Prije samo 6 dana, naslovili smo analizu pobjede Hajduka nad Dinamom parafrazom izjave igrača Dinama o tome kako se derbiji ne igraju, već se pobjeđuju, a upravo nam je ista poslužila kao savršeni zaključak i za jučer odigrani Jadranski derbi Rijeke i Hajduka, pobjedom u kojem je Rijeka zasjela na prvo mjesto HNL-a uoči dvotjedne pauze.
Velik je to zalog za Rijeku, čija mladost i potentnost nije navikla biti lovina, no nakon 10 odigranih kola tj. 28% odigranog prvenstva, Rijeka s bodom više od Hajduka i 6 bodova više od Dinama, koji ima i dvije utakmice manje, predvodi prvenstvenu ljestvicu, mimo svih očekivanja uoči početka sezone koja je ukazivala na duopol Dinama i Hajduka.
I dok Dinamo razdiru uredske krize koje se prelijevaju na teren, Hajduk se nalazi u jednom od najboljih trenutaka u recentnijoj povijesti, i nakon 19 godina čekanja, činjenice su ukazivale na to kako je baš u ovoj sezoni Hajduk složio najkonkurentniju ekipu za prekid gotovo dvodesetljenog monopola zagrebačkog sastava, kojeg je u sezoni 2016./2017. prekinula tek Rijeka. Ista ta Rijeka koju je prije 6 tjedana zadesila nevjerojatna sudbina u kojoj je trener Sergej Jakirović na dramatični način napustio klub i preuzeo klupu Dinama, a koja je odabirom Željka Sopića, kao logičnog nasljednika puta kojeg je utabala uprava Damira Miškovića, bila željna jednostavno nastaviti tamo gdje ju je ostavio prethodnik.
Nakon poraza u Lilleu i Zagrebu, uslijedio je remi protiv Varaždina izboren u kasnoj fazi utakmice, pa su čak i poslovično suzdržani navijači Rijeke počeli preispitivati angažman karizmatičnog trenera koji je s Goricom u prošloj sezoni napravio čudo, no ono što je uslijedilo nakon toga bilo je jednostavno – savršeno.
Igrački, ne i rezultatski, uvjerljiva pobjeda protiv Osijeka, na mišiće i individualnu kvalitetu izborene pobjede protiv Slaven Belupa i Rudeša bile su uvertira u, za Riječane najveći, derbi protiv Hajduka.
Danima se raspravljalo o načinu na koji će Željko Sopić zaigrati protiv Hajduka, preispitujući hoće li krenuti va banque kao što je to činio i u prethodnim domaćim utakmicama, a trener Rijeke nije razočarao. Sastav kojeg je poslao na teren bio je u formaciji 4-1-4-1, s Dilaverom u prvom sastavu umjesto ozlijeđenog Galešića, Selahijem na poziciji zadnjeg veznog, Frukom i Jankovićem kao dvije osmice, te sada već prepoznatljivim napadačkim tercetom Pjaca – Pašalić – Ivanović.
S druge strane, Hajduk je u susret ušao na krilima derbi pobjede protiv najvećeg rivala Dinama, pun samopouzdanja zbog činjenice da im Modri u 90 minuta nisu napravili niti jednu polupriliku i da su ih uspjeli anulirati u izgradnji igre, te se također nagađalo hoće li Ivan Leko na Rujevicu istrčati sa sastavom koji traži nadigravanje, ili kojem će na prvom mjestu biti kako sačuvati vlastitu mrežu. Odgovor je bio negdje između, a sastav Bilih ponudio je i nekoliko iznenađenja – u prvom je sastavu po prvi puta od prve minute krenuo Žaper koji je s Krovinovićem i Kalikom tvorio tercet koji je trebao anulirati riječki dinamični vezni trio i krilne igrače koji često znaju ulaziti u sredinu terena, kao uostalom i Hajdukovi Benrahou i Sahiti, dok je na poziciji lijevog stopera od prve minute krenuo Josip Elez umjesto ozlijeđenog Filipa Uremovića. Jedna od ideja Ivana Leke bila je i iskoristiti Anthonyja Kalika za visoki presing na riječku zadnju liniju koja ima sklonost zaigravanju i traženju kompliciranih rješenja i izlasku posjedom iz zadnje trećine. Otprilike, Ivan Leko se od Kalika nadao dobiti ono što u prethodnim utakmicama nije dobio od Odjidje-Ofoea.
