouthu. Nakon tog nastupa, pričalo se da su i Wolverhampton, Birmingham City, Aston Villa i West Bromwich Albion bili zainteresirani za njega, ipak, menadžer Stoke Cityja Tom Mather uspio je nagovoriti Matthewsova oca da dopusti Stanleyu da se pridruži klubu nakon 15. rođendana za plaću od 1 funte tjedno!
Kao 16-godišnji amater je odigrao 22 utakmice za rezerve, a drugi igrači su mu davali dva šilinga od svojeg bonusa kad bi pobijedili. Nacionalne novine su bile impresionirane njegovim igrama i predviđale su mu blistavu budućnost. Uskoro nakon toga, navršivši 17 godina, potpisao je profesionalni ugovor za Stoke, dobivši i maksimalnu plaću od 5 funti tjedno, što bi inflacijski preračunato danas iznosilo oko 430 funti ili 500 eura.
Nakon što je predsezonu 1932./33. proveo intenzivno individualno trenirajući (za razliku od igranja golfa kojem su se posvećivali njegovi suigrači), trener Mather je odlučio da Matthews odigra 15 utakmica. To je bilo dovoljno da osvoji pobjedničku medalju engleske druge lige, s bodom prednosti ispred Tottenhama. Te sezone, 4. ožujka 1933. godine, je zabio svoj prvi seniorski gol u 3:1 pobjedi nad gradskim rivalom Port Valeom.
Kako je naporno trenirao, brzo je napredovao te je već 1934. godine uslijedio njegov debi za englesku reprezentaciju, sa samo 19 godina na leđima. Svoj debi je okrunio golom, a Engleska je upisala visoku pobjedu od 4:0 nad Walesom.
U sezoni 1935./36 je Matthews dodatno napredovao. Nastavio se usavršavati te je u svoju rubriku trikova dodao novi – tehnika dvostrukog zaokreta. U toj sezoni je odigrao 45 utakmica za “Potterse”, a Stoke je pod trenerskom palicom Boba McGrogrya, koji je zamijenio prethodnika Mathera, završio na četvrtom mjestu što je i dalje najbolji klupski uspjeh ikada, kakav su uspjeli ponoviti tek u sezoni 1946./47.
U sljedećoj sezoni je odigrao 42 utakmice, sudjelujući u i dan danas najvećoj pobjedi Stokea u ligi. Pottersi su na domaćem terenu 4. veljače 1937. godine pobijedili West Brom sa nestvarnih 10:3. Na kraju sezone isplaćen mu je bonus za lojalnost od 650 funti, iako je odbor Stokea u početku inzistirao da mu treba platiti samo 500 funti jer je svoje prve dvije godine u klubu proveo kao amater, a takav stav ostavio je kiselkast okus u njegovim ustima.
Samo dvije sezone nakon najboljeg klupskog rezultata i osvojenog četvrtog mjesta, Stoke je upao u veliku krizu rezultata, ponajviše zahvaljujući sukobu između uprave kluba i Matthewsa, zbog već spomenute sporne situacije bonusa za lojalnost. Grčevito su se borili za opstanak do posljednjeg kola kada ih je pobjeda protiv Liverpoola rezultatom 2:0 spasila od ispadanja.
Turbulentna sezona je dobila svoj nastavak priče kada je Matthews zatražio transfer. Bio je iznerviran glasinama koje su kružile gradom o negodovanju u svlačionici protiv njega zbog njegovog uspjeha u Engleskoj. Posebice se ističe utakmica kada je zabio hattrick za Englesku u pobjedi protiv Čehoslovačke, 1. prosinca 1937. godine, usprkos igraču manje tijekom susreta.
Međutim, njegov zahtjev za transferom je bio odbijen. S njegovim zahtjevom se upoznala i javnost, stoga je postao iznimno uznemiren pozornošću navijača Stokea koji su željeli da ostane u klubu. Nakon toga povlači radikalan potez, uzima nekoliko slobodnih dana za opuštanje, pa u tajnosti odlazi u Blackpool.
