U trenutku kad je Gonzalo Garcia predstavljen kao novi trener Hajduka ovog lipnja, bilo je jasno s kojim ciljem je doveden. Njegova prošlosezonska momčad Istre isticala se kvalitetom na lopti i prepoznatljivoj filozofiji igre temeljenoj na posjedu kojom je nadmašila očekivanja i uhvatila pažnju javnosti.
Na Poljud je doveden s ciljem stvaranjem iste prepoznatljivosti i prikladnog identiteta momčadi kroz taktički zaokret koji će se udaljiti od nereda koji se stvorio prošle sezone taktičkim idejama Gennara Gattusa.
Nakon pet službenih utakmica na klupi Bijelih, konture Garcijine filozofije su sve vidljivije i utjecajnije. Neki aspekti i mehanizmi u igri poznati su gledateljima još iz dana u Istri, no neke je stvorio kao prilagodbu na kadar koji je zatekao u Splitu.
Fokus na kontroliranu izgradnju
U većini dosadašnjih utakmica, momčad se susretala sa +1 pritiskom; strukturom pritiska u kojoj protivnik drži jednog igrača više u zadnjoj liniji koji služi kao osigurač, a jednog manje u prednjoj liniji. U prednjoj liniji takve strukture nalazi se samo napadač koji pokušava usmjeriti igru prema jednoj strani i zonama u kojima će doći u dobre pozicije za osvajanje lopte.
Cilj Garcijine filozofije u posjedu protiv takvog pristupa je strpljivo otvaranje kroz posjed kako bi se pronašao igrač viška te provociranje protivničkog pritiska kako bi se taj slobodni igrač stvorio u opasnijim pozicijama. Za ostvarenje takvih taktičkih ciljeva, Garcia je uigrao više mehanizama – i starih i novih.
Prvi među njima je nisko pozicioniranje bekova u prvoj fazi izgradnje. Kad bi Hajdukovi stoperi započeli fazu posjeda i napadač ih pritisnuo zakrivljenom putanjom kako bi “odsjekao” stranu, bek bi se spustio u liniju ispod stopera s loptom. Na taj način stvara dilemu za protivničko krilo – hoće li se orijentirati na prostor ili na igrača? Ukoliko se orijentira na svog igrača, dodatno će otvoriti stoperu prostor za probijanje linije driblingom, no ukoliko zatvori prostor, bek će imati jako puno prostora za gašenje protivničkog pritiska jer takvim “rukometnim” kruženjem može lagano okrenuti stranu i potpuno izbaciti napadača iz pritiska.
Drugi, konkretniji i direktniji način razbijanja protivničkog pritiska je kroz kombinacije na trećeg igrača i ubacivanje četvrtog igrača u sredinu. Garcijina momčad je u svim utakmicama ubacivala jednog igrača iz prednje linije u sredinu kako bi dobili četvrtog veznjaka i višak protiv protivničke formacije s tri veznjaka. Zanimljivo je što je tu ulogu odradilo više igrača sa sve tri pozicije u napadu. Noa Skoko, Marko Livaja i Yassine Benrahou su dosad bili igrači koji su stvarali takav višak, iz uloge lažnog krila s obje strane te iz uloge lažne devetke.
Tri različite uloge, a sve sa sličnom idejom – cilj je bio osloboditi igrača unutar bloka i između linija, bilo to kroz primanje i okret ili brzu kombinaciju preko trećeg igrača u kojoj niže postavljeni igrač pravovremeno iskorištava prostor u koji ga može proigrati više pozicionirani igrač koji prima prvo dodavanje.
Iz takvih brzih kombinacija stvarale su se odlične prilike u kojima veznjaci uspijevaju primiti loptu licem okrenuti prema suparničkom golu s puno prostora ispred sebe. Adrion Pajaziti i Filip Krovinović jako su dobro razumijevali trenutke u kojima trebaju brzo napasti prostore iz kojih mogu nositi loptu prema naprijed.
Također, prednost ubacivanja dodatnog igrača iz prednje linije u vezni red nije samo u stvaranju viška i opcije za dodavanje u sredini. Takve povratne kretnje više pozicioniranih igrača jako su dobro manipulirale pozicijama protivničke zadnje linije i otvarale potencijalno opasne prostore u dubini.
Stvaranje dilema za protivničku zadnju liniju
U prvoj utakmici protiv Zire, Skoko je bio taj koji se pridodavao s krila, a bek ga je često pratio prema sredini, što je otvaralo prostor na krilu. Često se i Livaja izvlačio s pozicije napadača u lijevi međuprostor, a najveću opasnost donio je Šimun Hrgović koji je s pozicije beka napadao visoki prostor za niz opasnih situacija pa i asistenciju za jedini pogodak Hajduka na toj utakmici, prvi u Garcijinom mandatu.
