U drugom susretu Final foura UEFA Lige nacija sastala su se dva nogometna giganta – Italija i Španjolska, u trenutku u kojem obje momčadi trese kriza identiteta i tranzicijski period.
Talijani se nisu niti kvalificirali na Svjetsko prvenstvo u Kataru i od tog podbačaja djeluju jako loše. Roberto Mancini ima dovoljno kredita zbog osvojenog Europskog prvenstva 2021., no trenutna je ekipa miljama daleko od one pobjedonosne. Španjolci su nakon turbulentnog Svjetskog prvenstva i ispadanja od Maroka u osmini finala uručili otkaz Luisu Enriqueu i na klupu postavili Luisa de la Fuentea – dotadašnjeg trenera U-19 i U-21 naraštaja. Bivšem Enriqueu spočitavali su uporno inzistiranje na posjedu, taktičku tvrdoglavost i kadrovski odabir. Koliko god geometrijski djelovali savršeno, jalovost ih je ipak krasila kao glavno obilježje. De la Fuente je vruću stolicu preuzeo u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo gdje je pobijedio Norvešku 3-0, ali izgubio od Škotske 2-0.
Pred oba izbornika zahtjevni su zadaci i rijetko je tko mogao sa sigurnošću znati što očekivati od današnjih izdanja. Ipak, dobar indikator stanja ove dvije reprezentacije je sami popis pozvanih igrača. Španjolska naprosto nema zvijezdu; nema kapitalca (osim Rodrija), a prije ih je imala pregršt. Ima solidne nogometaše i obećavajuće nade, ali sami pogled na postavu odaje sve. Još je gora situacija kod Talijana.
Azzuri su otvarali igru s tri stopera i pokušavali kombinatorikom izigrati protivnički pritisak. Sistem je to visokog rizika, jer ako posjed dođe do veznog igrača, otvara se mnoštvo prostora, ali ako se lopta izgubi, opasnost je iznimna. Upravo su ta dva ekstrema dočarana na samom početku. Nakon što su jako dobro izašli iz pritiska, drugi put je Gianluigi Donnarumma uputio slabu loptu središnjem stoperu Leonardu Bonucciju, na što on jako loše reagira. Iskusni je branič bio licem okrenut prema svom vrataru i potpuno nesvjestan možebitne opasnosti prokockao posjed. Situacija neodoljivo podsjeća na onu s utakmice Sevilla – Manchester United kada je Harry Maguire imao sličnu pogrešku. Koliko god je poželjno imati brojčanu prednost i brzim dodavanjima osvojiti prostor, toliko je opasno slabašno dodavati u sredinu kada igrač nije ni svjestan okruženja. Sjajno je reagirao mladi Pablo Gavi i iskočio u duel, a za realizaciju je zaslužan bio Yeremy Pino.
Nakon pogotka, od vodeće ekipa vidjeli smo malo toga. Njihove najveće prilike redovito su dolazile uslijed protivničkih grešaka. Talijani su u bloku stajali dosta dobro, većinom se braneći s 5-3-2. Jedan je igrač iz zadnje linije često iskakao na dodavanja u međuprostor i čistio sve izravnije pokušaje. To je luksuz koji si ekipe s tri stopera češće mogu dopustiti zbog manje praznog prostora iza leđa. Gust raspored igrača u sredini onemogućio je izravnu progresiju lopte i Furija je slobodan prostor uglavnom nalazila samo na bočnim pozicijama i u prilike dolazila preko ubačaja, kojih su akumulirali osam u prvom poluvremenu.
U par navrata probali su Španjolci navući pritisak na svoju zadnju liniju. Iako su igrali s duplim pivotom na papiru (Rodri i Mikel Merino), uglavnom je Cityjev veznjak bio taj koji se spuštao nisko i tvorio trokut s obrambenim igračima. U početku je zadnji vezni Real Sociedada imao više slobode i stajao na nešto višoj poziciji. Talijani su znali da Le Normand nije toliko vješt u igri nogom kao Eric Garcia ili Pau Torres na kojima je prije inzistirao Enrique i često su izlazili vrlo visoko.
Upravo su iz takve situacije Španjolci imali najbolji izlazak u zadnju trećinu. Rodri je nebrojeno puta imao gomilu prostora oko sebe kada bi Ciro Immobile i Nicolò Zaniolo izašli u pritisak, ali je Furija to rijetko koristila. Kada su to uspješno napravili, Gavi se digao visoko, a Jorginho se našao u ”ničijoj zemlji”. Niti se povukao nazad, niti je napravio agresivan presing na španjolsku šesticu. Precizno dodavanje u toj situaciji otvara opasnu četiri na četiri situaciju.
