Nakon loše utakmice i remija 0:0 u nedjelju navečer protiv Varaždina, Željko Sopić priznao je kako njegova ekipa nije bila dobra u izgradnji napada, ne tražeći alibi u terenima koje je nazvao i “krumpirištima”, već u igranju na dva fronta te činjenici da nema preširoki roster.
Po završetku utakmice okrenuo se pripremi uzvratne utakmice kvalifikacija za Europa ligu protiv Elfsborga, vodio trening na umjetnoj travi gradskog igrališta Robert Komen u ponedjeljak poslijepodne kao pripremu za ono što Rijeku očekuje u švedskom Boråsu u četvrtak, a u utorak ujutro u rujevičkom salonu sjeo pred novinare u sklopu konferencije za medije.
Najavio je zahtjevnu utakmicu, ali naglasio kako želi da Rijeka od prve minute igra svoj nogomet i vrati se kući pjevajući. Niti jednom riječju, rečenicom ili pokretom, inače vrlo gestikulativni Željko Sopić, nije dao ikome do znanja da bi za samo nekoliko minuta od sadašnjeg mogao postati bivši trener Rijeke.
Prema dostupnim informacijama iz kluba, po izlasku s konferencije za medije, Željka Sopića na razgovor je pozvao sportski direktor Darko Raić Sudar te rekao kako je predsjednik Damir Mišković odlučio kako on više neće biti trener Rijeke. Sopić je sam istaknuo kako mu nisu navedeni niti razlog, niti povod te je iskazao čuđenje zbog činjenice da u ovoj sezoni još niti jednom nije poražen, iako je njegova ekipa mogla igrati bolji i ljepši nogomet. Galantno je Sopić zaključio kako odlazi uzdignute glave te kako je Rijeka Miškovićev privatan klub kojeg sam financira i kako se oko toga više dalje nema što previše razgovarati.
Rijeka je vijest o smjeni objavila šturim medijskim priopćenjem koje između redaka pokazuje ono što znaju i ptice na grani – odnosi Miškovića i Sopića odavno su nategnuti ili praktički ne postoje. Nije tajna kako karakter zagrebačkog trenera nije na prvu najbolje sjeo Miškoviću, iako je bio njegov odabir i spas sezone nakon što se Rijeka prije gotovo točno godinu dana našla u sličnoj situaciji.
Podsjetimo, Sergej Jakirović je taj ponedjeljak 21. kolovoza 2023. godine u sklopu konferencije za medije najavljivao prvu utakmicu playoffa Konferencijske lige protiv francuskog Lillea, da bi samo nekoliko sati nakon bio potvrđen kao novi trener Dinama i zamjena za smjenjenog Igora Bišćana. Jedna od najsenzacionalnijih trenerskih “krađa” ili, ovisno o perspektivi, “izdaja” u povijesti HNL-a zategnula je odnose Rijeke i Dinama i kulminirala borbom za naslov prvaka i osvajača Kupa koja je trajala gotovo do samog kraja, a katalizator te promjene bio je baš Željko Sopić.
Čovjek koji je spasio Goricu od ispadanja iz HNL-a u sezoni 2022./2023. u najnevjerojatnijem mogućem scenariju nije puno razmišljao kad je stigla ponuda Rijeke i brzo se dogovorio sa svojim dotadašnjim poslodavcem te preuzeo klupu na Rujevici. Od strane navijača i medija brzo je imenovan spasiteljem za razliku od “izdajnika” Jakirovića, odletio u Lille i u manje od 24h za malo skinuo skalp velikom europskom protivniku.
Rezultatski gledano, imao je loš start na klupi Rijeke: poraz od Lillea (iako u toj utakmici nije bio registriran kao trener već je ekipu vodio s tribina), poraz od Dinama, remi u uzvratnoj utakmici protiv Lillea, remi protiv Varaždina, a tek je 16. rujna 2023. godine protiv Osijeka stigao do prvog troboda. Zanimljivo, u toj se utakmici riječkim navijačima dvama pogocima predstavilo veliko pojačanje Marko Pjaca, a Sopić je krenuo pripremati teren za malu taktičku revoluciju koja je kulminirala petom uzastopnom pobjedom u utakmici protiv Hajduka 7. listopada.
