U prva tri teksta o strancima koji nisu ispunili očekivanja u hrvatskim nogometnim prvoligašima posvetili smo se onima iz tri naša najtrofejnija kluba otkad je HNL-a, a u današnjem, posljednjem tekstu ovog serijala posvetiti ćemo se i svim ostalim strancima, a koji su bili dijelom ostalih klubova. A započeti ćemo s preostala dva kluba koja su osvajali trofeje od samostalnosti Hrvatske do danas.
Prvak Hrvatske iz sezone 2001./2002. Zagreb, u prvih desetak godina svoga natjecanja u HNL-u bazirao se većinom na tržište zemalja koje su ranije tvorile Jugoslaviju te su većinom i pogađali s tim igračima, od kojih se neki nabrajaju i među klupske legende. Potom su slijedili izleti na malo šira tržišta, ali nikada nije doveden niti jedan igrač s ozbiljnijim renomeom ili reprezentativac svoje države, sve do Rodneya Strassera i to u posljednjoj sezoni koju su Pjesnici igrali u najjačem rangu Hrvatskog nogometa. Reprezentativac Sierra Leonea u svome je životopisu do tada imao upisane klubove poput AC Milana, Parme, Leccea ili Genoe, ali u Zagrebu je djelovao kao 46-godišnjak u tijelu tada 26-godišnjaka.
Osijek do unazad pet godina nije niti dovodio toliko stranaca u svoje redove te oni koji nisu ispunili očekivanja ne bi mogli formirati početnu jedanaestorku. No, krenuti ćemo od sezone 1996./1997. kada u grad na Dravi, a na temelju dobrih igara njegovih sunarodnjaka Dumitrua Mitua i Luciana Popescua koji su u Osijek stigli u ljeto 1995. godine, stiže Lucian Dronca. Međutim, ovaj tada 23-godišnji veznjak nije bio ni sjena gore navedenog dvojca, pa je nakon svega jedne sezone i devet službenih nastupa preselio u Istru, potom u Segestu, da bi nakon Hrvatske karijeru do njena svršetka odradio na Malti i Singapuru. Njegovim odlaskom doveden je Mađar Zsolt Máriási, peterostruki reprezentativac susjedne nam zemlje, ali nakon svega dva nastupa u bijelo-plavom dresu vratio se u domovinu i zaključio igračku karijeru.
Po odlasku sa scene sjajne generacije, koja je Osijeku donijela jesensku titulu 2000. godine i nekoliko minuta bila udaljena od proljeća u Europi, uslijedilo je 15-ak sezona mučenja i besparice za Bijelo-plave, a sukladno tome nisu niti dovođeni neki stranci od kojih se moglo očekivati da budu nositelji igre. Ipak, bilo je tu nekoliko interesantnih imena, koja su ili tada ili ranije bili reprezentativci ili mladi reprezentativci svojih zemalja, a koji su u Osijeku bili daleko o ičega, kao na primjer Izet Arslanović, Enes Mešanović, Jasmin Mešanović, Federico Platero, a od ulaska stranog kapitala u klub tu su Albanac Kristal Abazaj i Finac Timo Stavitski, koji je u najjačem rangu francuskog nogometa debitirao s 18 godina, upisao 10 nastupa, a godinu dana potom se ne uspijeva nametnuti u Osijeku, gdje je upisao svega 80 minuta u kup utakmici.
U ljeto 2019. godine u Osijek stiže Nigerijac Jerry Mbakogu, napadač sa 195 nastupa i 48 pogodaka u dva najjača ranga talijanskog nogometa, da bi u svom novom klubu upisao tek jedan start i skupio manje od 200 minuta u 10 službenih susreta te nakon još jednog neuspješnog pokušaja u Serie B i grčkoj prvoj ligi, sada nastupa u talijanskom četvrtoligašu United Riccione. I u posljednjih nekoliko sezona gledali su osječki navijači puno lošiji nogomet od renomea kojeg su neki nogometaši nosili iza sebe, poput Mihreta Topčagića, Jovana Maneva, Styope Mkrtchyana, Stefanosa Evangeloua, Denysa Garmasha i Ladislava Almasija, dok Ricuenio Kewal i Kemal Ademi ne zaslužuju doći na ovaj popis sve dok god još stignu popraviti očajan dojam kojeg su u protekloj polusezoni ostavili u dresu Osijeka.
