Michael Olowokandi, Kwame Brown i Anthony Bennett samo su neki od prvih izbora na NBA Draftu kroz povijest koji nisu ostvarili ni minimum očekivanja stavljena pred njih. S druge pak strane, mnogo je igrača prošlo ispod radara NBA skauta, a neki od njih su kasnije kroz karijeru postigli više nego je itko to od njih mogao očekivati. Mi vam stoga donosimo kratki rezime petorice najboljih nedraftiranih NBA igrača kroz povijest, ali uz uvjet da su završili svoje karijere.
5. Bruce Bowen
Brojke od 6.1 poena i 2.8 skokova po utakmici, koliko je u prosjeku bilježio kroz karijeru sigurno nikoga neće impresionirati, ali Bruce Bowen trostruki je NBA šampion, pet puta izabran je u prvu te tri puta u drugu najbolju obrambenu petorku sezone NBA lige, a njegov dres s brojem 12 umirovljen je od strane San Antonio Spursa.
Bowen je 1993. godine završio školovanje na sveučilištu Cal State Fullerton te u iduće gotovo četiri sezone igrao u Francuskoj, gdje je dvaput bio najbolji strijelac druge lige, te američkoj poluprofesionalnoj CBA ligi, a prvi NBA ugovor ovaj je krilni igrač zaradio u ožujku 1997.
Bio je to desetodnevni ugovor s Miami Heatom, a uspio je odigrati svega jednu minutu, te pritom ubilježio jednu blokadu. Na ljeto se izborio za ugovor s Boston Celticsima, gdje je imao solidnu tolu u prvoj sezoni, ali druga je bila za zaborav. U ljeto 1999. potpisao je za Philadelphiju 76erse, koji su ga u veljači razmijenili u Bullse, zajedno s Johnom Starksom u zamjenu za našeg Tonija Kukoča. Po završetku sezone 2000./2001. Bowen je izabran u drugu najbolju obrambenu petorku lige te je kao slobodan igrač potpisao za Spurse i tu zapravo počinje njegova priča.
Gregg Popovich našao mu je pravu ulogu u momčadi s kojom se u sljedećih šest sezona tri puta okitio naslovom prvaka, a njegove sjajne obrambene karaktetistike, mrvicu prljavija igra i sposobnost da brani više pozicija donijela su mu čak sedam uvrštenja u najbolje dvije obrambene petorke lige te reputaciju sjajnog obrambenog igrača kojem se nijedan napadač nije volio suprostaviti. Bowen je čisti primjer kako osnovne i napredne statistike ne mogu sve izmjeriti, pa tako ako gledamo gole brojke zasigurno nećemo ostati impresionirani. Ipak, oplemenio je igru Spursa iz tog razdoblja i uz Tima Duncana, Tonya Parkera i Manu Ginobilija bio jedan od važnih kotačića šampionske generacije Spursa.
Njegova era u San Antoniju završila je 2009. godine kada je u tradeu za Richarda Jeffersona završio u Milwaukee Bucksima, koji su ga odmah potom i otpustili te je tako Bowen s 38 godina na leđima završio svoju igračku karijeru.
4. Darrell Armstrong
Jedini igrač u povijesti koji je osvojio nagradu za igrača koji je najviše napredovao i najboljeg šestog igrača lige je Darrell Armstrong, a da kuriozitet bude još veći ovom razigravaču je to pošlo za rukom u istoj sezoni 1998./1999.
Armstrong je u ligu ušao na mala vrata, u travnju 1995. godine, odnosno četiri godine nakon što je završio školovanje na sveučilištu Fayetteville State, nastupajući u drugom rangu NCAA košarke. U međuvremenu se okušao u međunarodnim vodama, igrajući u Portugalu i Cipru, te nekoliko američkih poluprofesionalnih klubova. Njegov prvi NBA klub bio je Orlando Magic, ali prve dvije sezone dobivao je minute na kapaljku.
Nakon tri utakmice u prvoj i mizerne minutaže u drugoj sezoni, stvari su za Armstronga krenule na bolje u sezoni 1996./1997. Nažalost mnogih ljubitelja košarke, ozljedom Pennya Hardawaya. Ali, kad jednom smrkne, drugom svane i Armstrong je svoju priliku objeručke prihvatio, iako je većinom bio igrač s klupe. Iz sezone u sezonu dizajući svoje brojke stigao je do statusa jednog od najboljih braniča u povijesti Orlando Magica, te prepoznatljivo lice momčadi na prijelazu tisućljeća. U spomenutoj sezoni 1998./1999. bilježio je 13.8 poena i 6.7 asistencija po utakmici, a sljedeće dvije sezone statistički su još ljepše izgledale po Armstronga.
Njegova era u Orlandu završila je u ljeto 2003. godine kada je kao slobodan igrač potpisao za New Orleans Hornetse, a kasnije ga je put vodio u Dallas Maverickse, Indiana Pacerse i New Jersey Netse, u kojima se po koncu sezone 2007./2008. u svojoj 40. godini života oprostio od igranja košarke.
Armstrong je u ukupno 891 NBA utakmici u prosjeku bilježio 9.0 poena i 4.0 assista po utakmici, a u deset je navrata u 16 njegovih sezona izborio playoff sa svojim momčadima.
