U posljednjih nekoliko godina prodaja Rijeke je česta tema. Od Kineza i njemačke kompanije Lürssen, do američkih poduzetnika, Rijeka se u medijima već toliko puta prodala. Niti jedna od tih ponuda nije bila konkretna, a za neke od kupaca je Damir Mišković rekao da nikada nije ni čuo. Međutim, u posljednjih nekoliko dana je priča o prodaji postala intenzivna, a kupac je navodno nikad ozbiljniji. Radi se o američkom investitoru Billu Foleyju.
Bill Foley je predsjednik Fidelity National Financiala, Cannae Holdingsa, Black Knight Financial Servicesa te potpredsjednik Fidelity National Information Servicesa. Forbes ga procjenjuje na 1.6 milijardi dolara, a ono najvažnije za Rijeku, vodeći je investitor, predsjednik i CEO konzorcija Black Knight Sports & Entertainment preko koje je vlasnik NHL ekipe Vegas Golden Knightsa, IFL ekipe Vegas Knight Hawksa, a u nogometu engleskog Bournemoutha i novozelandskog Aucklanda.
Također ima udio i u škotskom Hibernianu, francuskom Lorientu te portugalskom Moreirenseu. Ima reputaciju čovjeka koji zna što radi u poslovanjima s nogometnim klubovima pa bi od svih opcija s kojima se do sada pričalo ili “navodno pričalo”, on vjerojatno bio i najbolja.
O Bournemouthu kao klubu ne treba trošiti riječi
Od ulaska u Premier ligu (2015. godine, s iznimkom perioda 2020.-2022., kad su ispali), u klubu s juga Engleske posluju iznimno dobro, a iskorak su napravili upravo od sezone 22/23 kada ih je Foley i preuzeo. Prema financijskim rezultatima za 2024. godinu, klub je ostvario 185 milijuna € prihoda, uz gubitak od 64 milijuna €, zbog većih ulaganja u plaće i transferne odštete, nakon što su 2023. godine ostvarili profit od 60 milijuna €. U stalnoj su borbi za sredinu tablice, što je nevjerojatno s obzirom na broj kandidata u ligi. Veliki naglasak stavljaju na analitiku, skaut službu, trening opremu, nutricioniste, te jednostavno ostavljaju dojam vrhunski i moderno vođenog kluba.
Jasno je da je Foleyu Bournemouth zbog veličine tržišta i lige u kojoj se natječe prioritetni projekt, ali niti drugi klubovi u kojima ima vlasnički udio nisu zanemareni i ostvaruju solidne rezultate.
S Lorientom nije imao instant rezultat i klub je u sezoni preuzimanja ispao iz lige, ali ih je odmah vratio u Ligue 1, a ulaganja su krenula na temelju jednake strategije kao i kod Bournemoutha. U ovom prijelaznom roku nije primjerice (što brine mnoge navijače Rijeke) doveo “škartirane igrače” iz Bournemoutha, već ponajboljeg zadnjeg veznog (Noah Cadiou) iz Ligue 2 te solidnog stopera (Bamba Dieng) iz iste lige.
Škotski Hibernian je išao istim putem pa je završio treći u ligi i izborio europska natjecanja. Zanimljivo da su ostali ljudi iz vlasničke strukture Hiberniana po pitanju transfera imali svoje opcije, dok su Foleyjevi ljudi upozoravali da ti transferi neće biti dovoljno dobri za klub. Ispostavilo se to točno pa kada je uprava počela više slušati njegovu struku krenulo je i bolje poslovanje, a u konačnici je došao i rezultat. Tri najbolje ocjenjena igrača Hiberniana (Nicky Cadden, Nectarios Triantis, Jordan Smith) su oni koji su došli kao preporuka njegovih suradnika, putem uigrane skautske mreže.
O novozelandskom Aucklandu također govori rezultat – prvi su u australsko-novozelandskoj A-ligi, dok je Foleyjev konzorcij preuzeo tek nedavno portugalski Moreirense pa je još uvijek rano za donošenje zaključaka.
Foley je čovjek orijentiran na dugoročne procese
Niti jedan klub, barem za sada, se ne osjeća zanemareno ili kao igračka za jačanje Bournemoutha. Čak i da dijelom to bude, u okvirima nekih slabijih liga kao što je HNL, a s obzirom na to kakav je klub Bournemouth sada, to i nije toliko loša stvar. Zapravo, to može biti balans da potencijalne posudbe budu kratkoročno gledano dobre za klub, dok se gradi neka dugoročna priča.
Uostalom, Rijeka bi bila najzanimljiviji i najkonkurentniji projekt u ovom multi-klupskom vlasništvu po pitanju igranja europskih natjecanja. Auckland nije europski klub, Lorient neće tako skoro biti konkurentan u Francuskoj, a Bournemouth, ma koliko god dobar bio, može u brutalnoj konkurenciji Premier lige Europu uloviti samo u slučaju jednako tako brutalne sezone. Slično vrijedi i za Moreirense koji u Portugalu teško može protiv Porta, Benfice ili Sportinga.
Jedina konkurencija Rijeci u tom pogledu je Hibernian koji može biti kontinuirano u Europskoj ligi i nametnuti se kao treća snaga u duopolu Celtica i Rangersa.
Arapska i američka preuzimanja klubova su sadašnjost i budućnost
Ulazak američkih fondova i korporacija s jedne strane, odnosno arapskog novca s druge, je realnost koja će se kad-tad dogoditi većini nogometne Europe. U onim najjačim klubovima je odavno započela, a sad se polako širi i na one manje. Ukoliko prilika za to postoji, vjerojatno je bolje prije ukrcati se na taj vlak, nego li kasnije. Jasno, samo ako je strojovođa sposoban upravljati, a portfelj ovog kupca i njegovi dosadašnji rezultati na to i ukazuju.
Dolazak Damira Miškovića u Rijeku 2012. godine donio je klubu i navijačima trenutke kakve nikada neće zaboraviti. Navijači koji su odrastali na pričama o dva osvojena kupa bivše države, pobjedi nad Real Madridom povremenim razbijanjima velike četvorke, pa svjedočili famoznoj borbi za naslov 1999. godine i osvajanju dva Kupa 2005. i 2006. godine, nisu mogli ni slutiti što će sve proživjeti u sljedećih 13 godina vladavine Damira Miškovića. Sjajni rezultati, trofeji, europski nastupi i općenito konkurentnost i podizanje kluba na visoku razinu s malim budžetima i praktično samoodrživost, stigli su na temelju energije, entuzijazma i luđačke vizije jednog čovjeka i njegovih suradnika.
Ipak, očito je kako Mišković neće biti vječno u Rijeci te je pitanje koji će investitor biti ovako ozbiljno zainteresiran za Rijeku za godinu, dvije ili tri, odnosno hoće li ih biti uopće. Za prodaju kluba, u trenutku osvojene duple krune, s budućim potencijalom rasta kluba, ali i grada i njegovog okruženja, iz perspektive Miškovića vjerojatno je idealan trenutak.
S obzirom na to da u vođenju kluba iz čiste poslovne perspektive nije napravio velike pogreške i da je odluke donosio u interesu dugoročnog boljitka i financijske stabilnosti, kao i na to da je je zorno prikazao emociju, ljubav i brigu oko kluba, teško je za vjerovati da bi Rijeku predao ikome u kome ne bi prepoznao potencijal za podizanje kluba na nivo koji je viši od postojećeg.