Međutim, ni tamo nije pronašao mir. Predsjednik Stokea Albert Booth ga je obavijestio da mu neće biti dopušteno da napusti klub, a 3.000 navijača Stokea organiziralo je sastanak kako bi izrazili svoje osjećaje. Bili su neumorni i uporni u zahtjevu da ostane u klubu, a Matthews, dirnut njihovom gestom i iscrpljen pažnjom koju je dobivao, odlučuje ostati.
Matthews je odigrao još 38 utakmica za Stoke u sezoni 1938./39. pomogavši im da završe na sedmom mjestu, a uz to je bio i redoviti starter u redovima reprezentacije. Nakon toga je uslijedio Drugi svjetski rat, a nogomet se nije igrao sve do 1946. godine. Rat je značio da je Matthewsova karijera bila na čekanju između 24. i 30. godine života.
“Ratna karijera“
Njegova prva utakmica za reprezentaciju izvan Otoka je bila 1938. godine koja ga je odvela u nacističku Njemačku, gdje je engleskoj momčadi bilo naređeno da moraju Adolfa Hitlera pozdraviti zloglasnim salutiranjem. Engleska je pobijedila rezultatom 6:3, Matthews je odigrao još jednu dobru utakmicu, sudjelujući s jednim pogotkom.
Nakon što mu je Drugi svjetski rat privremeno zaustavio igračku karijeru, on se pridružio Kraljevskim zračnim snagama u dobi od 24 godine i izgradio respektabilnu vojničku, popevši se do čina vodnika. Matthews je tijekom rata bio smješten nedaleko od Blackpoola i dobio je dopuštenje igrati prijateljske utakmice, a engleska Vlada je nametnula ograničenje putovanja u radijusu otprilike 80-ak kilometara. Tijekom tog vremena nastupao je i za druge momčadi poput Stokea, Blackpoola, Arsenala i Manchester Uniteda.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata odigrao je 69 ratnih ligaških i kup utakmica za Stoke, a također je upisao 87 gostujućih nastupa za Blackpool. Osim ovih, također je odigrao nekoliko utakmica za škotske klubove kao što su Airdrieonians, Morton i Rangers, gdje je osvojio medalju pobjednika Charity Cupa, a zaigrao je i za neslužbenu reprezentaciju Škotske. Osim klubova, odigrao je 29 puta za Englesku, iako mu se nijedna utakmica ne ubraja u službene statistike, s obzirom da su sve bile neslužbene.
Izuzetno vrijedna spomena je utakmica u kojoj je on sudjelovao jest ona prijateljska između Arsenala i Dinama iz Moskve na White Hart Laneu koja je odigrana po ekstremnoj magli, u kojoj igrači praktički nisu mogli ništa vidjeti. Ova utakmica priča sama za sebe. Naime, Dinamo Moskva je napravila zamjenu bez da je igrač koji je trebao biti zamijenjen izašao s terena iz igru. Navijači koji su bili na utakmici vjeruju da je ruska momčad u jednom trenutku na terenu imala i više od 15 igrača istovremeno.
Arsenal nije previše zaostajao kada je riječ o ovoj vrsti ludorija. Imali su isključenog igrača, međutim on bi se kasnije vraćao u igru, igrajući ostatak utakmice, a sudac nije primijetio da se taj isključeni igrač vratio na teren. No cijelom cirkusu s te utakmice i dalje nije kraj. Magla je bila toliko gusta da je Arsenalov vratar sam sebe nokautirao udarivši u vratnicu koju uopće nije vidio. Izvješća tvrde da je gledatelj zauzeo njegovo mjesto u na golu Arsenala do kraja utakmice. Konačni rezultat bio je 4:3 za Dinamo Moskvu u utakmici u kojoj rezultat nije bio bitan, ali će priča i razvoj igre zauvijek biti dio Arsenalova folklora.
