Pep Guardiola i Carlo Ancelotti, treneri s totalno dva drugačija pristupa, a obojica na najvišoj razini i toliko uspješni. Prvi je lik koji uvijek nastoji kontrolirati svaku moguću sitnicu na koju može imati utjecaja iz trenerskog kuta, dok drugi pak neće svoje igrače pretjerano opterećivati zahtjevnim mehanizmima i zadacima u igri. Pep protiv Carla, Guardiola protiv Ancelottija, Real Madrid protiv Manchester Cityja. Bila je to repriza prošlogodišnjeg polufinala te sudar možda i dvije najbolje ekipe u novije doba.
City je u ovaj dvoboj ušao u odličnom ritmu, kao neporaženi u posljednjih 20 utakmica u svim natjecanjima, pritom upisavši 17 pobjeda i tri remija. S druge strane Realova forma u zadnje vrijeme nije bajna, u zadnje četiri utakmice upisali su dva poraza te u tim susretima primili devet pogodaka. Ali kao da je bitno, ovo je ipak Liga prvaka.
Klasični City u posjedu
Utakmica je krenula kako se i očekivalo, City je preuzeo posjed i kontrolu igre dok je Real čekao svoju priliku iz tranzicije. Guardiola je u izostanku Nathana Akéa odlučio u sastav uvrstiti Kylea Walkera koji je zauzeo mjesto desnog braniča, a samim time Manuel Akanji je prebačen na lijevu stranu obrane. City je napadao u svojoj, sada već standardnoj formaciji 3-2-2-3 gdje se u fazi napada John Stones pomiče iz obrambene linije na poziciju zadnjeg veznog.
City je prvo poluvrijeme završio sa 68% posjeda lopte te su uputili 315 dodavanja uz 92% uspješnosti. U prvoj fazi izgradnje igre imali su brojčanu prednost pet na četiri te su taj dio prvi dio distribucije odrađivali bez većih problema. Međutim, nisu bili konkretni i pretjerano opasni pred suparničkim golom te nisu kreirali niti jednu veliku priliku. S druge strane, kada bi Real na momente izašao u visoki pritisak, City je poprilično lagano to rješavao kroz precizna dodavanja. Također, vrlo dobro su se kretali bez lopte, tako otvarali nove linije dodavanja te pomagali jedan drugom u izlasku iz presinga.
Real zatvorio sredinu
City je otvarao napade s trojicom u posljednjoj liniji, Rúben Dias bio je centralni stoper, Akanji lijevi dok je Walker ostajao nešto niže kao desni stoper te kao osigurač od tranzicije i Vinícius Júniora. Real je vrlo dobro zatvarao središnji koridor i protok lopte prvenstveno prema Kevinu de Bruyneu i Ilkayu Gündoganu. Njih dva su najopasniji kada prime loptu u međuprostoru te kada imaju priliku za dodavanje prema naprijed ili završno podvaljivanje.
City je unatoč velikom posjedu lopte i dominaciji u prvom poluvremenu bio bez konkretnih šansi baš iz tog razloga i dobrog zatvaranja njihovih glavnih kreativaca. Samim time, otvarao se prostor na stranama uz aut liniju koji je City nekoliko puta dobro koristio u prvom dijelu, pogotovo po desnoj strani. Međutim, De Bruyne i Gündogan su se u nekoliko navrata izvlačili u bočne prostore koji su ostajali prazni kako bi primili loptu, i uspijevali su ju tu primiti, međutim u tim zonama nisu pretjerano opasni po gol suparnika.
Samim zgušnjavanjem sredine i limitiranjem najkreativnijih igrača Cityja u isto vrijeme patio je i Erling Haaland. Prvo što mu nitko nije mogao podvaliti loptu, a drugo što ga je Real poprilično dobro čuvao i iskontrolirao kroz cijeli susret. Generalno je Real odlično kontrolirao centralni koridor i međuprostore od kuda i dolazi najveća opasnost kada je u pitanju City.
Kada sve uzmemo u obzir Real je odradio vrlo dobar posao u fazi obrane, Toni Kroos i Federico Valverde bili su zaduženi za dvojac De Bruyne–Gündoğan dok je Luka Modrić pokrivao jednog od dvojca Stones–Rodri. Bočni stoperi imali su nešto više prostora no Walker je morao paziti na Viníciusa i kontranapade koji su njegovo najjače oružje dok Akanji nije donio toliko efektivnog prema naprijed.
Ancelottijeva prilagodba
Nakon prvog poluvremena u kojem je City imao dominaciju kroz posjed lopte, Ancelotti se odlučio na prilagodbu u igri, iako je rezultat za njega bio povoljan. Eduardo Camavinga je krenuo utakmicu na lijevom beku no po vokaciji je vezni igrač. U drugom poluvremenu u fazi napada ulazio je s pozicije lijevog bočnog u sredinu veznog reda, da bi njegovo mjesto uz aut liniju popunjavao Modrić. Real je bio bolja momčad u tom periodu prvog dijela drugog poluvremena, uspostavili su kontrolu i posjed lopte koji je nakon 32% u prvom, u drugom poluvremenu iznosio 57%. Većinu napada gradili su preko te lijeve strane i terceta Modrić-Kroos-Camavinga. U toj situaciji dobili su ipak nešto energičnijeg i fizički moćnijeg igrača prema naprijed u Camavingi dok je Modrić bio pozadinski razigravač koji je dirigirao igrom. U fazi obrane Camavinga bi se vraćao na poziciju beka, a Modrić na centralnu poziciju. Kako bi se reklo win-win situacija.
Kao što je bio slučaj i u prvom poluvremenu, za vrijeme kada je Real poveo preko Viníciusa, City je bio bolja momčad na terenu. Tako su i u drugom poluvremenu Madriđani bili dominantniji, ali gosti su uspjeli izjednačiti preko De Bruynea, i to u najboljem periodu igre Reala.
Sve po starom
Kada se susreću ovakve dvije ekipe, najbolje od najboljih, svi nogometni fanovi se izrazito vesele ovakvim susretima. Dvoboj između Reala i Cityja realno je finale prije finala. Ponovni susret ove dvije ekipe budio je posebnu znatiželju prije prve utakmice ovog dvomeča, iako je poprilično bilo jasno na koji način će i jedni i drugi igrati. Ono što smo očekivali od Reala to smo i dobili, a isto vrijedi i za City. Unutar svake od ekipa su vrhunski igrači koji u svom kolektivu funkcioniraju praktički besprijekorno te na unikatan način.
S druge strane, Guardiola i Ancelotti totalne su suprotnosti, njihove ekipe igraju potpuno različit nogomet, a njihova razmišljanja se definitivno ne podudaraju. Oni su toliko različiti, a toliko dobri, a u Ligi prvaka i dalje nema ništa novo.