Nakon što je od Sergeja Jakirovića, u nedostatku vremena za implementaciju vlastitih taktičkih promjena, preuzeo formaciju 4-2-3-1 i sličnu ideju igre, u utakmici s Hajdukom po prvi je puta na teren ekipu poslao u formaciji 4-1-4-1 koja je postala sinonim Rijeke u sljedećih nekoliko mjeseci. Karizmatični trener bez dlake na jeziku koji se nije libio niti ulaziti u bespotrebne obračune poput onih s kolegama novinarima, pokazao je kako osim velikih riječi može ponuditi i velika djela.
Fluidna Rijekina formacija u kojoj je cilj bio loptu s čim manje dodira dovesti do posljednje trećine I završiti brzim udarcem po golu iz svake pozicije, maksimalno je koristila individualne mogućnosti svakog igrača. Igra nogom i pouzdanost Nediljka Labrovića, precizne dijagonale Mateja Mitrovića, dugi aut Ivana Smolčića, iznošenje lopte kroz sredinu Nike Galešića, skok i defenzivno postavljanje Brune Gode, mogućnost pokrivanja enormne veličine terena i oduzimanje lopte protivnicima Lindona Selahija, 1 na 1 igra i udarac Marca Pašalića i Marka Pjace, pronalaženje međuprostora Nike Jankovića i Tonija Fruka te neumornost i pressing Franje Ivanovića – početnu jedanaestorku Rijeke tih su dana znali nabrojati apsolutno svi HNL zaljubljenici, a Rijeka je na luđačku sinergiju trenera i punih tribina do kraja kalendarske godine upisala još samo jedan poraz i ostala na drugom mjestu prvenstvene ljestvice.
Iako se tih dana prvenstveno pričalo o Hajduku kao jesenskom prvaku, Željko Sopić drugi je dio sezone otvorio s 5 uzastopnih pobjeda, a nakon poraza od Dinama, zaredao s još njih 8 u svim natjecanjima i navijače Rijeke natjerao na sanjarenje o osvajanju dvostruke krune. Ipak, dojam je kako je trener Rijeke predugo vozio na visokim okretajima, a motor Rijeke i prepoznatljiva fluidna taktička ideja koju je implementirao nekoliko mjeseci ranije se raspala u ključnom trenutku sezone. Zanimljivo, pad forme koincidirao je i s povratkom predsjednika Miškovića u Rijeku iz njegove rezidencije u Dubaiju, a malo nesreće, pada forme ključnih igrača rezultiralo je s 5 poraza, jednim remijem i tek jednom pobjedom u finišu sezone. Rijeka je ostala bez svega, a Dinamo po tko zna koji put osvojio dvostruku krunu i kao slavljenik okončao izrazito dugu i napornu sezonu.
Baš u tim trenucima finiša sezone, u javnost su po prvi puta počele izlaziti priče o tome kako sarkazam i ironija, koje neironično krase Željka Sopića u svoj njegovoj osobnosti, i nisu omiljeni začini za predsjednika Damira Miškovića. Rijeka je klub koji se u posljednjih 10 godina u svojoj komunikacijskoj strategiji trudio zastupati politiku neutralnosti i nemiješanja, a Sopićeve izjave o tome kako oni koji nisu naučeni gubiti mogu doma štrikati, napadima na taktičko (ne)znanje novinara, nespavanju nisu nikad najbolje sjedale predsjedniku Rijeke.
Štoviše, nakon uzvratne utakmice finala Kupa Mišković je poludio na Sopića zbog vađenja Marka Pjace iz igre na poluvremenu, a nije bio zadovoljan niti činjenicom da Rijeka nije stigla do barem jednog trofeja, smatrajući kako je imala itekakvu priliku za isto. Glasine o tome kako Sopić neće biti trener Rijeke u novoj sezoni bivale su sve glasnije, a osebujni je strateg poslao još otrovnih strelica prema novinarima koji su ga smjenjivali iako je on tvrdio da o tome ne zna ništa. Bizarno ili ne, ali čak je i sam Mišković tijekom priprema reprezentacije u Rijeci pred novinarima upitan za budućnost Rijeke u sljedećoj sezoni izjavio “Sve imamo, osim trenera“. Tada se činila kao (polu)šala, no s vremenskim odmakom je postalo jasno kako je kod odlaska Sopića s klupe upitno jedino vrijeme.