Nastavak nogometne karijere nakon rata
Tragična utakmica koja je oblježila još jedan dio njegove nogometne karijere je bio uzvratni susret šestog kola FA kupa odigran 9. ožujka 1946. godine, između Stokea i Bolton Wanderersa. Utakmica je to koja je tragično duboko urezana u nogometnu povijest, poznatija i kao katastrofa u Burnden Parku, domu Boltona.
33 osobe su poginule, a 500 ih je bilo ozlijeđeno. Stadion je mogao primiti oko 55.000 ljudi, međutim došlo ih je oko 85.000. Mnogi navijači su bili gurnuti uz sam rub igrališta, toliko su se gomilali, a oni koji nisu uspjeli ući na stadion ostali su na parkingu ispod. Sve navedeno je rezultiralo urušavanjem dviju ograda, a gomila ljudi pala je prema naprijed zgnječivši one ispod sebe.
Na Matthewsa je taj događaj ostavio velikog traga, pa se nije mogao natjerati na trening i neko vrijeme je bio udaljen od nogometa.
Još jedan događaj koji se, doduše, zbio nešto ranije, utjecao je na njegovu daljnju karijeru. Matthewsov je otac umro pred kraj Drugog svjetskog rata, a na samrti ga je natjerao da mu obeća dvije stvari: da će se brinuti o svojoj majci te da će pobijediti u finalu FA kupa.
U sezoni 1946./47. nogomet se napokon vratio u normalnom smislu i predratnim uvjetima. Matthews se vratio svojoj najdražoj igri, nastavivši i dalje igrati za Stoke. U toj sezoni je Stoke izjednačio svoj najbolji rezultat osvojivši još jednom četvrto mjesto u elitnom rangu engleskog nogometa, sa samo dva boda manje od prvaka Liverpoola, prosuvši priliku za osvajanje titule prvaka u zadnjem kolu porazom od Sheffield Uniteda. To je bila i sezona nakon koje je Matthews napustio Stoke i otišao iz kluba.
U već spomenutoj sezoni gdje je Stoke izjednačio najbolji klupski rezultat u povijesti, te sezone je momčad kao kapetan predvodio Neil Franklin. Kružile su priče da je Matthewsa iz momčadi izbacio tadašnji trener Bob McGrory i zamijenio ga Georgom Mountfordom jer je bio “nepopularan u svlačionici”. Te priče su se opet kasnije iskazale neistinitima, iako i dalje, međusobni odnos uprave Stokea, trenera i Matthewsa nije bio idiličan. No, ovoga puta je ipak došao red na rastanak, nakon što je Matthews po drugi puta tražio dopuštenje za transfer, što je uprava Stokea ovog puta i prihvatila. Nategnuti međusobni odnosi su službeno pukli, a to je značilo skorašnji transfer u Blackpool, kojeg je odabrao baš zbog ratnog puta provedenog u ovom gradu na Irskom moru.
Blackpool – kruna karijere
Dana 10. svibnja 1947. godine odmah nakon velike utakmice Velike Britanije protiv ostatka Europe u kojoj su Britanci slavili rezultatom 6:1 pred 134.000 gledatelja, Matthews je ostvario transfer u Blackpool za 11.500 funti, preračunato s inflacijom današnjih 370.000 funti (oko 430.000 €) i komplementarnu bocu viskija. Za to je vrijeme ta suma novca bila velika, posebice za igrača koji ima 32 godine. “Imaš 32 godine, misliš li da možeš izdržati još nekoliko godina?”, pitao ga je Blackpoolov menadžer Joe Smith kada je stigao u klub, ni ne sluteći da razgovara s čovjekom koji će nogomet igrati sve do svoje 50. godine.