Van do sada nabrojanih klubova, Istra 1961 je u svoje redove dovodila najviše stranaca te posljedično tome i najviše griješila, a među one sa solidnim ili pak dobrim renomeom koji se u Puli nisu iskazali definitivno spadaju Marjan Marković, Emir Hadžić, Muamer Svraka, Abdelhakim Bouhna, Filip Kasalica, Arona Sané, Karolis Laukzemis, Jordan N’Kololo, Robbie Burton i Fabrice Ondoa. Nabrojani su samo oni, jer kada bi krenuli nabrajati sve strance koji su u Pulu posljednjih sedam-osam godina stizali kao na traci, bez da su se nametnuli ili jesu, ali su im predstave na terenu bile jako loše, ne bi nam dovoljan bio jedan tekst od 1000 riječi.
Varteks će osim po sjajnim rezultatima u 90-im godinama ostati upamćen i kao prvi hrvatski klub koji je u svoje redove doveo jednog Argentinca. Ime mu je Diego Goyoaga, a u Varaždinu te sezone 1995./1996. nije ostavio ama baš nikakav dojam. Više se među Krojačima očekivalo i od Sandra Bloudeka, bivše velike nade slovenskog nogometa i AC Milana, kao i od Enkeleida Dobija, reprezentativca Albanije sredinom posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, koji je u dvije sezone skupio tek devet nastupa za Varteks.
Solidan broj stranaca prošao je u posljednjih desetak godina i kroz njihovo susjedstvo, odnosno u redovima Slaven Belupa. Mnogi od njih ispunili su ili premašili očekivanja, jer Farmaceuti većinom nisu u prilici dovoditi velika imena, ali ipak neki od njih igrali su ispod očekivanja – Csaba Czismadia, Dalibor Stevanović, Jorge Aparicio, Franck Etoundi i Matthias Fanimo su neki od njih, a najveći je svakako Jeffren, bivši nogometaš Barcelone te strijelac u El Classicu.
Svi se još zasigurno sjećamo velike pompe koje je u Šibenik sa sobom donijeo Indijac Sandesh Jhingan, a osim njega, Šibenčani kroz povijest nisu dovodili strane igrače koji bi na sebe privukli iti malo pozornosti, pa za nikoga niti ne možemo niti reći da nije ispunio očekivanja. Slično je i s Lokomotivom, koja je većinom bila u potrazi za mladim igračima, ali bi tu i tamo i s njima promašili, kao na primjer s Chiquinhom, koji se u Loksi nije nametnuo, a prošle je sezone kao standardni prvotimac podigao trofej osvajača Konferencijske lige s Olmypiacosom.
Gorica je od ulaska u HNL bila veoma aktivna pri dovođenju stranih igrača, a među one koji su za turopoljski klub odigrali slabije nego li se to od njih očekivalo zasigurno spadaju Benito, Moussa Wague, Tim Matavž i Tyrese Francois. Slično je bilo i u Splitu, a iako su se Crveni većinom bazirali na regionalno tržište, pa se tu nisu snašli igrači poput Zajka Zebe, Marka Simonovskog i Adnana Zahirovića, imali su i prekooceanske izlete u vidu Panamaca Yoela Barcenasa i Abdiela Arroya.
I drugi klubovi kroz povijest su HNL-a u svojim redovima imali svakakve strance i dogodovštine s njima, ali niti jedno od imena tih nogometaša nije vrijedno toga da bi o njima govorili kao o nekome tko nije ispunio očekivanja, budući da očekivanja naspram njih većinom nisu niti postojala.
