Nakon što je potvrđena vijest kako će Gennaro Gattuso napustiti Hajdukovu klupu nakon jedne sezone, splitski klub je u ljetni prijelazni rok ponovno ušao u potrazi za novim trenerom. Iza kluba je turbulentna sezona u kojoj se nisu iskoristile velike rezultatske prilike, koje su se nudile u sva tri natjecanja, te se u brojnim aspektima izgubio smjer i pozitivan kontinuitet, uključujući i u trenerskom dijelu, odnosno u razvoju igrača i proaktivnoj igri koja se očekuje od konkurenta na naslov.
Stoga je bilo logično kako će sportski direktor Francois Vitali ovog ljeta tražiti zaokret i svježu energiju koja će sportsku politiku vratiti na pozitivan put.
Trenersko rješenje nije tražio daleko te ga je pronašao nešto sjevernije na Jadranu u Gonzalu Garcíji, koji je u svom drugom mandatu na klupi Istre 1961 proveo samo jednu polusezonu, ali se u njoj (opet) istaknuo njegov trenerski rukopis. Potpuno je promijenio identitet momčadi, koja je igrala najprepoznatljiviji nogomet u HNL-u.
Preuzeo je momčad koja je pod prethodnikom Paolom Tramezzanijem imala identitet agresivne i direktne momčadi koja fizički dominira u obrani igrač-na-igrača po cijelom terenu. U kratkom roku pretvorio ju je u pozicijsku momčad koja s loptom kontrolira utakmice i secira protivničke visoke blokove na krilima mladosti koju je promovirao i profilirao u prvoj momčadi, stvorivši hit prvenstva koji je u posljednjem krugu natjecanja svladao sva tri konkurenta za naslov.
Garcíjina filozofija u skladu je s modernim nogometnim trendovima
Garcíjina filozofija je slična mnogim trenerima na vrhunskoj razini, a temelji se na kontroliranim izlascima iz prve faze distribucije s velikim brojem igrača. Strpljivo se čeka protivnički pritisak kako bi kroz uigrana rješenja probio suparnički blok i zatim napao brisani prostor iza visoko postavljene obrambene linije.
Idealnu taktičku varijantu s pulskom momčadi pronašao je u formaciji 4-3-3 u kojoj bekovi u fazi izgradnje napada ostaju nisko u liniji sa stoperima, čime je ostvario par ključnih prednosti. Nisko pozicioniranje bekova značilo je da je suparnik prisiljen rastegnuti svoj blok ako ih želi kvalitetno pritisnuti. Ta rastegnuta prva linija, pogotovo u situacijama kad je Istra imala brojčanu prednost, otvarala je velike prostore unutar suparničkog bloka koje su Istrini braniči probijali na načine koji se rijetko viđaju u HNL-u.
Dario Marešić je redovno demonstrirao svoju tehničku kvalitetu, kontrolirao igru sa stoperske pozicije i kvalitetnim dodavanjima pronalazio igrače u opasnim pozicijama. S druge strane, njegov stoperski partner Ville Koski donosio je dimenziju više te je prostor probijao ne samo dodavanjima, već driblingom i napadanjima dubine s nevjerojatnom silinom i lakoćom.
Zadnjoj liniji i Josipu Radoševiću na šestici su prilazima i kombinacijama na trećeg igrača redovno pomagali Antonio Maurić i Stjepan Lončar koji su neumorno odrađivali box-to-box uloge u kojima su pomagali u izgradnji od golmana, a istovremeno bili igrači od kojih se očekivao dolazak u završnicu.
Ako bi pak protivnik kvalitetno i s dovoljno igrača zatvorio izlazak po tlu, Puljani nisu imali problem odigrati direktnu loptu prema Giorgiji Gagui koji bi se spuštao nisko, a krila u vidu Matea Lisice, Vinka Rozića ili Salima Lawala su čekali priliku za napasti brisani prostor iza posljednje linije.
Može li García takvu igru prenijeti u Hajduk?
Uz sveukupno pozitivan narativ koji se stvorio oko Garcíjine momčadi i odlične rezultate koje su ostvarivali, Istra protiv nominalno slabijih klubova HNL-a nije ostvarila toliko impresivan omjer. Ako se isključe utakmice protiv Rijeke, Dinama i Hajduka, Istra u 12 prvenstvenih utakmica pod Garcijom ima samo tri pobjede, dva poraza te čak sedam remija. Visok broj remija u utakmicama u kojima je Istra podjednak takmac ili favorit je indikativan primjer negativnije strane Garcijinog pristupa.
