Ako želite znati kako je navijačima reprezentacije Bosne i Hercegovine, gledajte ovu utakmicu. Ona se dogodila sinoć, 21. ožujka, a ja ovo pišem jutro poslije – još uvijek ne smijem otvoriti highlightse ili bilo kakvu snimku utakmice. Jednostavno, osjećaj će već poznat, a ja ga ne želim prolaziti opet.
Ovaj poraz boli iz više razloga, a možda najveći je činjenica da ovo nismo zaslužili. Istini za volju, nakon svega što se dogodilo, pitanje je jesmo li smo zaslužili uopće šansu da igramo u doigravanju. Čini se da nam se to vratilo, ali na brutalan način koji će dugo ostati u psihi izbornika, igrača i svih navijača.
Tko nije gledao, sumirat ću vam utakmicu u nekoliko riječi – Bosna i Hercegovina je napokon igrala nogomet, povela u 56. minuti, pa sve prosula u 85. i 88. minuti. Ukrajina ide dalje, a Zmajevi su ostali na terenu. U suzama. Glave su bile u rukama. Bol – dobro poznat, osjetili smo ga toliko puta prije.
Kada je sudac Felix Zwayer svirao kraj meča, prvi, subjektivni osjećaj, bio je povratak na ono što se dogodilo na stadionu Koševo, 11. listopada 2003. godine. Tada je na najveći stadion u BiH došla Danska, a računica je bila jasna – pobjeda nas vodi direktno na EURO 2004.
Već u 12. minuti reprezentaciju Bosne i Hercegovine šokirao je Lars Martin Jørgensen, a onda se u 39. minutu dogodilo ono zbog čega se ovaj meč može povezati s utakmicom protiv Ukrajine. Elvir Bolić postiže pogodak zbog kojeg je cijelo Koševo eksplodiralo, ali do kraja meča Zmajevi nisu mogli do gola.
Suštinski, jedina razlika između ova dva meča je finalni rezultat (poraz protiv remija), te tajming pogotka (Bolić je protiv Danske izjednačio, dok je autogolom Matviienka BiH povela protiv Ukrajine). Osjećaj je potpuno isti.
Zmajevi dođu toliko blizu, toliko da mogu namirisati uspjeh a onda im to netko samo uzme. Kao i u grčkoj mitologiji s Tantalom, kojeg je Zeus kaznio time da je vječno gladan i žedan, iako je na ‘dlaku’ od slasnog voća i do grla u vodi, tako će i navijači BiH, kako se čini, vječno biti ‘žedni i gladni’ uspjeha, a uvijek će biti od njega tako blizu, a tako daleko.
Taktički, mnogi navijači, analitičari i drugi navodni ‘stručnjaci’ (tu uključujem i sebe) moraju skinuti kapu Savi Miloševiću i momcima koji su izašli na teren stadiona Bilino polje u četvrtak navečer. Ukrajina nije šala, radi se o izrazito jakoj reprezentaciji, a Bosna i Hercegovina je bila bolja ekipa na utakmici 85. od 98. minuta, koliko se igralo. Naravno, nekada su tri minute važnije od prethodnih 85, i to se dokazalo na primjeru ove utakmice.
Zmajevi su izgledali snažno, stameno, zrelo i odlučno, te je ostavljen izrazito mali prostor za grešku. Posebno treba pohvaliti lavovski posao obrane, koja je sve do tih kobnih posljednjih par minuta čistila sve ispred sebe. Ukrajina je do samog kraja imala jedan šut prema golu Ibrahima Šehića – šut Mudryka s nekih 30-ak metara, koji nije bio prijetnja.
Bosna i Hercegovina može žaliti i za dvije fantastične prigode, po jednu u oba poluvremena. U prvom dijelu je Edin Džeko imao sjajnu šansu, ali su si međusobno zasmetali on i Sead Kolašinac. U drugom dijelu, odmah nakon pogotka, Demirović je bio pred golom, ali je njegov, istina slabiji, šut iz teške pozicije obranio Lunin. Ipak, vrijedi istaknuti da bi se ova situacija gledala zbog potencijalnog zaleđa.
I to je također razlog zašto će ovaj susret biti upisan u povijest BiH nogometa kao još jedan what-if trenutak. Ulazi u panteon ‘skoro smo ih imali’ trenutaka, poput već spomenute Danske, djelomično i Portugala prvi put, doigravanja protiv Sjeverne Irske i jedanaesteraca na stadionu Grbavica, iako na vrhu neće skinuti Nigeriju na Svjetskom prvenstvu 2014. godine (i dan danas – nije bila nedozvoljena pozicija i bio je prekršaj nad Spahićem prije pogotka Nigerijaca).
Što sad? To nitko ne zna. Najveći gubitnik možda na kraju nisu navijači, niti igrači, već predsjednik (čitaj: grobar) Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine Vico Zeljković. On se nadao pobjedi nad Ukrajinom kako bi, kao flaster na ranu od metka, prezentirao navijačima uspjeh reprezentacije kako bi ostvario ‘mir u kući’. Sada kad Europskog prvenstva nema, mir nije opcija. Navijači su skandiranjem i transparentima rekli svoje, a klubovi u BiH ligi se polako bude i ovo ljeto bi moglo biti burno.
Vrijedi napisati i nekoliko riječi o dvojcu kojeg smo možda posljednji put gledali u dresu reprezentacije BiH – Edin Džeko i Miralem Pjanić. Obojica vrijede barem po jedan tekst pa se iskreno osjećam malo posramljeno što će dobiti tek ovaj odlomak na samom kraju. Izvjesno je da Pjanić već duže vrijeme nije na razini koja je potrebna Zmajevima, dok je Džeko ipak na sutonu karijere i pitanje je hoće li poslije ove sezone još igrati i klupski nogomet. Hvala im u ime navijača Bosne i Hercegovine na svim lijepim trenutcima, svim golovima i asistencijama, a sve loše i tragične trenutke ćemo im zaboraviti i, što bi se reklo u Bosni, halaliti.
