Subota navečer bila je rezervirana za francuski derbi između Lensa i Olympique Marseilla u okviru 33. runde Ligue 1. Ulog je bila druga i posljednja pozicija na ljestvici koja garantira Ligu prvaka. Marseille je u dvoboj ušao sa 70 bodova, a Lens 69, što su u konačnici povećali za tri pogotcima Seka Fofane i Loisa Opende. Jedini gol za goste upisao je Dimitri Payet tek u 88. minuti.
Igor Tudor je Marseille prošlo ljeto preuzeo od Jorgea Sampaolija koji je sastav odveo do 71 boda i izravnog plasmana u Ligi prvaka, ispred Monaca koji je imao 69 poena. U međuvremenu momčad nisu napustili utjecajniji pojedinci, osim Williama Salibe koji se s posudbe vratio u Arsenal i ove sezone igra na nivou ponajboljeg braniča Premier lige. Također, 45-godišnji hrvatski strateg mogao je izabrati nekoliko vlastitih pojačanja za započeti mandat, a dodatne su mu financije pružene i u zimskom prijelaznom roku kada je na pridošlice potrošeno čak 40 milijuna eura, od toga 32 milijuna na napadača Vitinhu. Ukupno gledajući, cilj koji su mediji i javnost stavili pred Splićanina bio je ponavljanje barem jednakog uspjeha u ligi i potencijalni iskorak u Ligi prvaka.
Tudor najvjerojatnije neće ispuniti ni jedno niti drugo. Iz Europe je ispao na komičan način, kada su mu igrači, unatoč njegovim glasnim povicima upozorenja, nastavili jurišati pobjedu protiv Tottenhama kako bi pokušali proći u osminu finala natjecanja samo da bi primili gol i izgubili remi koji im je garantirao Europa ligu. Ipak, što god bila očekivanja, Tudor u stvarnosti ne može snositi posljedice za rezultat u Ligi prvaka, ponajprije jer je i dalje uigravao svoj sustav igre, a i zato što Marseilleov trenutni roster jednostavno nije dovoljno konkurentan za knock-out fazu najprestižnijeg kontinentskog natjecanja. Ali kriv je ako Marseille ne završi drugi.
Ove je godine Ligue 1 doista kompetitivna. Nema nijednog kluba koji se izdvaja među ostalim (khm klub iz prijestolnice se ne računa khm, op.a.), oni s uobičajeno većim budžetima (Nice i Olympique Lyon) nisu se proslavili ulaznim transferima, a ekipe poput Reimsa i Lorienta (i Lensa) uspjevale su, barem jedan dio sezone, držati distancu s vrhom ljestvice. U tome svemu Tudor je s Marseilleom postupno gradio zanimljivu priču koja je bila nagrađena najuspješnijim startom sezone u klupskoj povijesti. Sedam pobjeda i dva neriješena rezultata donijela su im drugo mjesto i samo dva boda zaostatka za Paris Saint-Germainom nakon devetog kola Ligue 1. Vrlo vjerojatno ključan niz za sigurnost Tudorove stolice s obzirom na kasniji pad forme zbog kojeg su i ispali iz Lige prvaka.
Hrvat nije bio dočekan maslinovim grančicama kada je stigao na jug Francuske koji atmosferom i navijačima toliko podsjeća na domaću situaciju oko Hajduka gdje su očekivanja uvijek najviša, iako možda resursi nisu na potrebnoj razini. Spoji li se na to poznati Tudorov temperament, dobiju se zvižduci navijača na prvoj ligaškoj utakmici i natpisi u medijima koji propagiraju kako je već izgubio svlačionicu i ključnu figuru unutar nje, kao i među navijačima, legendu kluba Dimitrija Payeta.
Naravno, ništa od toga se nije pokazalo kao istina, a Tudor trenutno ima punu podršku svojih igrača, što se vidi i na terenu. Kada je protiv Lensa suparnički igrač izbacujući loptu van igrališta skoro pogodio Tudora, cijela je klupa skočila obraniti svog trenera. U drugoj situaciji sa subotnjeg susreta, sudac je išao dati žuti karton za prigovor razjurenom Tudoru dok su ga dvojica Marseilleovih nogometaša pratila i tužila se na odluku.