U narednoj sezoni je Blackpool osvojio deveto mjesto i bio u finalu FA Cupa, izgubivši od Manchester Uniteda kojeg je predvodio legendarni Matt Busby rezultatom 4:2. To finale će ostati utkano u nogometnu povijest jer se uoči finala dodijelila prva nagrada za najboljeg igrača godine u Engleskoj. Matthews je te sezone igrao sjajno i Udruga nogometnih novinara (FWA) dodijelila mu je prvu nagradu za nogometaša godine.
On This Day 1948
— Last Word on Football (@LastWordFC) April 23, 2023
Blackpool’s Stanley Matthews was named as the first winner of Football Writers’ Association ‘Footballer of the Year’ award.#UTMP pic.twitter.com/KIYaKVvfss
Sljedeća sezona u Blackpoolu mu je prošla u znaku ozljede gležnja koju je zadobio u utakmici za dobrotvorne svrhe. Nadalje, u sezoni 1949./50. su završili na sedmom mjestu tablice, a iako nisu bili favoriti za titulu, puno gledatelja je dolazilo gledati atraktivni nogomet kojeg su igrali. Matthews je tada došao do maksimalne plaće koju je profesionalni igrač mogao primati – 12 funti, što bi u današnjim uvjetima bilo oko 400 €.
Sezona 1950./51. je bila dosta uspješnija od prethodne dvije, Blackpool je osvojio treće mjesto i došao do novog finala FA kupa. U finalu su bili favoriti, međutim izgubili su od Newcastlea rezultatom 2:0. Matthews je za poraz “okrivio” igrača Newcastlea Erniea Taylora kojeg je opisao kao arhitekta Newcastleovog osvajanja trofeja. Bio je toliko oduševljen da je nagovorio trenera Stokea da ga dovede u klub, rekavši mu sljedeće: “Ernie je bio drzak, samouvjeren igrač koji je u svoje vrijeme bio na rubu briljantnog. Unatoč svojoj blagoj građi, mogao je odraditi čak i najsurovije napade s samopouzdanjem i mogao je otvoriti čak i najzahtjevnije i najorganiziranije obrane .” Smith je poslušao njegov savjet te ga je u listopadu 1951. doveo i platio igrača još većih 25.000 funti, tj. oko 850.000 € u današnjim vrijednostima.
Nova je sezona donijela i novu ozljedu, a u to vrijeme je iz prehrane Matthews izbacio crveno meso kako bi započeo svoju novu, gotovo pa vegetarijansku prehranu. U tom periodu menadžer Stokea Frank Taylor je izrazio želju da ga vrati u klub. Iako su se načelno obostrano igrač i menadžer složili, na scenu je nastupio Joe Smith koji je tu ideju zakopao. Inspirativnim govorom je uvjerio Matthewsa da ostane u Blackpoolu rekavši “Puno ljudi misli da sam lud, ali iako imaš 37 godina, vjerujem da tvoj najbolji nogomet tek dolazi”, te je nadodao obećanje o osvajanju FA kupa, što je Matthewsu značilo puno. Odmah sezonu nakon, njegovo obećanje će biti ispunjeno.
Početak te sudbonosne 1952./53. sezone za Matthewsa je protekao u tromjesečnoj pauzi zbog ozljede, a sam kraj sezone donio je i “Matthewsovo finale“. Na putu do finala su redom padali Huddersfield Town (1:0), Southampton (2:1), Arsenal (2:1) i Tottenham Hotspur (2:1), da bi se u povijesnom finalu susreli s Boltonom na Wembleyu.
Blackpool gubio 3:1 na poluvremenu, da bi Matthews odigrao nevjerojatnih 30 minuta u kojima je kreirao 3 gola za svoje suigrače i preokret za konačnih 4:3. Nakon trećeg pokušaja u finalima FA kupa je konačno uspio i ispunio obećanje umirućem ocu, dobio svoju medalju pobjednika FA kupa u dobi od 38 godina koju mu je u jednoj od svojih prvih kraljevskih dužnosti, uručila nova kraljica Elizabeta II. Danas se navodi kako je to bio jedini put kad je Matthews popio alkoholno piće, pijući šampanjac izravno iz svojeg jedinog trofeja u karijeri – trofeja FA kupa.