Utakmica je počela drukčije od onog što smo očekivali, naviknuvši se na Rijekine ho-ruk početke u domaćim utakmicama. Hajduk je krenuo visokim pritiskom na zadnju liniju i Labrovića kojeg stoperi Rijeke učestalo koriste prilikom izlaska iz zadnje trećine, i natjerao Dilavera na pogrešku, kao što možemo vidjeti na primjeru iz 4. minute. Trojica igrača Hajduka pokrivaju sve raspoložive opcije, a Dilaver se umjesto izbijanja odlučuje na pas prema veznom igraču koji je tražio prostor.
Loptu je presjekao Krovinović i odigrao za Livaju koji se izvukao lijevo, na sebe navukao dvojicu protivničkih igrača i ingeniozno proigrao Krovinovića, koji je pronašao napadački proaktivnog Melnjaka, a lijevi bek Hajduka nije imao sreće te je lopta nakon udarca glavom završila na vratnici, za ono što je mogao biti veliki šok za ispunjene tribine domaćina.
Ipak, već je nastavak te akcije pokazao koliko opasna može biti Rijeka na brisanom prostoru, jer je po odbijenoj lopti Pašalić okomitom loptom pronašao brzonogog Ivanovića između Eleza i Šarlije, a Rijeka se u nekoliko sekundi našla u situaciji da ozbiljno ugrozi vrata Ivana Lučića.
Međutim, početnih je 5 minuta bilo jedinih u kojima je Hajduk primjenjivao ovaj, dokazano uspješni recept, jer Rijeka je nakon toga počela Dilaverovim i Mitrovićevim dijagonalama na fizički moćne Pjacu, Ivanovića i Pašalića prebacivati prvu liniju Hajdukovog pritiska, često ih dovodeći u situacije 1 na 1 s Moufijem i Melnjakom.
Osim kroz igru, Rijeka je u prvih 20 minuta prijetila Hajduku iz ubačaja iz kuta i dugih aut ubačaja Ivana Smolčića, puneći šesnaesterac Hajduka tijelima iz čega su se izrodile i neke od najboljih prilika poluvremena. Kad se podvuče crta, prvih je 25 minuta poluvremena otišlo na stranu Rijeke, boksačkim rječnikom rečeno, za pola boda – dominacija u posjedu, duelima, a Hajduk je u tom trenutku izgledao kao ekipa koja nije sigurna želi li se braniti ili napadati, i često je bila izložena pritiscima neumornog Ivanovića koji je više nego li itko ove sezone natjeravao Šarliju i Eleza na pogreške u predaji lopte.
Jedan od planova Hajduka bio je i ne pritiskati tehnički vjerojatno najslabijeg igrača Rijeke Ivana Smolčića, koji je pak koristio i kažnjavao obilje slobodnog prostora koje su mu ostavljali Melnjak i Sahiti, iako su u nekoliko navrata baš njegove krive predaje kreirale mogućnosti za protuudare splitske ekipe.
S druge strane, posebno je raspoložen bio Marko Pjaca. Još je jednom fantastični krilni napadač pokazivao svu raskoš svojeg talenta, namučivši Moufija kao nitko ove sezone, čak i u situacijama bez lopte, izvlačivši ga daleko od svoje stoperske linije što je dovodilo, Ivanovića i Jankovića u situacije 1 na 1 sa Šarlijom i Elezom, s obzirom da su Žaper i Krovinović stajali predaleko od svoje stoperske linije, no loš odabir rješenja napadača Rijeke u ključnim trenucima stajao je domaćina potencijalno većih prilika.
Zorno se to može vidjeti u situaciji iz 19. minute kad je Ivanović na sebe u izglednoj situaciji navukao dvojicu Hajdukovih igrača, no u ključnom trenutku umjesto dodavanja za Pjacu, odlučio sam završiti akciju udarcem kojeg je uspio blokirati Moufi, još jednom iskazujući odlično čitanje protivničkih udaraca, kao što je to bio slučaj i u utakmici protiv Dinama proteklog vikenda.
