Bayern München je osvojio ukupno 33 titule u Bundesligi, a trećinu je osvojio u posljednjih jedanaest godina. Ove je sezone taj niz stao, ali Bayern se svejedno nalazi na čelu Liga petice po razlici očekivanih golova na 90 minuta. Bez lige ili kupa, kao posljednji način za “spasiti” sezonu preostala je Liga prvaka gdje su remizirali (2:2) u prvom polufinalnom susretu protiv Real Madrida.
Xabi Alonso je na klupi Bayer Leverkusena ostvario povijesni uspjeh, no za razliku od očekivanja to nije napravio protiv “nikad goreg” Bayerna. Osim što bilježe najveći xG i dopuštaju skoro najmanje prilika u pet velikih liga, razlika na tablici u xGD kategoriji koja dijeli Bayern i drugoplasirani Inter jednaka je onoj koja razdvaja Inter od desetog Paris Saint-Germaina. S obzirom na to da se na listi top deset nalaze još momčadi poput Leverkusena, Arsenala, Liverpoola, Manchester Cityja, Barcelone i drugih, zvuči nevjerojatno da je Bayern jedini klub koji će svojevoljno smijeniti trenera na kraju sezone.
Momčad Carla Ancelottija ove je godine u ligi zabila 71 zgoditak u 33 utakmice, a Bayern je postigao 89 – opet najviše u najprestižnijim ligama – i to u dva susreta manje. Za Real Madrid od napadačkih zvijezda igraju Vinícius Júnior, Rodrygo i Jude Bellingham. Bayernov je napadački roster čak duplo veći s jednako kvalitetnim, ako ne i kompletnijim igračima: Harry Kane, Leroy Sané, Jamal Musiala, Thomas Müller, Kingsley Coman i Serge Gnabry. Od navedenih samo Coman nije bio na raspologanju Thomasu Tuchelu za susret s Realom, ali preostala šestorka bila je i više nego dovoljna za razmontirati obranu španjolskog predstavnika.
Otkako su Madriđani prošli kroz smjenu generacija nakon odlaska Cristiana Ronalda i većine sastava koji je osvojio tri Lige prvaka zaredom, identitet momčadi bile su isključivo tranzicije, pogotovo u europskim utakmicama. Oslanjanje na kontranapade izrazito je nepouzdan način igranja nogometa što je Real na svojoj koži osjetio u La Ligi gdje se do ove sezone nisu baš proslavili s tek jednom titulom u posljednje tri godine, odnosno dvije u posljednjih pet. Razlog leži u tome što su u prvenstvu prinuđeni igrati kao favoriti zbog čega imaju treći najveći posjed u ligi, što im ne odgovora uz napadače kao što su Vinícius i Rodrygo koji vole napadati dubinu.
Bayern koji u Njemačkoj ima sličan status poput madridskog kluba, igra potpuno drugačiji nogomet od Reala, pritom puno održiviji. Tuchel otkako je došao u Bayern gotovo uvijek ima veći posjed od protivnika te se na prste jedne ruke mogu nabrojati utakmice kada to nije bio slučaj. No za razliku od drugih momčadi koje vole dominirati posjedom, njihovi su igrači puno manje ograničeni shematizacijom u kreiranju prilika. City i Real u prosjeku broje po deset uspješnih driblinga na utakmici, a Bayern skoro 15. Ključ se nalazi na krilima gdje se ponajviše ističu Coman, Sané i Musiala. Protiv Reala samo je potonji dvojac zbirno imao osam uspješnih driblinga.
U Münchenu se ne libe prepustiti svojim zvijezdama da budu kreatori napada što se vidjelo i u prvoj utakmici polufinala Lige prvaka. Plan je od početka bio jasan – osigurati posjed i potom ugurati Real u svoju polovicu otkud krila mogu driblingom i kratkim kombinacijama u trokutu stvarati višak i prilaziti kaznenom prostoru. Dva su razloga zašto je to uspjelo.
Prvi je taj da Real zbog kartona na raspologanju nije imao Daniela Carvajala, već je utakmicu na desnom beku odigrao Lucas Vázquez koji po prirodi nije bek unatoč podosta iskustva krpanja te pozicije. U povijesti je Vázquez uvijek isporučivao što se ofenzivnog dijela tiče, ali u obrani njegovo postavljanje i igra u duelu s protivnikom nisu na razini beka polufinala Lige prvaka. Sa šest izgubljenih duela na zemlji, tri počinjena prekršaja, jednim skrivljenim penalom te činjenicom da je dva puta bio predriblan, 32-godišnji Španjolac pokazao je zašto će povratak Carvajala biti ključan u uzvratu.