📷 #ThrowbackThursday
— Blackpool FC (@BlackpoolFC) September 7, 2017
Stanley Matthews hands manager Joe Smith the FA Cup trophy following Blackpool’s victory in 1953. pic.twitter.com/2qwmXJzOaT
Matthews je zasluge za pobjedu uvijek pripisivao momčadi, a posebno Stanu Mortensenu koji je zabio hat-trick te nikada nije prihvatio novinarski nadimak “Matthews finale”. Štoviše, Matthews je u svojoj biografiji to finale nazvao “Mortensen finale”, prema igraču koji bio i ostao jedini igrač koji je postigao hattrick u finalu FA kupa na starom ili novom Wembleyu. Zanimljivo, samo nekoliko tjedana prije utakmice, Mortensen je imao operaciju zbog problema s hrskavicom, a unatoč svemu je izašao na teren i zabio hat-trick.
I u sljedeće je dvije sezone nastavio sa sjajnim igrama, a posebice se ističe sezona 1955./56., kad je s Blackpoolom osvojio drugo mjesto s 11 bodova iza Manchester Uniteda. Te sezone, točnije 13. kolovoza 1955. u Belfastu u sklopu 75. godišnjice Irskog nogometnog saveza je Velika Britanija odigrala utakmicu protiv Ostatka Europe u kojoj su bili visoko poraženi rezultatom 4:1. Ova utakmica će posebice biti zanimljiva navijačima Hajduka i ljubiteljima lika i djela Bernarda “Bajde” Vukasa. Naime, Vukas je predstavljajući Ostatak Europe uvelike donio doprinos visokoj pobjedi postigavši hattrick u rasponu od deset minuta, zabijavši redom u 77., 87. i 88 minuti susreta.
Vukasa je biranim riječima pohvalio osvajač prve Zlatne lopte te sezone izjavivši sljedeće: “Nikada neću zaboraviti njegov izvanredan hattrick i njegovu briljantnost na utakmici u Belfastu koja ga je označila kao jednog od najvećih igrača svijeta.”
Prije osvajanja Zlatne lopte postavio je nacionalni rekord. Protiv Sjeverne Irske 6. listopada 1956., u dobi od 41 godine i 248 dana, postao je najstariji engleski igrač koji je ikada zabio međunarodni gol, a taj rekord još uvijek nitko nije uspio srušiti.
Na kraju nogometne povijesne godine 1956. se po prvi puta odabrao najbolji igrač Europe, tj. osvajač Zlatne lopte. Nagradu je ustanovio novinar France Footballa Gabriel Hanot, koji je 1956. zamolio kolege da glasaju za igrača godine u Europi. 18. prosinca te godine, nakon glasovanja, ispostavilo se kako je Stanley Matthews osvojio najviše glasova, iako je bilo tijesno. Prvi povijesni osvajač Zlatne lopte je imao 47 glasova, nadmašivši za 3 glasa drugoplasiranog Alfreda Di Stéfana.
Blackpool FC
— Superb Footy Pics (@SuperbFootyPics) March 24, 2018
1956 Ballon D’or Winner
Stanley Matthews pic.twitter.com/89PWPoU3Rr
Nakon osvajanja Zlatne lopte i postavljanja nacionalnog rekorda, u sljedećoj 1956./57. sezoni je ostao ključan igrač Blackpoola, međutim nova ozljeda ga je ograničila na 25 nastupa, a svoj posljednji gol za Blackpool je postigao 3. rujna 1956. godine u ligaškoj pobjedi nad Tottenhamom rezultatom 4:1. U sljedećoj sezoni je Blackpool završio na sedmom mjestu, a Joe Smith koji je bio zaslužan za dovođenje Matthewsa napušta klub, što će se nešto kasnije ispostaviti ključnim razlogom zašto se potonji vratio u Stoke.