U nastavku te akcije, Marko Pjaca pokazao je koliko mu je malo prostora potrebno da napravi probleme protivnicima na postavljenu obranu, driblingom si otvorivši kut za udarac kojeg je vršcima prstiju obranio Lučić.
Nakon 25 minuta igre, Hajduk je konačno došao do daha, prvenstveno zbog toga što se Mihael Žaper po prvi puta u utakmici spustio između dva stopera, zbog čega su gosti mogli izaći iz posljednje linije i Rijekinog pritiska. Već u prvoj takvoj situaciji nakon Lučićevog gol-auta, Elez je preko Žapera i Šarlije loptu poslao do Moufija, priključio se napadu i proigrao široko postavljenog Kalika koji je loptom poslužio Livaju, a ovaj zabio pogodak nakon četiri kola suše, no i asistent i strijelac bili su u zaleđu pa od pogotka nije bilo ništa, no to je bilo dovoljno upozorenje za riječku obranu.
Drugo veliko upozorenje za Riječane stiglo je samo nekoliko minuta nakon. Ponovno je Hajduk na identičan način iz posljednje linije preko Žapera izašao na loše postavljenu Rijekinu obranu s čak četvoricom napadača, među kojima i plutajući bek Dario Melnjak, koje su u onsideu držali loše postavljeni Smolčić i Dilaver, no Rijekin je reprezentativni vratar Nediljko Labrović sjajno reagirao i obranio Sahitijev udarac iz izgledne situacije, ostavivši početni rezultat.
Desetak minuta trajala je dobra Hajdukova sekvenca, a nakon toga su terenom opet zagospodarili Riječani, pronašavši snage prije sučevog zvižduka za poluvrijeme za još jedan juriš. Po sličnom receptu kao što je to Hajduk učinio u 3. minuti igre, Rijeka je pritisnula Hajdukovu zadnju liniju i Eleza. Hajdukov stoper zatvoren je za sve mogućnosti dodavanja, a u situaciji u kojoj je mogao odabrati dugu loptu, odlučio se na riskantno dodavanje prema Melnjaku koje je presjekao Pašalić. Lopta je završila kod Ivanovića koji je spustio loptu za utrčalog desnokrilnog napadača domaćih, koji je iz izrazito izgledne situacije tražio same rašlje Lučićevog gola, no lopta je po drugi puta na utakmici završila na okviru gola, pa se na poluvrijeme otišlo s početnih 0:0.
Na početku drugog poluvremena, Ivan Leko odlučio je u igru kao i u prošlom susretu, uvesti Aleksandra Trajkovskog umjesto nevidljivog Anthonyja Kalika koji je u par navrata odradio solidan defenzivan posao, ali u fazi napada bio uglavnom beskoristan, upisavši u prvih 45 minuta tek 9 dodira s loptom. Značilo je to da Hajduk i formalno prelazi u formaciju 4-2-3-1, sa željom da makedonski internacionalac donese lucidna rješenja i mirnoću u zadnjoj trećini.
Upravo je to Hajduk na početku drugog poluvremena i dobio, nanizavši par solidnih situacija oko šesnaesterca Rijeke, dok se ekipa Željka Sopića u tom trenutku ipak orijentirala na protuudare, a onda stigla i do odlučujućeg trenutka utakmice. Pašalićev slobodni udarac nije, po tko zna koji put u večeri, preletio prvu liniju protivnika, no pao je ravno na ruku Filipa Krovinovića, što sudac Patrik Kolarić u prvom trenutku nije primjetio, no nakon intervencije VAR sobe i pregleda snimke, ispravno se odlučio pokazati na bijelu točku.
Odgovornost je na sebe, kao i par puta ove sezone, preuzeo Niko Janković, izdržavši pritiske i smicalice vratara Lučića i braniča Šarlije koji su ga pokušali dekoncentrirati, i poslavši loptu udarcem punim stopalom po sredini gola iza vratara Hajduka koji se pomalo čudnim govorom tijela odlučio ući u sučeljavanje uoči ovog kaznenog udarca.
