Početak je lipnja, odnosno sezona je kiselih krastavaca što se europskog klupskog nogometa tiče. Međutim, nije uvijek tako bilo, a autor ovog teksta dobro se sjeća da je kao dijete u zadnjim tjednima i po završetku školske godine, kupovao izdanja jedinog hrvatskog sportskog dnevnika da bi pročitao kako su hrvatski klubovi već u ovo doba godine, pa i ranije, započinjali pripreme jer bi uskoro trebali nastupati u jedinom europskom natjecanju u kojem je neki hrvatski klub igrao finale od samostalnosti države. Riječ je naravno o Intertoto kupu.
Bilo je to europsko klupsko natjecanje osnovano davne 1961. godine, a 1995. godine dolazi pod okrilje UEFA-e. U njemu su od tada uglavnom nastupali klubovi koji nisu ostvarili plasman u tadašnje Kup UEFA i Kup pobjednika kupova, a osvajanjem istoga klubovi su ostvarivali plasman upravo u Kup UEFA. Format natjecanja često se mijenjao, pa je ponekad bio čisti kup sustav, ponekad čisto ligaški, a ponekad njihova kombinacija, a natjecanje bi počinjalo sredinom lipnja ili početkom srpnja i završavalo mjesec dana kasnije.
No, nećemo ovdje previše dužiti o povijesti ovog romantičarskog natjecanja, već se posvetiti nastupima hrvatskih klubova u istome. Prvi je na scenu stupio NK Zagreb u ljeto 1995. godine, koji je u skupini s austrijskim LASK-om, francuskim Metzom, škotskim Patrick Thistleom i islandskim Keflavíkom osvojio pet bodova u sustavu gdje su se igrale samo četiri utakmice – s dva protivnika kod kuće, a s dva u gostima. Prvi pogodak za neki hrvatski klub tako je postigao Željko Sopić u pobjedi 2:1 na gostovanju u Škotskoj, a kroz tekst ćemo se dotaknuti i nekoliko igrača koji su u sastavima gostujućih klubova koračali hrvatskim nogometnim travnjacima.
Tako je svoj drugi europski nastup u karijeri i prvi gostujući ikad na stadionu u Kranjčevićevoj ulici imao Robert Pires, veznjak sa 79 nastupa za reprezentaciju Francuske i dugogodišnji član Arsenala, a s njim su u sastavu Metza nastupili i dugogodišnji reprezentativci Kameruna Jacques Songo’o i Patrick Mboma.
Jedino hrvatsko europsko finale
Sljedećeg ljeta jedini hrvatski predstavnik bila je Segesta, koja je u svom debiju stigla do finala. Momčad iz Siska skupinu je završila kao prvoplasirana momčad s 10 osvojenih bodova, a prvi njezin pogodak za ikada u europskim natjecanjima postigao je Mile Buinac protiv švedske momčadi Örgryte, za koju je u Sisku svoj europski debi upisao napadač sa 74 nastupa i 30 pogodaka u dresu reprezentacije Švedske Marcus Allbäck. S njima su još u skupini bili Rennes za koji su u Sisku nastupili Stephane Guivarc’h i Ousmane Dabo te Luzern i Hapoel iz Tel Aviva.
Prvo mjesto u skupini donijelo je Segesti polufinalni dvoboj sa švedskim Örebrom, a nakon 4:0 u Sisku činilo se da je posao dovršen protiv momčadi za koju je nastupao Arnor Gudjohnsen, otac puno slavnijeg islandskog nogometaša Einara Gudjohnsena. Ipak, na uzvratu je švedski sastav na poluvremenu vodio 2:0, ali Hari Vukas već početkom nastavka svojim pogotkom praktički potvrđuje prolazak Segeste u finale unatoč porazu 4:1. U finalu ih je čekao danski Silkeborg, koji je u prvom susretu u Sisku slavio s 2:1, da bi Segesta u uzvratu pogotkom Fuada Šašivarevića povela u 77. minuti, ali snage za potpuni preokret nisu imali, pa je danski sastav izborio plasman u Kup UEFA.
