Henry Percy bio je slavni engleski vitez na prijelazu s 14. na 15. stoljeće. Bio je član moćne obitelji Percy i jedan od glavnih sudionika borbi protiv Škota i Francuza. Krasile su ga borbenost i buntovnost, a to se posebno očitovalo u vođenju buna protiv kralja Henrika IV. Ako se pitate kakve ovo ima veze s nogometom, njegov nadimak dat će vam odgovor. Percy je prema legendi toliko brzo jahao svog konja da su Škoti govorili da ima vruće mamuze na nogama. Engleskim rečeno — hot spurs.
Ime Tottenham Hotspurs zapravo je hommage nacionalnom heroju. Ugledna obitelj iz koje dolazi heroj ove priče imala je zemljište na prostoru današnjeg Tottenhama u Londonu, a u 18. stoljeću je tu sagrađena i tzv. Percy House koju je klub kasnije otkupio i napravio je sjedištem svoje humanitarne zaklade. Da stvar bude bolja, lokacija zaklade je tik do novog i glamuroznog klupskog stadiona. Ovaj 142 godine star klub može se podičiti povijesti kao rijetko tko i to se osobito osjeti u lokalnoj zajednici.
Ipak, postoji jedna strana priče o Henryju Percyju koja navijačima možda nije toliko draga, ali svatko tko je pratio izvedbe londonskog kluba odmah će razumjeti poveznicu. U spomenutim bunama protiv kralja Henrika IV. (koje je i William Shakespeare detaljno obradio u istoimenom djelu), Percy je vodio bitku kod Shrewsburyja i pobjednički ishod bio je maltene zagarantiran. Na samom kraju borbe, heroj priče je nesmotreno podignuo svoj vizir, a legenda kaže da ga je momentalno pogodila i usmrtila strijela. Ustanak je propao, a kralj je dao raskomadati Percyjevo truplo i poslati dijelove tijela u različite engleske gradove kao poruku svim potencijalnim buntovnicima. Pridjev spursy odjednom ima puno više smisla.
Je li Tottenham proklet?
Koliko god prethodna priča bila primamljiva u objašnjavanju Tottenhamova mentaliteta, pravi razlog konstantnih podbačaja i nesreće ipak leži u lakše objašnjivom i manje mističnom razlogu. Koliko god banalno zvuči, Tottenhamov neočekivan uspjeh kriv je za njegovu percepciju u javnosti. Konstantno se potencira kada Spursi zapnu na posljednjoj prepreci, baš kao i spomenuti Percy, ali rijetko kada se priča koliki je pothvat što su se uopće našli u krajnjoj fazi.
Kako bi se to bolje objasnilo, vrijedi se prisjetiti istraživanja ekonomista Stefana Szymanskog i Simona Kupera. Ovaj dvojac tražio je varijablu koja ima najveću korelaciju s uspjehom u nogometu. Istraživanje je pokazalo da su to nedvojebno — plaće. Ukratko, novac koji određena momčad izdvaja za plaće svojih nogometaša u iznimno je snažnoj korelaciji s plasmanom na tablici. Time možemo objasniti većinu varijacija u sportskom uspjehu dok su, primjerice, iznosi potrošeni na transfere prilično nepouzdana metoda.
Kada se analiziraju brojke iz prethodnih 10 odigranih sezona (od 2013/2014), dolazimo do jako zanimljivog zaključka. Na primjeru Tottenhama možemo vidjeti odnos troška za plaće (u odnosu na cijelu Premier ligu) i ligaškog plasmana, a ono što je posebno zanimljivo jest da je klub u samo dva navrata imao lošiji ligaški plasman u odnosu na ono što bi plaće sugerirale.
Laički rečeno, Tottenham je u osam od deset sezona imao puno bolje rezultate nego što je “trebao”, dakle, klub je ustvari nadmašio očekivanja. Posebno je to impresivno u periodu od sezona 2015/16 do 2018/19. Nažalost, podaci ne sežu sve do sezone 2008/09 (kada su Spursi najavili svoje prisustvo među elitom završivši 4.) jer bi rezultati vjerojatno bili još impresivniji. Ono što vrijedi spomenuti jest da je Tottenham u većini ovih sezona po iznosu plaća zapravo bio bliže Crystal Palaceu i Evertonu nego, primjerice, Arsenalu.
Spursi su bili jedan od najinovativnijih klubova
Kroz sve ove godine nadmašivanja očekivanja, Spursi su se oslanjali na moneyball, inovativne trenere i revolucionarno korištenje podataka. Primjerice, danas brojni pratitelji Premier lige znaju za Michaela Edwardsa, čovjeka koji je s pozicije sportskog direktora orkestrirao Liverpoolov povratak u elitu, ali rijetko tko zna da je on prije toga radio u Tottenhamu. Baš kao i Ian Graham, čovjek koji je u Redsima bio direktor istraživanja. Londonski klub je bio inovativan i snalažljiv, a za to nije dobio priznanje od šire javnosti.
Dapače, konstantno se potencira da klub nije osvojio trofej od Liga kupa 2008. godine i to je bez diskusije sramotna činjenica, ali se u svom tom ruganju zanemaruje da Tottenham godinama nastupa daleko iznad svojih očekivanja. Idealan primjer toga je da se Spursi danas smatraju nezaobilaznim dijelom Big Six društva u Premier ligi, a ta činjenica puno više znači za dugoročno stanje kluba nego, primjerice, trofej Liga kupa.