Zaslužena je to nagrada za sjajni dosadašnji dio sezone mladog Rijekinog veznjaka, koji je u ovom susretu pretrčao ogroman broj kilometara u oba smjera, dobivši sjajnih 6/7 duela u veznom redu i izborivši 3 prekršaja, pronalazeći ključne međuprostore kao distributer lopte za napadačku trojku.
Reagirao je ubrzo nakon primljenog pogotka Ivan Leko uvođenjem Sigura i Dolčeka umjesto Moufija koji tokom svih 70 minuta u igri nije uspjevao izaći na kraj s Pjacom, dobivši 3 od 10 duela i upisavši 18 izgubljenih lopti, te Benrahoua koji je još jednom iskazao slabost u duelima, dobivši tek 1 od 5 duela.
S uobičajenim promjenama koju minutu nakon reagirao je i Željko Sopić, polagano zatvarajući utakmicu izvadivši iz igre Fruka, Pašalića i neumornog Ivanovića, pojačavši sredinu Hodžom i Bandom, a Yansanéom tražeći nastavak pritiska na Hajdukovu zadnju liniju.
Rijeka je drugo poluvrijeme odigrala kud i kamo konzervativnije, prepustivši Hajduku posjed (69 – 31 %), koji je većinu vremena uglavnom bio sterilan jer su gosti uglavnom brojnim centaršutevima s boka, njih 19 u drugom dijelu, pokušavali pronaći svoje napadače koji su bili izgubljeni među fizički moćnijim i višim braničima Rijeke. Ušli su zato u igru Odjidja-Ofoe i Čuić za posljednji nasrtaj gostiju što je osujetio i Sopić tradicionalnim uvođenjem stasitog Radeljića i prelaskom na pet igrača u obrani, no osim situacije iz 93. minute kad se Čuić našao nečuvan između Smolčića i Gode, i iz dobre situacije loptu glavom poslao pored gola.
Štoviše, Rijeka je nešto ranije imala priliku stići do pogotka koji bi značio kraj nadanja gostiju, kad je Yansané uspješno izdržao duel sa Šarlijom, no loptu iz izgledne situacije poslao pored gola, iako je mogao poslužiti i natrčalog Hodžu na povratnoj lopti.
Rijeka je tako nakon gotovo 100 minuta igre, pragmatično, organizirano i smisleno stigla do pobjede nad Hajdukom i zasjela na prvo mjesto HNL-a. Nije to bila nogometna predstava za pamćenje, no u svakom slučaju, analitičari i taktičari imali su od obje ekipe vidjeti daleko više no što je to bio slučaj prethodnog vikenda u utakmici Hajduka i Dinama.
Trenutak dekoncentracije jednog od najiskusnijih domaćih igrača Filipa Krovinovića omogućio je Rijeci, koja je tokom cijelog susreta znala što želi i kako do toga doći, važnu pobjedu i skok na prvo mjesto. Takav trenutak jedan je od onih koji odlučuju derbije, onaj kojeg je Rijeka isprovocirala, i nakon kojeg je utakmicu, minimalnom vodstvu usprkos, držala pod kontrolom i nije dopustila protivniku stvaranje prilika.
Sopićev kontrolirani run’n’gun nogomet s visoko postavljenim bekovima, petoricom napadački orijentiranih igrača i velikom energetskom potrošnjom daje rezultate u kratkom roku, a Rijeku je u samo godine dana od jedne od najslabijih HNL ekipa, pretvorio u legitimnog kandidata za naslov prvaka i zasluženog predvodnika HNL karavane.
O suđenju ovog puta ne može biti niti riječi – mladi Patrik Kolarić od početka je utakmice zauzeo kriterij koji je za cilj, između ostalog, imao ne kažnjavati svaki čvršći nasrtaj žutim kartonom, i tog se držao od prve do posljednje minute, čak i u trenucima kad je to, naviklima na uobičajeni HNL kriterij, izgledalo čudno. Stoga je na 28 prekršaja pokazao tek jedan jedini žuti karton, Odjidji-Ofoeu u 82. minuti nakon zaustavljanja protuudara Selahija.