Matthews je svoju posljednju međunarodnu utakmicu s 42 godine odigrao protiv Danske, 15. svibnja 1957 godine, u pobjedi Engleske rezultatom 4:1. Matthews je u 53 nastupa za Englesku postigao 11 golova, a kasnije te godine dobio i OBE, tj. Orden Britanskog carstva, nagradu za doprinos umjetnosti i znanosti, rad s dobrotvornim i socijalnim organizacijama te u javnoj službi izvan državne službe.
Nastavno, te godine započeo i mini avanturu u Africi, točnije Gani, kako bi odigrao nekoliko egzibicijskih utakmica za Hearts of Oak. Njegov odlazak u Ganu će se ispostaviti utjecajnim za razvoj nogomet u toj zemlji. Za spomenuti klub je debitirao 26. svibnja 1957. godine na Accra Sports Stadiumu protiv Asantea Kotokoa pred 20.000 gledatelja. Slična posjećenost zabilježena je za Matthewsove sljedeće dvije utakmice protiv Sekondi Hasaacasa i Kumasi Cornerstonea.
Kao rezultat njegovoga posjeta zemlji, postavljen je za “soccerhene” (šef nogometa). Matthewsov posjet Gani je uvjerio prvog ganskog premijera Kwamea Nkrumaha da sport može pomoći razvoju ganskog nogometa, kao i promicanju ideala pan-afrikanizma, a Gana je na tim temeljima osvojila svoj prvi Afrički kup nacija šest godina kasnije.
Nakon izleta u Ganu, vratio se u Blackpool, gdje ga je dočekao novi menadžer Ron Stuart koji ga baš i nije imao u planovima. Proveo je još četiri sezone u Blackpoolu, a svoj 440. i posljednji nastup za klub je upisao protiv Arsenala 7. listopada 1961. godine pritom, izjavivši da mu je bio protivnik bio idealan za oproštaj, jer je uvijek uživao igrati protiv Arsenala na Highburyju.
Po rastanku s Blackpoolom, uslijedio je povratak u rodni dom i Stoke. Sporan dio kod prelaska u Stoke je bila činjenica da Blackpool nije dao do znanja Stokeu da Matthews već neko vrijeme vuče ozljedu koljena, a Stoke je za njegov povratak platio u tadašnjim okvirima visokih 3,500 funti, tj. današnjih oko 80.000 €.
Za Blackpool je nastupio 379 puta i pritom zabio 17 golova te osvojio jedini svoj trofej u karijeri.
Povratak u Stoke i odlazak u mirovinu
U Stoke se vratio s 46 godina i po prvi puta u 28 godina karijere, našao se u drugoligaškom nogometu. No, nije Stokeu trebalo dugo da se s Matthewsom vrati u prvoligaški nogomet, već su u sezoni 1962./63. izborili povratak u najviši rang. Te sezone se Matthews po drugi puta u karijeri okrunio nagradom za najboljeg igrača godine u Engleskoj i tako s 48 godina postao najstarijim osvajačem te nagrade do dan danas.
U posljednjim trzajima svojim karijere došla mu je i najveća nagrada. Dana 1. siječnja 1965. postao je jedini nogometaš koji je ikad proglašen Vitezom (za zasluge nogometu) koji je nagradu dobio za vrijeme igračke karijere i aktivnog bavljenja nogometom. Iako, skromne osobnosti, Matthews se nikad nije smatrao dostojnim takve počasti koju mu je po drugi puta u karijeri dodijelila Kraljica Elizabeta II.