Osim izostanka i općenito (ne)kvalitete Realove obrane u usporedbi s ostatkom sastava, Bayern je uopće došao u priliku ugurati Real u svoju trećinu zbog već spomenute kvalitete svojeg napadačkog kvarteta. Realovi bekovi nisu imali šanse na širokom prostoru protiv Musiale i Sanéa pa su se konstantno uvlačili u sredinu i spuštali niže čim bi Bayern uspijevao zaobići blok Bellingham-Vinícius. Kako je posljednja linija bila ugurana u krilo vratara Andrija Lunina, stvarao se poveći brisani prostor između drugog i trećeg reda obrane. To je jasno nudilo opciju progresivnih dodavanja u spomenuto područje, ali Bayern je, što zbog zabrinutosti oko prevencijske obrane, što zbog manjka individualaca koji su zapravo sposobni na konstantnoj bazi lomiti protivničke linije, odustao u većoj mjeri od te ideje iako je primjerice upravo Kaneov penal proizišao iz opisane situacije.
Usprkos izrazito uspješnoj igri u fazi napada i dva postignuta gola protiv Reala, Bayern nije uspio doći do domaće pobjede. Primili su dva gola koja se oba mogu pripisati individualnoj pogrešci pojedinca – Min-jae Kima. Korejac je ovo ljeto stigao u Bayern i očito se još uvijek nije priviknuo na nove uvjete života od čega mu zasad najveći problem radi nepoznavanje jezika što čini veliki problem u komunikaciji sa svojim stoperskim parom. Nesmotreno iskakanje kao kod prvog gola Viníciusa nije mu se dogodilo prvi put u karijeri, ali svejedno je riječ o iznimci, a ne pravilu. Kim je imao impresivnu prošlu sezonu u Napoliju gdje je pokazao sjajnu kontrolu lopte, progresivna dodavanja i nošenja. Vrativši se na prethodni paragraf teksta, upravo je Kim bio taj koji je napravio dodavanje koje je otvorilo teren prije iznuđenog penala. Nejasno je stoga zašto Bayern i inače kroz sezonu nije više igrao na ruku svojeg ljetnog pojačanja koji ima jedinstven skup vještina.
U konačnici sve te nelogičnosti u igri Bayerna ponovno se mogu svesti na samo dva faktora. Prvi je ispodprosječna sportska politika kluba koja je potrošila velike novce na čak tri stopera u posljednjih nekoliko godina: Dayota Upamecana, Matthijsa de Ligta i sada Kima da bi u ovom zimskom prijelaznom roku posudili Erica Diera koji im je ekspresno postao starter i na kraju zaigrao u jednoj od najbitnijih utakmica sezone. Osim što su potrošili veliki novac na samo jednu poziciju umjesto da su konačno pronašli partnera koji bi se adekvatno nadopunjavao s Joshuom Kimmichom, doveli su tri profila defenzivca koji su nekompatibilni u stoperskom paru. Kimova već teška prilagodba na Njemačku postala je još gora kada je morao uskakati na poziciju lijevog stopera gdje mu kutovi dodavanja nikako ne odgovaraju. Vatrogasno rješenje u obliku Diera možda je spasilo ovu sezonu što se tiče Lige prvaka, ali izuzev dovođenja igrača preostaje i pitanje trenera.
Za drugi dio priče zašto je Bayern izgubio utrku za naslov Bundeslige odgovoran je i Tuchel. Kad god bi se Bayernu dogodile crne rupe zbog kojih su gubili važne bodove, 50-godišnji se stručnjak uvijek utapao u sivilo. Opće je poznato da kada stvari krenu loše odmah stignu i problemi s Tuchelom koji se skoro svugdje na odlasku posvađao s upravama klubova. Istina je da je uspio stabilizirati Bayern za Ligu prvaka i postoji izražena šansa da ih odvede do samoga kraja, ali možda je ipak za klub najbolje da se dogovoreni raskid suradnje i dogodi neovisno o konačnom ishodu. Postavljeni su odlični temelji u napadačkoj igri koja ih je dovela na sam vrh Europe po najvažnijim statističkim kategorijama današnjice, no vrijeme je da se dogodi još jedan iskorak koji će garantirati dugoročni kontinuitet u klubu.