Imali su i Spursi svojih promašaja, ali su u globalu poslovali jako uspješno. Od selidbe na novi stadion do pametnih ulaganja, sami su se doveli do engleske elite. Ruku na srce, poslovanje se srozalo posljednjih nekoliko godina i klub se sada nalazi u velikoj rezultatskoj krizi. Baš kada se momčad udobno smjestila u elitno društvo, nastala je blokada. Je li rješenje krize prilično jednostavno i izravno — otkaz glavnom treneru?
Trener je postao lice krize
Ange Postecoglou ove sezone djeluje iscrpljeno i potrošeno, kao ni sjena onog čovjeka koji je prethodne sezone oduševio javnost sjajnim nogometom i jedno vrijeme bio legitiman pretendent na vrh. Nakon dugo vremena, navijači su osjetili da imaju čovjeka s jasnim stilom, vizijom i posebnom poveznicom s gledateljima. Postecoglou je bio karizmatičan van terena, a na njemu inovativan, beskompromisan, ali i tvrdoglav.
Mnogi su Australcu zamjerali konstanto insistiranje na istom stilu. On je sam priznao da kod njega postoji samo “plan A”, no to mu se brzo obilo o glavu. U nekoliko je navrata šokirao javnost, primjerice kada je protiv Chelseaja s dva isključena igrača i s veznjacima u obrani držao suludo visoku zadnju liniju i igrao offside zamku. Ishitreni zaključak bi bio da Postecoglou i ove sezone nije napravio ništa kako bi se prilagodio kadru, no to jednostavno nije istina.
Gledajući utakmice Spursa, da se primijetiti da je trener promijenio način izgradnje igre, smanjio intenzitet pritiska na zadnju liniju, spustio svoju obranu nekoliko metara i još štošta. Nitko ne može reći da Postecoglou nije pokušavao. On je sam najbolje sročio o čemu se radi:
Igrači ne igraju ni blizu razine koju želimo ili očekujemo, ali to nije zato što se ne trude. To je zato što ne mogu. Ova skupina igrača, nakon što ubacimo izostale, bit će izvanredna momčad. U to uopće ne sumnjam. Mogu li drugi to vidjeti, to me ne zanima. Ako želite izmjeriti bilo što na temelju onoga što rade u ovom trenutku, osim ekstremne situacije s kojom se suočavaju, onda je vaša analiza iskrivljena i subjektivna.
Ange Postecoglou
Ekstremna situacija o kojoj Postecoglou priča su ozljede. Nevjerojatno je s koliko se izostanaka Australac morao suočiti i koliko je morao mijenjati momčad. Kao što je i sam rekao, Liverpool je ispao iz FA kupa od Plymouth Argylea kada je izrotirao postavu, a Arsenal se uvelike mučio bez igrača poput Martina Ødegaarda, Williama Salibe i Bukaya Sake. Zaključak je prilično jednostavan — igrati bez najboljih igrača jako je teško, a kamoli bez cijele momčadi.
Postecoglou nije u potpunosti nevin
Vrijedi napomenuti, Postecoglou drži određen dio odgovornosti u ovoj krizi. Zbog njegovog stila nogometa koji počiva na nevjerojatnom intenzitetu i volumenu sprintova, igrači su itekako podležni ozljedama. Slično se događalo i Jürgenu Kloppu koji je kasnije ipak prilagodio igru i okrenuo se većoj kontroli. Tottenhamovi igrači konstantno se nalaze na samom vrhu kada su u pitanju sprintevi visokog intenziteta i to nakon nekog vremena neupitno ostavlja trag.
Jasno, ovakva kriza ne događa se bez velike doze nesreće pa svaliti svu krivicu isključivo na trenera bilo bi prilično naivno. Uostalom, klub je nakon prvih naznaka krize smijenio Joséa Mourinha, Nuna Espírita Santa i Antonia Contea pa takve promjene nisu baš urodile plodom. Puno veća odgovornost ipak leži u upravljačkoj strukturi i Danielu Levyju.
Što slijedi Spursima?
Kao što je objašnjeno u tekstu, Spursima nitko ne može oduzeti pametno poslovanje u dobrom dijelu 21. stoljeća. Međutim, baš kada se klub ustalio među elitom, umjesto da je napravio iskorak, zapeo je u limbu. Jasno je da Levy ne gaji sportsku ambiciju kakvu bi navijači željeli vidjeti i to savršeno opisuje anegdota koju je podijelio Hugo Lloris:
Četiri dana prije finala Daniel Levy nas je sve okupio kako bi najavio da ćemo, uz potporu sponzora, od kluba dobiti luksuzne ručne satove. Isprva smo bili uzbuđeni kad smo vidjeli elegantne kutije. Zatim smo ih otvorili i otkrili da je na poleđini svakog sata imao ugravirano ime igrača i “Finalist Lige prvaka 2019.”. “Finalist”. Tko to radi u ovakvom trenutku? Još uvijek to nisam prebolio i nisam jedini. Da smo pobijedili, Levy sigurno ne bi tražio satove natrag da umjesto njih bude ugravirano “Pobjednik”.
Hugo Lloris
I dok je veliki dio podrugivanja na račun Spursa neopravdan, Levy kao da ih se posljednjih godina trudi opravdati. Čovjek s uvjerljivo najvećom plaćom od svih izvršnih direktora u Premier ligi napravio je ogromne pomake na infrastruktunoj razini, ali na onoj nogometnoj stvari jednostavno kaskaju. Rješenje očito nije sumanuto mijenjanje trenera, a otpuštanje Postecogloua usred najveće krize izostanaka bio bi ekvivalent podizanja vizira usred bitke. E, to bi tek bilo spursy.