Ubrzo nakon je otišao u mirovinu, nakon 318 utakmica i 54 gola u dresu Stokea. Njegova posljednja utakmica zbila se 24. travnja u tadašnjem domu Stokea na stadionu Victoria Ground pred 35.000 gledatelja, dok se procjenjuje kako je putem malih ekrana i radija ovu utakmicu ispratilo oko 112 milijuna ljudi. U utakmici su sudjelovala mnoga tada velika nogometna imena kao što su Lev Yashin, Di Stéfano i Jimmy Greaves, a iako su trebali i brojni drugi kao što su Pelé, Eusebio, Dennis Law, Bobby Moore, Bobby Charlton, koji u konačnici ipak nisu mogli zbog klupskih obveza.
Utakmicu su odigrali jedanaestorica koje je odabrao Matthews za svoju momčad, protiv ostatka najboljih nogometaša svijeta, a to su bili redom:
Sir Stanley Matthews XI
Tony Waiters – Jimmy Armfield, George Cohen – Johnny Haynes, Ron Flowers, Jim Baxter – Stanley Matthews, Jimmy Greaves, Alan Gilzean, Bryan Douglas, Cliff Jones
International XI
Lev Yashin – Kai Johanneson, Karl-Heinz Schnellinger – Svatopluk Pluskal, Jan Popluhar, Josef Masopust – Willie Henderson, Raymond Kopa, Alfredo Di Stefano, László Kubala, Ferenc Puskas
Dvije svjetske nogometne zvijezde Puskás i Yashin su odigrali velike uloge u emotivnom vrhuncu večeri. Nakon utakmice pobrinuli su se da Matthews dobije dostojan odlazak žive legende. Dok je cijeli stadion pjevao “Auld Lang Syne”, popularnu pjesmu škotskog pjesnika Roberta Burnsa kojom se Britanci tradicionalno opraštaju od stare godine na dočeku nove godine, dvije su zvijezde podigle Sir Stanleyja Matthewsa na ramena i iznijele ga s terena. Inače, utakmica je završila rezultatom 6:4 za Internacionalnih XI, no u tom trenutku za rezultat ionako nikoga nije bila briga.
Nakon nogometne karijere, Matthews se okušao i u trenerskim vodama. Tri godine je bio menadžer Port Valea, nakon čega se preselio na Maltu. Baš je na Malti uspio ispisati povijest kao trener lokalnih Hiberniansa, 16. rujna 1970. godine kad je malteški klub na domaćem terenu u prvoj utakmici prvog kola Kupa pobjednika kupova uspio odigrati neriješenih 0:0 s Real Madridom. To je bio njegov posljednji poklon profesionalnom nogometu, a nakon toga je nastavio boraviti u Africi radeći na edukaciji djece u Južnoafričkoj Republici, Nigeriji, Gani, Ugandi i Tanzaniji, boreći se protiv apartheida i organizirajući i prve klubove u kojima su igrali crni Južnoafrikanci.
Posljednji je put na teren istrčao 1985. godine u dobi od 70 godina, u revijalnom susretu Brazila za kojeg su nastupili i Amarildo, Tostao i Jairzinho, a kojeg je zbog ozljede morao napustiti prije kraja, što je bio događaj kojeg je u autobiografiji kasnije šaljivo i sarkastično opisao kao “tragičan i prerani kraj obećavajuće nogometne karijere”.
Sir Stanley Matthews je preminuo 23. veljače 2000. godine, za vrijeme odmora na Tenerifeu. 3. ožujka je kremiran u Stokeu, na pogrebu su mu bili i braća Charlton, Gordon Banks, Nat Lofthouse i Tom Finney, a njegov pepeo je pokopan ispod centra igrališta. Više od 100.000 ljudi stajalo je uzduž tihe pogrebne povorke na ulicama Stoke-on-Trenta opraštajući se od velikana kojeg je IFFHS (Međunarodna federacija za nogometnu povijest i statistike) proglasila 11. najboljim igračem 20. stoljeća, a čija statua stoji ispred Stokeovog stadiona.