U takvim utakmicama, u kojima protivnik nema nužno imperativ pobjede i voljan je strpljivo stajati u pasivnijem bloku, Garcijin pristup s dva niska beka pokazao se pretjerano pasivnim jer svi benefiti koje je pozicioniranje bekova donosilo protiv agresivnog protivnika više nisu vrijedili. Bekovi tada postaju samo pretjerana sigurnost u posjedu koja ne nudi nikakvu ozbiljniju prijetnju. Pasivna ekipa u posjedu protiv pasivne obrane i u teoriji zvuči kao 0-0 utakmica, a tako je bilo i u praksi, jer pet od sedam Istrinih remija protiv “manjih” suparnika završio je upravo tako, bez pogodaka.
U Hajduku mu takav pristup neće prolaziti, kao što ne bi prolazio ni u jednom klubu od kojeg se očekuje borba za naslov prvaka i pobjede u serijama. Protivnici će u fazi obrane biti konzervativniji protiv Hajduka nego što su bili protiv Istre, zbog čega će Garcia biti maksimalno testiran. Puno više će dolaziti do izražaja taktički aspekti iz manjih utakmica koje prosječan HNL gledatelj vjerojatno nije gledao. Trebat će prilagoditi svoju ideju i pristup u posljednje dvije trećine te žrtvovati dio kontrole zbog konkretnije prijetnje, preuzimajući veći rizik u odnosu na prethodnu polusezonu.
Međutim, pozitivna stvar u kontekstu Garcíjine prilagodbe na Hajduk, ali i u kontekstu njegovog općenitog trenerskog potencijala, je ta što je već pokazao prilagodljivost ideja unutar svoje filozofije. Ideja njegovog pristupa u 4-1 strukturi zapravo je bila prilagodba na situaciju i kadar u Istri. Isprobavao je u početku 3-2 strukturu u kojoj Marcel Heister s lijevog beka ulazo u sredinu, no kasnije se prilagodio u spomenutu 4-1 strukturu i ideju igre koja je izvukla najbolje od igrača koje je imao na raspolaganju.
Hajduk ima temelje za Garcíjin nogomet
Takva 3-2 struktura otvaranja s kojom je pokušavao te fleksibilnost između različitih struktura je ono što će Garcíji koristiti u Hajduku jer ima igrače koji to mogu ispratiti. Niko Sigur na desnom beku je jedinstven profil igrača u današnjem HNL-u, igrač koji se snalazi jednako kvalitetno u veznom redu i na desnom beku te je savršen za svestranu ulogu u prvoj fazi koju bi Garcia mogao koristiti poput švicarskog nožića za razne rotacije. Filip Krovinović dokazao je koliko je kvalitetan u kontroli igre kada ona teče kroz njega, pogotovo kad ima slobodu kretanja i nije ograničen na poziciji šestice, kao i Ivan Rakitić, ako ostane u kadru za iduću sezonu.
O Marku Livaji više ne treba ni govoriti koliko bi mu koristilo kad bi dolazak u zadnju trećinu bio manje ovisan o njemu što bi mu omogućilo veći fokus na druge stvari. Filip Uremović na stoperu, Mihael Žaper na šestici ako se oporavi, Dario Melnjak ako uhvati jači ritam i nekolicina ostalih su svi igrači koji se profilno odlično uklapaju u fluidnu pozicijsku 4-3-3 formaciju koju će novi trener najvjerojatnije implementirati.
Na Hajdukovom kadru i dalje treba puno raditi na tržištu kako bi se optimizirao potencijal koji novi trener može donijeti u taktičkom smislu, no na ovakvom nepotpunom kadru bi trebalo raditi pod bilo kojim trenerom te Garcia u ovom kontekstu ne spada u popularnu floskulu o trenerima sličnih filozofija kojima treba “11 njihovih igrača da bi bili dobri.” Najvažnija stvar za Hajdukovu sportsku politiku je što će dobiti konkretne konture igre u koje se profilom uklapaju najvažniji Hajdukovi igrači i trenera koji im je sposoban pronaći idealnu ulogu i izvući iz njih puno više od prethodnika.
Kako bi bio uspješan u mandatu na klupi Bijelih, García mora unaprijediti samog sebe, kako u provedbi svoje nogometne filozofije, tako i u svim nenogometnim sitnicama koje idu uz vođenje velikog kluba.
Međutim, glavni akter koji će odlučivati hoće li ovaj mandat biti uspješan ili ne, upravo je Hajduk i ljudi iznad trenera u hijerarhiji. Hajduk je već godinama dokazano teška sredina za terene u kojoj je kontinuitet rijetka pojava na svim razinama. Stoga će klub opet biti testiran po tom pitanju s prilikom da kroz djela i rad dokaže suprotno.
García donosi moderan i kvalitetan pristup nogometu i filozofiju za koju se vrijedi boriti i dati joj vremena. Hajduk opet ima trenera koji klubu može donijeti pozitivan iskorak. Treba mu ponuditi dovoljno podrške kroz usklađenu sportsku politiku i strpljenja kako ne bi pao pod utjecaj prve neugodnosti u svlačionici ili neizbježnog nezadovoljstva poljudskih tribina.
Za Ofenzivu piše: Duje Granić
