Svatko tko je devedesetih godina prošloga stoljeća imalo pratio košarku, zasigurno će se sjetiti jedne sjajne talijanske generacije koja je na svome vrhuncu osvojila po jedno europsko srebro i zlato, a jedan od najbitnijih, ako ne i najbitniji kotačić u sastavu tadašnjih izbornika Ettorea Messine i Bogdana Tanjevića bio je jedan – Slovenac! Njegovo ime je Gregor Fučka i je jedan je od najboljih košarkaša koji je nastupao za reprezentaciju naše susjedne prekomorske države.
Gregor Fučka se rodio u Kranju 1971. godine, a u rodnom je gradu, odnosno u klubu Triglav, započeo svoj košarkaški put. Taj put sa 17 ga je godina odveo u ljubljansku Olimpiju kao jednog od najtalentiranijih košarkaša s područja tadašnje Jugoslavije. U to vrijeme bivšom je državom, ali i Europom drmala Jugoplastika, pa se Fučka 1990. godine put Italije otisnuo bez osvojenog trofeja. Prva stanica bio je Trst i klub Stefanel, a nastupajući u gradu u kojem umire bura dobio je priliku igrati i za reprezentaciju Italije. Najprije je s reprezentacijom do 19 godina 1991. godine osvojio srebro na svjetskom prvenstvu u kanadskom Edmontonu, da bi dvije godine kasnije s dvije godine starijom reprezentacijom završio na četvrtom mjestu svijeta u španjolskom Valladolidu.
Nakon četiri godine Trsta, Fučka prelazi u Milano, u klub koji se tada zvao Olimpia, a u tri je sezone igranja u prijestolnici mode osvojio po jedno prvenstvo i Kup Italije, i to iste sezone 1995/96. Nakon Milana 1997. je godine prešao u Bolognu u klub koji je u pet godina Fučkinog igranja promijenio tri imena – Teamsystem, Paf i Skipper. U Bologni je osvojio po jedno prvenstvo (2000.), Kup (1998.) i Superkup (1998.) Italije, ali puno veće uspjehe u tome je razdoblju imao igrajući za reprezentaciju.
Prvi nastup na nekom natjecanju Fučka je s Azzurima imao 1995. godine na Eurobasketu, gdje su Talijani završili na petome mjestu. Već dvije godine kasnije stiže i prva seniorska reprezentativna medalja. Na Eurobasketu u Španjolskoj osvajaju srebro, izgubivši jedinu utakmicu tek u finalu od tada ipak prejake Jugoslavije, koja ih je ostavila ispod 50 poena (61:49). Ipak, to je tek bila najava što će sjajna generacija predvođena Fučkom, Alessandrom Abbiom, Denisom Marconatom, Carltonom Myersom i ostalima učiniti dvije godine kasnije u Francuskoj.
Prvi krug Talijani su prošli sa četiri pobjede i dva poraza, a u četvrtfinalu ih je čekala Rusija. Do sjajnih 102:79 predvodili su ih Myers i Fučka s 22, odnosno 19 poena. U polufinalu su se Talijani osvetili Jugoslavenima za poraz u finalu dvije godine ranije i sa 71:69, uz 17 koševa Fučke, prošli u finale, gdje ih je čekala Španjolska. Opet je odlično odigrao Fučka, ostvarivši double-double učinak od po deset poena i skokova te zajedno sa sjajnim Myersom odveo Italiju do 72:64 i drugog zlata u povijesti, prvog nakon 16 godina. Fučka je sasvim zasluženo ponio titulu najkorisnijeg igrača turnira.
U međuvremenu je Fučka nastupao i na Svjetskom prvenstvu 1998. (6. mjesto), Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. (5. mjesto) i Eurobasketu godinu dana nakon Sydneya, gdje je na oproštaju od reprezentacije stigao tek do devetog mjesta.
A nakon Bologne, Fučku je karijera na klupskom planu odvela u veliku Barcelonu, gdje se zadržao pune četiri sezone. S Blaugranom je ovaj stasiti Slovenac osvojio najviše klupskih odličja – trostruku krunu 2003. godine (Prvenstvo, Kup i Euroliga), dok su godinu dana kasnije osvojili oba domaća trofeja. U već poznim godinama, s 35 na leđima, Fučka se izborio za još jedan ugovor u najjačoj ligi Europe, te sezonu 2006/07 igra za Gironu s kojom osvaja Eurocup, nakon čega se vraća na Čizmu.
Tu je ostao igrati još četiri sezone prije umirovljenja. Prvo je godinu dana pod ravnanjem našeg Jasmina Repeše igrao za rimsku Lottomaticu, nakon čega prelazi u GMAC Bolognu gdje se isto tako zadržava tek jednu sezonu, a 2011. godine nakon dvije sezone odigrane u Pistoia Basketu objavljuje konačan kraj karijere.
Iako nije bio igrač velikih brojki, te je u karijeri postizao u prosjecima po sezonama između 10 i 13 poena i hvatao 5-6 skokova, Fučka je bio izuzetno cijenjen u košarkaškim krugovima. Unatoč svojoj visini od čak 215 centimetara igrao je na poziciji četvorke, dok se tek na kraju karijere prebacio na centra. Posjedovao je izuzetnu tehniku, brzinu i agilnost u odnosu na visinu, što mu je donijelo značajne prednosti u karijeri, a svoju igru temeljio je uvijek na svom velikom poznavanju košarke, uz sjajno čitanje igre i napadački arsenal koji je posjedovao.
Fučka je bio predvodnik sjajne generacije reprezentativaca Italije, koji su ovoj apeninskoj državi donijeli staru košarkašku slavu koja je ostala u sjeni ostalih nakon odlaska velikog Dina Meneghina, a uz to je obožavan i u svojoj Sloveniji, pogotovo u rodnom Kranju, gdje su domaći ljudi ponosni na jednog od svojih najslavnijih sugrađana.