U ljeto 1997. godine, debi na europskoj pozornici kao jedini hrvatski predstavnik u Intertoto kupu imao je Hrvatski Dragovoljac. koji je kao i Zagreb dvije godine ranije zapeo u skupini. Momčad iz Sigeta u skupini s Bastijom, GAK-om, Silkeborgom i velškim klubom Ebbw Vale osvojila je šest bodova i završila na četvrtom mjestu, a domaće su utakmice igrali u Slavonskom Brodu i Velikoj Gorici. Priliku za popravni ispit imali su godinu dana kasnije, međutim promjena formata natjecanja donijela im je Lyngby za protivnika u 1. kolu, a danska je momčad s ukupnih 4:2 iz dvije utakmice prošla u sljedeću fazu natjecanja. Dragovoljci su i tada svoj domaći susret igrali u Slavonskom Brodu, kao i sljedeće godine, kada su također u prvome kolu s ukupnih 2:1 ispali od momčadi Newry Town iz Sjeverne Irske.
Mitsko vinkovačko ljeto i najstariji debitant
Ljeto 2000. godine bilo je veoma vruće, a posebno u Vinkovcima, gdje je Cibalia u svome europskom debitantskom nastupu ugostila Obilić. U već mitskom dvoboju ovih dvaju suparnika, Cibalia je s ukupnih 4:2 prošla dalje u drugo kolo, gdje su s ukupnih 3:2 ispali od mađarske momčadi Tatabanye. Istog ljeta svoj europski debi upisao je i Slaven Belupo, koji je najprije s 4:1 izbacio sjevernoirski Glenavon, potom s 1:1 i golom u gostima izbacili poljski Zaglebie, da bi ih u 3. kolu zaustavila češka Sigma s ukupnih 3:1 iz dva dvoboja.
Upravo je u uzvratnom dvoboju igranom u češkom gradu Olomoucu za Slaven Belupo debitirao Antun Havaić, tada, ali i danas još uvijek, s 38 godina i 73 dana najstariji nogometaš koji je ikada debitirao za neki hrvatski klub u europskim klupskim natjecanjima.
Velikani dolaze u Hrvatsku
Priliku da nakon šest godina nastupi u Intertoto kupu je 2001. godine dobio Zagreb, ali Pjesnici su zaustavljeni već u 1. kolu od makedonske Pobede s ukupnih 3:2. Međutim, puno bolje ponovno je prošao Slaven Belupo, koji je najprije s velikih 9:0 izbacio ciparski Anorthosis, potom senzacionalno s dva puta po 1:0 francusku Bastiju, da bi u 3. kolu za nagradu dobili engleskog velikana Aston Villu, sa sjajnim imenima poput Alpaya Özalana, Davida Ginole, Steva Stauntona, Garetha Barrya, Paula Mersona, Stevea Stonea, Diona Dublina i Dariusa Vassella u svome sastavu.
Farmaceuti su u Koprivnici slavili s 2:1, a u Birminghamu pružili sjajan otpor, ali bivaju poraženi s 2:0 te je europski put ovdje za njih bio završen. Valja napomenuti i da je Marijo Dodik sa šest postignutih pogodaka bio prvi strijelac natjecanja.
U ljeto 2002. godine jednu od svojih neslavnijih europskih epizoda imala je Rijeka, koja je u Intertoto Kupu s ukupnih 3:3, ali zbog pravila gola u gostima ispala od irskog kluba St. Patrick’s Athletic, dok je novu dobru kampanju imao Slaven Belupo. Padali su redom slovački Trenčin, portugalski Belenenses i bugarski Marek, da bi u polufinalu naletjeli na slavni njemački Stuttgart, koji je u dvije utakmice bio bolji s ukupnih 3:1. Timo Hildebrand, Krasimir Balakov, Aleksandr Hleb i Sean Dundee samo su neka od imena koja su tada nastupala za Švabe.
