Na najteži mogući način. Kao što je 2021. Hrvatska morala pobijediti Škotsku kako bi prošla grupnu fazu Europskog prvenstva, kao što je 2022. morala izbjeći poraz od Belgije kako bi prošla grupnu fazu Svjetskog prvenstva, tako si je Hrvatska i ovoga puta stvorila situaciju da mora pobijediti Italiju kako bi pod Zlatkom Dalićem i četvrti put prošla grupnu fazu nekog natjecanja.
Različite teorije su i dalje u igri. Prema nekima nam ni četiri boda neće biti dovoljna ukoliko se zatvori krug reprezentacija s toliko bodova u našoj grupi. Prema onim drugima se može dogoditi da Škoti i Mađari odigraju neriješeno u zadnjem kolu, a da se isto to dogodi u ovom kolu između Češke i Gruzije ili Poljske i Austrije, uz njihove poraze u posljednjem, što bi nam omogućilo da čak i s dva boda prođemo dalje. No, činjenica da se uopće hvatamo takvog razmišljanja govori dovoljno. Hrvatska si je protiv Albanije prosula i najmanju šansu za mirnoću i staloženost pred zadnju utakmicu grupne faze.
Prvo poluvrijeme Hrvatske je bilo najgore odigrano poluvrijeme u Dalićevom mandatu. Već su se pri objavi početne jedanaestorke postavila neka pitanja, a naša igra će pokazati da su ona uistinu bila legitimna.
Ono prvo je bilo postavljanje Marcela Brozovića u igru nakon slabe partije protiv Španjolske. Pored toga što je Brozović i dalje solidan kada se povlači među stopere u namjeri da se iznese lopta, njegova funkcija je protiv ovako strukturirane, disciplirane i gusto postavljene Albanije irelevantna ukoliko on ne može osigurati sprječavanje protivničke tranzicije ili pokriti prostor u trenutku kada protivnik širi naše stopere.
Kod prvog gola Albanije se dogodilo potonje. Josip Šutalo i Joško Gvardiol su se raširili prateći svog čovjeka što je ostavilo širok prostor u sredini. Qazim Laci utrčava između Luke Modrića i Brozovića pri čemu niti jedan od njih ne prati taj trk, a Brozovićeva nonšalancija bez ikakvog osjeta da ima igrača iza leđima pri čemu se šepuri natrag u kazneni prostor je posebno zabrinjavajuća.
Da pričamo o ovoj situaciji kao o kakvoj anomaliji koja se dogodila, ne bi bilo problema, međutim i u utakmici protiv Španjolske, a vidjet ćemo i u kasnijoj akciji Albanije kada je gol spriječio Dominik Livaković, se vidi njegov ozbiljan pad u svim elementima nogometne igre. Angažman, anticipacija, pozicioniranje, agresivnost, u svim tim stavkama te još ponekim, se vidi njegova ozbiljna regresija. Ona je bila vidljiva čak i prije odlaska u Saudijsku Arabiju, no igranjem u toj ligi se samo ubrzala.
Netko će povući tu i pitanje mentaliteta, pogotovo kada se uzme u obzir N’Golo Kante koji je u utakmici Francuske izgledao kao da je i dalje član momčadi iz najviše ešalona europskih liga, no tu treba uzeti u kontekst i klubove u kojima oni igraju. Što god da mislili o njihovoj ligi, postoji značajna razlika između Al-Nassra koji se u 90 % vremena na utakmicama nalazi u napadu i koji nema briga da će im se dogoditi ovakve situacije kao što je bio albanski napad za gol, i Kanteovog Al-Ittihada koji često bude u podređenom položaju i gdje ne vlada aura Disneylanda kao što je to u Al-Nassru.
Međutim, problem Hrvatske jučer nije bio samo Brozović. Veći je još problem bio plan igre. Događalo se to Hrvatskoj i u prošlosti kada su upisani neki dobri rezultati, no sada je protiv Albanije bilo jasno i laicima. Hrvatska nije znala što želi igrati protiv Albanije.
Uvođenje Ivana Perišića i Josipa Juranovića u prvih 11 samo po sebi nije nikakav problem. Kada su već u igri Andrej Kramarić i Lovro Majer koji će tražiti centralne prostore, logika da njih dvoje stvaraju širinu je valjana. Problem je što niti jedan od njih dvojice, kao niti Bruno Petković nisu napadali dubinu gdje bi ih centaršutom pronašli krilni igrači.