Kvalitetnih akcija poput navedene bilo je malo. Nerijetko se preskakala igra i dugim loptama su se tražili napadači. U tome je osobito aktivan bio vratar Unai Simón koji je za vrijeme utakmice uputio čak 26 dugih dodavanja, od kojih je 14 bilo precizno.
Furija je bila bolja, ali opet je postojao taj dojam sterilnosti i manjka vertikalnosti. S druge strane, njihova visoka zadnja linija s ne pretjerano brzim braničima odavala je dojam kao da ih jedna precizna dubinska lopta i pravilan trk mogu ekspresno kazniti.
Upravo su se time vodili Azzuri. Igrači su se često ubacivali u kanal između stopera i beka tražeći dubinu. U takvoj situaciji nastao je poništeni pogodak Davidea Fratessija i akcija koja je završila jedanaestercem i golom Cira Immobilea. U oba je slučaja dodavač bio Jorginho.
U drugom je poluvremenu umjesto Rodriga ušao Marco Asensio i odmah je podigao igru svoje reprezentacije. U prvih desetak minuta bili su puno konkretnija i opasnija ekipa. Jordi Alba je počeo zauzimati centralni dio terena dok je Pino stajao široko. Asensio je svojom kontrolom i kombinatorikom olakšao čuvanje posjeda i protok lopte je bio puno brži i efikasniji. U prvih pet-šest minuta igre imali su par sjajnih prilika, ali bez učinka.
Dominacija se povećavala i Furija je ostavljala samo stopere oko sredine terena, dok su svi drugi sudjelovali u napadu. Shodno tomu, Azzuri su se povukli u niski blok i vrebali tranziciju, koja je uglavnom završavala nepreciznim dugim dodavanjima.
Gotovo svaki napad Španjolske je u nekom trenutku prošao kroz Rodrija. Puno je prostora imao ponajbolji zadnji vezni na svijetu, što je rezultiralo sa 120 dodira, 104 točna od 108 upućenih dodavanja, četiri ključna dodavanja i jednom kreiranom velikom prilikom.
Talijani jednostavno ni u jednom trenutku nisu bili u kontroli utakmice u drugom dijelu. Odrekli su se posjeda, kao i izgradnje napada od zadnje linije i sve više se oslanjali na preskakanje igre. Možda je najbolja predodžba situacije bila u 82. minuti kada je Zaniolo primio loptu i s 35 metara ju poslao 7-8 metara daleko od gola u pokušaju da iznenadi Simona. Ipak, igrač Galatasaraya odigrao je solidan dvoboj. Bio je praktički jedini igrač koji je u zadnjoj trećini mogao zadržati loptu, iznuditi faul ili osvojiti duel. U takvim je okolnostima šansu zaslužio dobiti napadač Mateo Retegui.
Utakmica je postajala sve rascjepkanija, s puno grešaka i nelogičnih poteza. U svom tom kaosu kulminacija se dogodila u 88. minuti. Ušao je stasiti Joselu, ”sidrun” Espanyola kojeg povezuju s Real Madridom. On je bio ono što je Nizozemskoj Wout Weghorst protiv Hrvatske trebao biti. Imao je dva točna dodavanja, osvojio dva zračna duela, ali je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme i pogodio za pobjedu. Okolnosti su napokon pomilovale Španjolce i neočekivani heroj je odveo svoju zemlju u finale. Debitirao je dva dana prije svog 33. rođendana i sada u tri utakmice za reprezentaciju ima tri gola.
Obje ekipe su pokazale prilične slabosti. Izborničko mjesto Roberta Mancinija pod velikim je upitnikom. Italija dugo nije ni sjena disciplinirane momčadi koja je osvojila Europsko prvenstvo. Španjolska je u prijelaznom periodu i puno je nedoumica oko reprezentacije. Ova Furija je definitivno momčad koja se može pobijediti. Iako ima nekolicinu veoma talentiranih pojedinaca, njene slabosti su očite. Italija, a pogotovo Škotska kaznile su njihovu zahrđalu izgradnju napada visokim pritiskom. Iza zadnje linije ima pregršt prostora i ranjivi su u tranziciji. Hrvatska takve prilike mora objeručke prihvatiti i onda će biti jako blizu svog prvog službenog trofeja.