Novu priliku Zagreb je dobio 2003. godine, ali ponovno ju je uprskao porazom 3:2 od Kopra u dvije utakmice 1. kola. Dobri rezultati Slaven Belupa donijeli su drugom hrvatskom predstavniku toga ljeta start u 2. kolu, a to je ovog puta bila Cibalia, koja je najprije s ukupnih 5:3 izbacila Shakhtyor iz bjeloruskog grada Sholigorska, da bi put Vinkovčane potom odveo još sjevernije, u finski Tampere, gdje slave s 2:0, pa domaći poraz od 1:0 u uzvratu nije naškodio njihovom plasmanu u polufinale. A tamo ih je čekao jaki Wolfsburg s Pablom Thiamom, Hansom Sarpeijem, Martinom Petrovim, Diegom Klimowiczem i ostalima, koji su bili prejaka prepreka za Cibaliju, pa Vukovi s ukupnih 8:1 ulaze u finale.
Koprivnički klub vratio nam se na Intertoto scenu 2004. godine, a nakon što su redom padali malteški Hibernians, albanska Vllaznia i slovačka Trnava, u polufinalu su ih zaustavili Tony Silva, Mathieu Dabuchy, Dante, Jean Il Makoun, Milenko Aćimović i ostatak sastava francuskog Lillea. Istoga ljeta debitantski nastup upisao je Kamen Ingrad, koji je zaustavljen odmah u svojoj prvoj utakmici, odnosno u 2. kolu od moskovskog Spartaka, čiji su napad tada predvodili Roman Pavlyuchenko i Pavel Pogrebnyak.
Sljedećeg ljeta lijep niz ostvario je Varteks, koji je nakon izbacivanja Dinama iz Tirane te finskog Intera naletio na jaki Lens, kojeg su predvodili Benoit Assou-Ekoto, Seydou Keita i Daniel Cousin, a nakon 1:1 u Varaždinu Lens je s 4:1 u uzvratu potvrdio svoj prolaz. Do istog tog 3. kola stigao je i Slaven Belupo, a izbacivši slovensku Dravu i rumunjsku Gloriju naletjeli su na tada veoma jaki Deportivo. Pedro Munitis, Diego Tristan, Joan Capdevilla, Valeron, Lionel Scaloni, Jorge Andrade i ostali bili su prejaki za koprivničke trupe te su s ukupnih 4:0 prošli u polufinale.
Tri neuspjeha u nizu i kraj natjecanja
Idućeg ljeta 2006. jedini hrvatski predstavnik bio je Osijek, koji je nakon 2:2 u gradskom vrtu, na gostovanju kod ciparskog Ethnikosa odigrao 0:0 i tako odmah na početku ispao iz daljnjeg natjecanja. Godinu dana kasnije isti neuspjeh ponovio je Zagreb, koji je nakon 2:1 pobjede u Ulici pjesnika, na uzvratu kod Vllaznije poražen 1:0 te tako zbog manjeg broja golova u gostima ispao u 1. kolu.
Posljednja godina postojanja Intertoto kupa je 2008., a jedini hrvatski predstavnik ostvario je jednaki neuspjeh kao i ostali hrvatski klubovi prethodne dvije godine. Bila je to ovoga puta Rijeka, koja je na Kantridi s makedonskim predstavnikom Renovom odigrala 0:0, pa im poraz od 2:0 s uzvrata nije donio ništa osim ispadanja iz daljnjeg natjecanja. Ostati će tako zabilježeno da je posljednji trener koji je vodio neki hrvatski klub u Intertoto kup danas dugogodišnji izbornik Zlatko Dalić.
Intertoto kup preteča je današnje Konferencijske Lige, iako drugačijeg sustava natjecanja, uvjeta plasmana, nagradnog fonda, ali i uvjeta za igru, pošto je sigurno lakše igrati neko natjecanje kroz cijelu sezonu nego kroz mjesec dana, koji su uz to često i onih najtoplijih mjesec dana u godini. Bilo je to natjecanje kroz koje smo se kao HNL zaluđenici zagrijavali za novu sezonu, ali i imali prilike na hrvatskim travnjacima gledati neka velika nogometna, gore nabrojana imena.