S druge strane, u utakmicama u kojima su se Livaja i Benrahou spuštali s pozicije napadača u centralne zone, tu je pristup bio nešto drugačiji. Krila su u fazi izgradnje igrala jako široko i visoko, dok se napadač postavio u suprotni halfspace od Anthonyja Kalika te su tako zajedno stvarali kvadrat u veznom redu s dvije lažne devetke. Takav pristup stvara velike dileme stoperima jer njihovo prirodno pozicioniranje protiv takvog sustava ne čuva nikog i ne pridonosi direktno dok je ostatak u momčadi u brojčanom deficitu u ključnim zonama i teško kontroliraju dva-na-jedan višak u prednjoj liniji i četiri-na-tri višak u sredini. Ukoliko bi se stoperi orijentirali na igrače i iskočili na njih van svoje pozicije, ostavili bi veliku rupu u centralnom dijelu obrane.
Visoka i široka pozicija krila je također ključna u takvoj situaciji jer na taj način maksimalno šire protivničku strukturu, drže svoje bekove na mjestu u jedan-na-jedan situacijama i prijete otvorenom prostoru koji im se u ovakvom sustavu otvara u svim smjerovima. Stoga je protivniku jako teško pronaći balans između agresivnog pritiska i čuvanja prostora, a tu dilemu je Hajduk pokušavao iskoristiti.
Istra je iz protiv Hajduka iz gol auta stvarala situacije u kojima jedan stoper iskače na lažnu devetku i u tandemu sa zadnjim veznim nadoknađuje višak u veznom redu, dok jedan stoper ostaje na svojoj poziciji kao osigurač. Na taj način su uspijevali zadržati prirodan +1 pritisak i otežati Hajduku posao u izgradnji.
No, takve situacije bilo je puno teže održavati u otvorenoj igri gdje je igra puno dinamičnija te se stoper ne osjeća toliko ugodno ići predaleko od svog prostora, a u tim situacijama je Garcijina momčad stvarala željenu prednost. Stoper Istre nije pratio Benrahoua kao što je to radio kod gol-auta te je Marokanac redovno nečuvan primao loptu u poludesnom prostoru te takve situacije iskorištavao za kreaciju kroz dribling i dodavanje.
Hajduk bi nedostatak klasičnog napadača nadoknađivao pravovremenim napadanjima prostora i odvlačenjem obrane nakon što bi lopta došla u široku poziciju, u kojima su krila i lažne devetke odrađivale ključnu ulogu. S obzirom na situacije koje je Hajduk uspijevao stvoriti kroz razvlačenje zadnje linije i višak u sredini, napadanjem prostora su često ostajali u tri-na-tri situacijama na otvorenom ubačaju ili lopti u dubinu.
Također, kad bi se blok povukao i protivnik stao u zonu, bekovi bi se podigli znatno više, čime bi se većim brojem igrača dodatno opteretila obrana kao nadoknada za nedostatak klasičnih golgetera. Struktura cijele momčadi u takvim situacijama bila je jako fluidna te bi se bekovi i krila izmjenjivali i rotirali između širokog prostora i halfspacea. Takvim situacijama pridonosi činjenica što Krovinović godinama briljira u održavanju ravnoteža na dnu visoko pozicioniranih trokuta na stranama te svojom mirnoćom pomaže održati momčad u visokim pozicijama s loptom.
Pravi put za budućnost
Zanimljivo će biti vidjeti kako će Garcia nastaviti s evolucijom svoje ideje u Hajduku jer je svoju prilagodljivost već dokazao. Prenio je slične principe na kojima je gradio igru u Istri, no prilagodio ih nedostatcima i vrlinama Hajdukovog kadra kako bi ih održao na visoko funkcionalnoj razini.
Ključno i bitnije od svih manjih detalja i nogometne teorije je što je ovaj stil nogometa pogođen za Hajduk. U nogometu ne postoji jedinstveni stil i pristup koji će funkcionirati za svaku momčad, pa tako ni Gattusov ni Garcijin ni bilo čiji, ali Hajduk će u svom kontekstu teško naći trenera prilagođenijeg njihovom trenutnom kadru.
Od Livaje i Krovinovića pa do bekova i krila, sve ključne karike ove momčadi svoj najbolji nogomet igraju u ovakvom okruženju, s loptom u nogama i kontrolom brzine i situacije na terenu. Iz tog razloga, učeni prijašnjim iskustvima, ovo je put koji vrijedi razvijati, put koji je pravilno usmjeren te smjer koji će ostaviti Bijele u puno boljoj situaciji onog dana kad proces prilagodbe završi.
Za Ofenzivu piše: Duje Granić
