Ovog je ljeta Atlético Madrid potrošio nešto manje od 200 milijuna eura na nova pojačanja što je najviše od svih klubova koji igraju Ligu prvaka. Takav prijelazni rok, podigao je ambicije navijača, ali i objektivnih promatrača koje je zanimalo kako će izgledati “novi” Atlético.
Ipak, nešto manje od tri mjeseca kasnije, Atlético je deset bodova iza Barcelone te su u prva tri kola Lige prvaka upisali dva poraza. Novi udarac za ekipu Diega Simeonea došao je ovog vikenda.
U kolu u kojem su znali da se mogu približiti barem jednom sudioniku El Clásica, poraženi su s 0:1 na gostovanju kod Real Betisa. U posljednjih osam utakmica u svim natjecanjima upisali su samo dvije pobjede. Jedna od njih došla je sretno i spretno protiv Celte, dok je za drugi trobod zaslužan preokret protiv Leganesa.
Brojevi prate dojam
Često kada početkom sezone, nekome krene po krivu, to može biti samo nedostatak sreće, koji će se izjednačiti u nastavku sezone. Možda najbolji primjer toga je ovosezonski Osijek, za kojeg se i kada su bili na dnu tablice, znalo da će im krenuti jer je dojam bio puno bolji od rezultata. No, kod Atlética igra uveliko prati rezultat. Čak štoviše, oni su ti koji su, kao u utakmici protiv Celte, često znali izvući više nego što su “zaslužili”.
Nakon dobrog početka sezone u kojima su pobijedili u četiri od prvih šest utakmica, stvari su krenule u lošem smjeru. Od tada su, nekarakteristično za njih, samo jednom sačuvali čistu mrežu. Veliki faktor u tome je ozljeda Robina Le Normanda, koji je odsutan zbog ozljede glave.
Atlético je i dalje momčad s najmanje primljenih golova u La Ligi, ali u Ligi prvaka to puno lošije izgleda. U tri kola su primili čak osam golova (jedan više nego u 11 kola prvenstva), a visoki 0:4 poraz od Benfice posebno upada u oči.
Lošem stanju sugerira i što je u samo dva od posljednjih osam susreta, Atlético imao više udaraca od protivnika. Protiv Benfice je taj omjer bio nestvarnih 19-4, a tri dana kasnije protiv Real Sociedada bilo je 16-4 u korist momčadi za koju igra Luka Sučić.
Osim samih udaraca, koji često ne daju punu sliku, xG također nije na strani Atlética. Po tom parametru su na obje strane terena jedna od najgorih momčadi u Ligi prvaka, ostavljajući iza sebe ponajviše one na koje se nije ozbiljnije računalo za prolazak u iduću fazu. Ukratko, Atlético igra puno lošije od onog kako bi, barem na papiru, trebao.
Previše novih igrača, ili nešto drugo?
U drugi klub Madrida ovog su prijelaznog roka stigla četiri velika pojačanja. Osim spomenutog Le Normanda, stigli su Julián Álvarez, Conor Gallagher i Alexander Sørloth. Činilo se da Atlético konačno ima momčad, koja je u stanju konkurirati na svim frontovima.
Posebno je to trebalo doći do izražaja na samom početku sezone kada La Liga ima dva “međukola”. No, Diego Simeone je pretjerao u pokušaju da rotira igrače pa je umjesto odmorne momčadi, dobio ekipu koja često izgleda neuigrano.
Za sada su samo dva igrača započela u više od sedam od 11 utakmica prvenstva, a Simeone je uz to koristio i čak šest različitih formacija. S takvom količinom promjena, neuigranost ekipe ne može čuditi.
Za usporedbu, Barcelona Hansija Flicka je imala jednaki broj utakmica, a razlika u korištenim igračima je ogromna. Flick je brzo pronašao sistem koji mu odgovara te je čak šest igrača koristio od prve minute u deset od 11 utakmica. Naravno, to dugoročno može dovesti do umora igrača, ali Atlético će dugoročno teško konkurirati za vrh jer već sada imaju ogroman zaostatak.
Krivac za to je jedino Simeone
Diego Simeone trenutno je daleko najdugovječniji trener u La Ligi. Argentinac je svojim dolaskom u potpunosti transformirao Atlético i pretvorio ga u jedan od najvećih svjetskih klubova. Naslovi, finala Lige prvaka, Kupovi, sve je to prije Simeonea dugo bilo nezamislivo za navijače Atlética.
Time si je Simeone kupio situaciju kakvu rijetko koji trener na svijetu ima. Nakon ambicioznog prijelaznog roka i visokih očekivanja, Argentinca poslije lošeg ulaska u sezonu nitko neće preispitivati. Ne postoje priče o otkazu te ima sve vrijeme svijeta za okrenuti situaciju.
Naravno, to strpljenje će ako se ovako nastavi kad tad isteći, ali Simeoneu je sigurno puno lakše raditi znajući da je gotovo nemoguće da dobije otkaz. No, možda bi za Atlético i Simeonea bilo bolje da nije tako.
Ne trebam ponavljati koliki je Simeone imao utjecaj na Atlético jer to je opće poznato svakom tko iole prati nogomet. No, svemu dobrome dođe kraj pa bi tako trebao i “braku” između Atlética i Argentinca.
Simeoneovim zaslugama, Atlético više nije ekipa koja mora igrati ratnički i tvrdi nogomet kako bi ostvarivali rezultate. U njihovim redovima sada je pregršt mladih, potentnih i tehnički potkovanih igrača, koji vrijede puno više od toga.
Takav je slučaj već nekoliko sezona, a Simeone svake godine sve više pokazuje da nije u stanju stvoriti sistem, koji bi takvim igračima najviše odgovarao. Ovakav Atlético će uvijek biti neugodan u nokaut fazi i na dvije utakmice će moći izbaciti svakoga, ali dugoročno će se teško opet boriti za ligu ako Simeone ne promijeni pristup.
Naravno, od Atlética ne treba očekivati da svake godine bude ispred Barcelone i Reala, koji su ipak svijet za sebe, ali ovo što Madriđani za sada pokazuju nije dovoljno. Još uvijek je početak sezone, no svakim tjednom sve očitije postaje da rastanak mora doći što prije.
Atléticu u Ligi prvaka slijedi gostovanje kod PSG-a gdje ako dođe do poraza, prolazak u iduću fazu postaje vrlo upitan. Doduše, nakon toga slijede nešto lakši protivnici, ali situacija sigurno neće biti ugodna.
Simeone je bio savršeni fit za Atlético, koji se htio priključiti najvećima. Sada kada Los Rojiblancosi sjede za tim stolom, treba im netko tko ih može podići za još jednu ili dvije razine. Simeone jednostavno nije taj.
Argentinac ima ugovor do 2027., no za dobrobit Atlética bi bilo dobro kada bi rastanak stigao ranije. Do tada će Atlético ostati ratnička i neugodna momčad, a imaju potencijal za biti puno više.