Hrvatska je nagurala tako čak šest igrača u sredinu s razlikom da su trojica stajala niže, a trojica više, no niti jedan od njih nije tražio loptu između linija, niti je pokušavao napasti prostor iza albanske zadnje linije. Albanija je imala defenzivno izuzetno lak posao protiv statičnog hrvatskog napada koji je nabio igrače pred blok i nadao se da će gol doći sam od sebe.
Takva igra je omogućila Albaniji i da u tranziciji bude opasna. Po osvojenoj lopti su Albanci krenuli u juriš s nekoliko igrača, a duge lopte su njihovi napadači uglavnom lakoćom uspjevali primiriti i pričekati te nadolazeće suigrače. Iako je Albanija osvojila znatno manje zračnih duela, statistika je ovdje varljiva jer ti napadači nisu ni ulazili u zračni duel s obzirom na to da su naše stopere držali na leđima i primali tu loptu na prsa ili u noge.
Ulaskom Luke Sučića i Maria Pašalića se dinamika hrvatskog napada u potpunosti promijenila. Za razliku od Brozovića, Sučić je bio dodatan čovjek u fazi napada. Napadao je prostor, tražio je priliku za dupli pas te se nije libio ulaska u dribling. Pašalić je pak nekoliko puta napao drugu stativu pa je tako Perišić imao napokon metu za centaršut. Nije niti jedan od njegovih udaraca bio opasan, ali Albanija se odjednom morala suočiti s nečim potpuno drugačijim od onog iza prvih 45 minuta što je bilo dovoljno da im poljulja stabilnost bloka.
Ulazak Ante Budimira je još više uzdrmao Albance. Hrvatska je napokon imala igrača koji je napadao dubinu i koji je odvlačio igrače u protivničkom bloku kreiravši tako prostor u sredini. Od potpunog izostanka ideje i vizije, Hrvatska je u tih 15 do 20 minuta izgledala kao momčad koja točno zna kako treba razbiti albanski blok.
Umjesto trećeg gola kojom bi se osigurala pobjeda, Hrvatska je dopustila da utakmica u zadnjim minutama otplovi u vode kaosa. Ulazak Arbera Hoxhe je stvorio problem na desnoj strani hrvatske obrane što se doima nevjerojatnim. Ne radi se o nepoznatom igraču, već o onom iz našeg dvorišta, a na terenu je izgledalo kao da su Albanci izvukli džokera kojeg nitko nije skautirao i čije su nas kvalitete iznenadile.
Postavlja se i pitanje i što je Dalić htio sa zamjenama u posljednjim minutama ako je plan bio sačuvati rezultat. Borna Sosa bi bio puno logičnije rješenje u trenutcima kada su ušli Pašalić i Budimir kako bi iskoristili njegov centaršut. Koje su točno Sosine kvalitete zbog kojih je Dalić pomislio: “on nam treba da zadržimo vodstvo”, ostaje misterij.
Kada se uzme sve u obzir, čini se poprilično jasno da Hrvatska na postavlja momčad niti organizira plan igre ovisno o protivniku, već ovisno o javnom mnijenju i borbi s medijima. U utakmici u kojoj bi Budimir imao smisla od početka je on ušao kasno u drugom poluvremenu jer je bilo potrebno dokazati da Petković nije upao u nemilost nakon one presice o promašenom penalu. Gvardiol se vratio na stopera, no također je pitanje je li taj potez proveden jer se analizom Albanije zaključilo da je to korisno ili zato jer je netko drugi to zazivao.
Ukupni dojam je kao da se protivnika uopće ne analizira već da se bira jedanaestorka na račun meritokracije, prethodno odigrane utakmice i populizma. Pa eto, super ako nas potrefi. Kvalitete je bilo dovoljno da se igra protiv Španjolaca, da se uzme pobjeda protiv Albanaca, kao što je ima i za pobjedu protiv Italije. No, hoćemo li se uistinu pripremiti protiv Italije ili će plan i postava ovisiti o navedenom je nešto što nećemo znati. Iako svi dobro znamo u kojem smjeru se naginje.
