Rivalstva su ono što svaki sport čine posebnim. Tako ljudi budu prikovani uz “male” ekrane kad se igra El Clasico, Superclasico, manchesterski derbi, Old Firm, sjevernolondonski derbi i tako dalje.
U nogometu su takvi susreti popraćeni mržnjom, ali su zato u tenisu to mečevi prepuni poštovanja.
Odrastao sam na mečevima Rafaela Nadala, Rogera Federera i Novaka Đokovića pa i Andyja Murrayja kao i mnogi drugi koji vole tenis. Kad god su se oni susretali, jednostavno sam morao upaliti TV i gledati koliko god je trebalo ono što su, sada legende tenisa, prikazivale na svim podlogama.
Bilo je vremena kada sam gubio interes za tenisom i manje ga pratio, ali posljednjih godina primjećujem povratak prave ljubavi za “bijelim sportom”. Mnogo je razloga za to, a jedan od njih je Carlos Alcaraz. S obzirom na to da sam kao jako mlad počeo pratiti tenis logično je da sam odabrao imenjaka Nadala kao najdražeg igrača. No, koliko god cijenio Nadala nisam nikad njegove mečeve gledao s jednakom nervozom kao one Alcarazove.
Već u prvim poenima trećeg kola US Opena između Alcaraza i Stefanosa Tsitsipasa odabrao sam pratiti karijeru mladog Španjolca. Odluka je to koja mi je vratila ljubav za tenisom jer sam učestalo gledao igrača koji sliči najpopularnijem igraču svih vremena, Rogeru Federeru. Švicarac mi je, iz želje da budem uvik kontra (brat je navijao za njega), oduvijek bio najmanje drag tenisač. No, s godinama sam shvatio kako Federer igra najljepši tenis i sve sam ga više cijenio.
Svakim mečem Alcaraza i svakim isječkom Federerovih poena uočavao sam sličnosti dvojice tenisača – njihovu sklonost umiranju u ljepoti koja ih je nekad znala koštati i pobjede. Njihov tenis nikad nije bio niti će ikad biti pragmatičan i produktivan poput onog Novaka Đokovića ili drugog aktera finala Roland Garrosa, Jannika Sinnera.
Talijan sa sjevera Italije na početku svoje karijere igrao je tenis koji nije bio dovoljan za osvajanje Grand Slamova. Njegov stil mi je odavao dojam kao da neće nikad doći do željene razine, ali Sinner je malo pomalo svoje udarce dovodio do savršenstva te se njegove greške sada uglavnom mogu računati na prste jedne ruke.
Njegov tenis nije ugodan oku kao Federerov i Alcarazov, ali mu se svejedno morate diviti zbog tolike nepogrešivosti u njegovim udarcima i konstante koja mu je omogućila prvo mjesto na ATP ljestvici i tri Grand Slama. Sada je stigao i na korak od svoje prve velike titule koja nije na tvrdoj podlozi.
Finale Roland Garrosa dvoboj je suprotnih stilova i sličnih karaktera koji pokazuju najbolje lice tenisa
Taj korak mogao bi mu biti i najteži u njegovoj dosadašnjoj karijeri. Na putu do prve zemljane Grand Slam titule stoji mu Alcaraz, sve češći rival za velike titule.
Njih dvojica srela su se već 11 puta na ATP razini (13 ako računamo Challenger i Six Kings Slam) što je i dalje premalo za igrače njihove kvalitete. No, polako, ali sigurno Sinnerovu konstantnost počinje pratiti i Alcaraz te smo u kratkom vremenu dobili ono što smo tražili, a to su dva velika finala, ono u Rimu te sada u Parizu.
Važni su to momenti za tenis, koji se kao i svi individualni sportovi, temelji na rivalstvima. Popularnost je ovaj najteži reketni sport dosegao dvobojima Johna McEnroea i Björna Borga, Andrea Agassija i Petea Samprasa, Federera, Nadala i Đokovića, a sada je red i na dvojicu “odabranih”.
Ono što njihovo rivalstvo čini toliko zanimljivim su oprečni stilovi. S jedne strane je Alcaraz koji igra najraznovrsniji tenis, možda i u povijesti, dok je s druge strane Sinner koji igra jednoličan, ali izrazito efektivan tenis. Obojica ljubiteljima tenisa nude dvije strane medalje i svaka krajnost može odabrati svog “konja za trku”.
Iako su stilski različiti karakterno su slični. Obojica na terenu izgledaju izrazito smireno, svaki na svoj način. Na licima obojice nerijetko ćete pronaći smješak usred meča, a isto tako će vas oduševiti svojim fer potezima. Obojica su na zemljanoj turneji već pokazali svoju fair-play igru. Alcaraz je u meču s Benom Sheltonom priznao ilegalan potez koji sudac nije vidio dok je Sinner nakon ozljede Jespera de Jonga instiktivno svom rivalu priskočio u pomoć.
Sve su to potezi koji obojicu tenisača približavaju publici. Rijetki su oni koji mogu mrziti jednog od njih dvojice. Štoviše, siguran sam kako oni koji to mogu žive samo da bi mrzili. Njihov odnos oduvijek je bio korektan pa je tako njihov prvi meč, odigran na Mastersu u Parizu, zaključen Sinnerovim riječima “nadam se da ćemo igrati još ovakvih mečeva”.
To je ono što treba tenisu da se vrati na pravi put. Prvi korak prema tome napravljen je u finalu Rima gdje smo vidjeli kako je to kad se sretnu u većem finalu, a sada nas čeka najveći korak, Grand Slam finale. Bit će to finale za povijest i prava smjena generacija će započeti. Velika trojka moći će sa sigurne udaljenosti gledati kako dvojica najboljih na svijetu čuvaju sport koji su oni podigli na višu razinu.
Nije ni bitno tko će slaviti u nedjeljnom finalu. Tenis ulazi u najbolje razdoblje, a tko zna, možda Velika trojka dobije i Malu trojku koja će ovaj sport vinuti u neviđene visine.