Ukoliko Tudor skoči, skočit će i Marseilleov sastav. Njegove uvijek aktivne geste rukama s ruba travnjaka itekako utječu na igrače. Primjetna je veza između njih dvoje, a Tudor je pokazao da može pokrenuti momčad koja se nađe u grču. To je ključan segment trenerskog posla. Nije dovoljno biti taktički genij koji na papiru može smisliti najbolju strategiju ili najtočnije iščitati podatke o suparniku i skautirati ga. Nebrojeno je puta nekada kvalitetan trener nastradao jer ga igrači nisu ispratili u svojim idejama. Očigledan je primjer Bayern Munchen, kao i Real Madrid za kojeg se općenito smatra da ne može imati radikalnog stratega, već je ključan za uspjeh čovjek koji se može najbolje povezati s megazvijezdama unutar kluba i zadovoljiti svačiji ego. Isto tako nitko nije pokrenuo taktičku revoluciju bez da je dobio odobrenje svojih igrača. Tadašnji Barcelonin vratar Victor Valdas smatrao je da je Pep Guardiola lud kada mu je rekao da će biti ravnopravan partner stoperima u izgradnji napada. Ipak, Guardiola ga je uspio uvjeriti i trend golmana-igrača nepovratno je započeo.
Tudor je slično poiman kao ekstremist koji od svojih nogometaša traži energetski jako zahtjevan presing i općenito nogomet s puno trčanja, što je i jedan od razloga zašto mu je uspješnost mandata zasad tekla toplo-hladno. Dok nije Veronu s uvjerljivo najnižim plaćama u Serie A odveo do devetog mjesta, nije ni imao rezime stručnjaka oko kojeg bi se gradio cjelokupni klupski sustav zbog čega ni igrači nisu imali osobiti poticaj slušati trenera čiji im se način rada nije dojmio. No Tudor više nije nedokazana bivša igračka legenda koja se iz dosade odlučila okušati u trenerskom poslu, a što se odrazilo i na upravljanju medijskim pritiskom na početku sezone kojeg je vrsno odbio od sebe i momčadi. A to dolazi i sa svojim manama.
Klubovi s energičnim trenerima, kao što su Tudor i Jurgen Klopp, uglavnom gaje i energični run-and-gun nogomet. Problem nastaje kada je potrebno stati na loptu i usporiti ofenzivu. Tada se igrači često pogube jer su kroz timsku kulturu i povezanost naučili da u tim trenutcima moraju napadati i tražiti što okomitija rješenja, a pogotovo ne pomaže kada trener skače u svom prostoru umjesto da odaje smirujući dojam. Klopp je to shvatio i otkako je Liverpool počeo razvijati vlastitu inačicu pozicijskog napada, pa ni on više ne prosvjeduje na svaku sučevu odluku ili očajnički žali za propuštenim šansama. Trener je ogledalo svoje momčadi, što je neizostavni sociološki aspekt u svim ekipnim sportovima.
Olympique Marseille od Tudorovog dolaska u posjedu pokušava stvoriti mreže oko protivničkog gola sa što više igrača s ciljem probijanja gustih i fizički tvrdih Ligue 1 blokova. Stoperi imaju slobodu kroz dupli pas proći naprijed i napasti half-spejs ili se sa zakašnjenjem priključiti napadu kao pojedinci koji drže širinu terena i upućuju nabačaje u šesnaesterac. To je samo jedna od intrigantnih Tudorovih ideja koje su dosad bile plodonosne, a mogle su biti i još više. Baš poput Liverpoola koji je upravo u tranziciji između va banque nogometa i onog pozicijskog, i Marseille se zna povremeno izgubiti i početi mahnito nabijati loptu s jedne strane terena na drugu. Na taj su način stradali protiv Lensa koji ih je nekoliko puta uhvatio nespremne u kontri, na kraju dovoljno puta za pobjedu iako su propustili realizirati još obećavajućih prilika.
Navedeni se problem može riješiti različitim pristupima, jedan je svakako dovesti veznjaka koji ima razvijeniji osjećaj za igru, no onaj donekle lakši leži u menadžeru. Tudor svoj temperament mora prilagoditi stilu igre koji želi usavršiti i time promijeniti mentalitet svojih nogometaša i adaptirati njihove urođene instinkte za sporiji i smireniji nogomet koji je spreman čekati da se po izvođenju uigranih kombinacija otvore prilike, bez nepotrebne žurbe. Ideja svake promjene najlakši je dio zadatka, ali implementacija iste kompleksna je slagalica koja iziskuje razumijevanje i povjerenje s obje strane.
Lako je moguće da su subotnjim porazom Olympique Marseille i Tudor ostali kratki za osigurano mjesto u skupinama Lige prvaka, ali to će se pisati kao neuspjeh isključivo u slučaju da 45-godišnjak u nastavku mandata ne uspije u potpunosti usvojiti svoju ideju igre i sastav ostane u raskoraku između starog i novog. Tudor je zasigurno zaslužio nastaviti posao koji je započeo, no da bi ga i završio i doveo momčad u optimalni način rada, morat će se i sam mijenjati.