I ako je tome zaista tako, i ako su Mišković i ljudi koji vode sportsku politiku, na čelu s Darkom Raićem Sudarom kao sportskim direktorom te Antoninijem Čulinom kao njegovim pomoćnikom, tako već odavno odlučili, postavlja se pitanje – zbog čega je Sopić smijenjen dva dana prije ključne europske utakmice, nakon što je vodio trening i press konferenciju?
Ljudi na istaknutim pozicijama, poput predsjednika Damira Miškovića, nisu tu da donose populističke odluke ili one koje će se svidjeti svima, međutim, moraju razmišljati o dalekosežnosti njihovih posljedica. Rijeka je za donošenje ove odluke imala cijelo ljeto, cijele pripreme, pa čak i cijeli ponedjeljak 12. kolovoza, posebice ako nije u planu imala za trenera postaviti ikog drugog osim Sopićevog pomoćnika Radomira Đalovića, kojem će to biti prvo samostalno trenersko iskustvo u karijeri.
Činjenica je kako Željko Sopić u ovu sezonu nije ušao s posebno dojmljivim igrama, uz iznimku utakmice protiv Lokomotive. Činjenica je kako je uzorak i dalje malen, no ekipa energetski nije izgledala isto kao ekipa iz prošle sezone.
No isto tako je činjenica kako mu je ekipa slabija u odnosu na prošlu sezonu i kako je u ovoj sezoni imao teško breme očekivanja ponavljanja rezultata i uspjeha iz prošle sezone. Isto tako, kao i mnogobrojni drugi HNL treneri, Željko Sopić morao je živjeti s time da ne zna koga će sutra zateći u svlačionici. Prodano je nekoliko prvotimaca poput Labrovića, Pjace i Mitrovića, ozljede Selahija i Gode koji još nisu uhvatili pravu formu ili se još nisu ni vratili, odsutnost tijela i duha Jorgea Obregona i Marca Pašalića koji je na najboljem putu za isto, dok mu u suprotnom smjeru nije dovedeno niti jedno pojačanje osim Komnena Andrića koji je na Rujevicu sletio prije tek nekoliko dana.
Razlozi za smjenu iz perspektive kluba, barem dok u javnost ne isplivaju detaljnije informacije iz kluba, mogu biti raznoliki. To može biti potencijalno neodmaranja igrača udarne jedanaestorke u HNL utakmicama između europskih ogleda, iako jednostavan alibi može biti činjenica da Sopić jednostavno nema dovoljnu širinu niti kvalitetu na klupi. Isto tako, može biti i neslaganje transfer politikom, s obzirom kako se stječe dojam da većinu igrača koje je Sopić želio Rijeka nije mogla ili htjela dovesti. Onaj treći, u HNL smjenama često spominjani, može biti i nezadovoljstvo igrača trenerom, koje rezultira manjim zalaganjem ili lošijim nastupima.
Za svih ove razloge i Željko Sopić može imati itekako snažne protuargumente. Od Lindona Selahija je učinio jednog od najboljih igrača lige, od Marca Pašalića, Marka Pjace i Stjepana Radeljića reprezentativce, od Franje Ivanovića i Tonija Fruka igrače na širem reprezentativnom popisu. Ipak, dojam je kako se nešto, osim na relaciji predsjednik – trener, i na relaciji trener – ekipa pogoršalo, te da povratka na staro nije bilo.
Rijeka ove sezone ima nikad bolju priliku za osiguravanje europske jeseni u minimalno Konferencijskoj ligi, no Željko Sopić neće biti taj koji će povesti bijele ratnike u osvajanje nekih novih europskih benzinskih postaja. Nakon 47 utakmica u kojima je u prosjeku osvajao 2,06 bodova čime je statistički najuspješniji trener Rijeke u povijesti, napušta Rujevicu iznenadno, jednako onako kako je na nju i stigao prije samo 350 dana.
Osim ako se dogodilo nešto što bi bilo razlog za ovakav izvanredni i iznenadni potez, Miškovićeva procjena bila je da je smjenu i pozitivan šok potrebno napraviti sada, dva dana prije uzvratne utakmice protiv Elfsborga, a za nju će snositi i odgovornost i posljedice. Dati ekipu u ruke vojniku kluba, nekada zaslužnom igraču, ali i nedokazanom treneru Radomiru Đaloviću u ovom je trenutku velika kocka, za koju je krajnje upitno hoće li se isplatiti.