3. Avery Johnson
The Little General nadimak je Averya Johnsona i isti najbolje opisuje kakav je igrač bio te da brojke i individualna priznanja nisu jedino mjerilo kvalitete nekog igrača.
U ligu je tek 178 cm visoki razigravač Johnson ušao 1988. godine, potpisavši ugovor za Seattle Supersonicse, koji ga nakon dvije sezone u razmjeni šalju u Denver Nuggetsi, a ovi u istoj sezoni prosljeđuju u San Antonio Spurse. U prosincu 1991. godine Spursi ga otpuštaju, a Houston Rocketsi potpisuju te se među njima zadržava do konca sezone. Uslijedila je nova sezona među Spursima, pa jedna u Golden State Warriorsima, da bi ga sudbina 1994. godine ponovno vratila među Spurse, ali ovoga puta zadržati će se puno duže i ući u legendu.
Već u prvoj sezoni značajno je doprinio ulasku momčadi u finale Zapada, gdje su poraženi od kasnijih prvaka Rocketsa. Uslijedila je još jedna sezona u kojoj su, s dirigentskom palicom Malog Generala, ušli u playoff, da bi sezona 1996./1997. ostala obilježena ozljedom glavne zvijezde Davida Robinsona, koja je rezultirala lošom sezonom, ali i izborom na Draftu nove, još veće zvijezde – Tima Duncana.
U povijesnom, prvom naslovu prvaka Spursa u sezoni 1998./1999. Johnson je sudjelovao s 10.5 poena i 7.4 skokova po susretu, a to je ujedno bio i njegov jedini NBA prsten koji je osvojio. U Texasu se zadržao još dvije sezone, a potom su uslijedili Nuggetsi, Mavericksi i Warriorsi, u čijem se dresu umirovio po okončanju sezone 2003./2004. Kroz karijeru je bilježio 8.5 poena i 5.6 asistencija po susretu, a za ogroman doprinos koji je dao za organizaciju, Spursi su mu u čast umirovili dres s brojem 6.
2. John Starks
Krajem prošlog stoljeća u New Yorku se igrala ratnička košarka, a opet s druge strane dovoljno kvalitetna atraktivna za zahtjevne navijače Knicksa. Pravi predstavnik te momčadi je John Starks, igrač koji je uvijek davao sve od sebe na oba kraja terena.
Nakon što je u četiri godine promijenio jednako toliko sveučilišta, Starks je 1988. godine izašao na NBA Draft, ali ostao je kratkih rukava. Ipak, kao slobodan igrač potpisao je za Warriorse, koji su tog ljeta petim pickom na draftu izabrali Mitcha Richmonda, pa je pozicija šutera bila rezervirana za njega, dok se Starks morao zadovoljiti mrvicama u svega 36 utakmica u kojima je nastupio. Nakon sezone je otpušten, pa je sljedeću sezonu proveo u poluprofesionalnim ligama.
U ljeto 1990. godine Starks je stigao na probu u Knickse. Na jednom treningu pokušao je zakucati preko Patricka Ewinga, ali Ewing ga je bacio na pod, pri čemu je Starks izvrnuo koljeno. Pošto koljeno nije zacijelilo do prosinca, do kada je momčadima bilo dozvoljeno da otpuste zdrave igrače, Knicksi ga nisu mogli pustiti. Kao rezultat toga, Starks je Ewinga nazvao svojim spasiteljem. S vremenom se izborio za mjesto startnog beka šutera, postavši jedan od ključnih igrača u momčadi i igrajući osam sezona u New Yorku, od 1990. do 1998. Starks je bio nositelj njihove fizičke igre tijekom tog razdoblja, zajedno sa suigračima Anthonyjem Masonom i Charlesom Oakleyem.
U svih osam sezona igranja za Knickse, Starks je s momčadi ušao u playoff, a u sezoni 1993./1994. i do velikog finala, gdje su poraženi od Rocketsa. U najbolju defanzivnu petorku lige Starks je ušao 1993. godine, a 1997. je izabran za najboljeg šestog igrača lige, dok je 1994. nastupao i na All-Star utakmici. Godinu dana kasnije postao je prvi igrač u povijesti NBA lige koji je u jednoj sezoni ubacio više od 200 trica. Možda i najupečatljiviji potez njegove karijere napravio je u playoffu 1993. godine protiv Bullsa kada je izveo baseline zakucavanje preko Horace Granta i Michaela Jordana.
U siječnju 1999. godine u tradeu je ponovno završio u Warriorsima, a oni ga godinu dana kasnije šalju u Bullse, koji su ga otpustili nakon svega četiri odigrane utakmice. Karijeru, kroz koju je bilježio 12.7 poena i 3.7 asistencija po susretu, je završio u Utah Jazzu 2002. godine.
1. Ben Wallace
Kako netko tko je kroz karijeru postizao tek 5.9 poena po utakmici i šutirao slobodna bacanja sa svega 41% uspješnosti može biti najbolji nedraftirani igrač ikada? Pa tako što je bio jedan od ključnih igrača Detroit Pistonsa u njihovom pohodu na naslov prvaka 2004. godine, četiri puta proglašen najboljim obrambenim igračem godine, triput uvršten u najbolju petorku lige, dva puta u drugu najbolju, šest puta izabran u najbolje obrambene petorke lige, četiri puta nastupio na All-Star susretima, dva puta predvodio ligu u skokovima i jednom u blokadama. Riječ je naravno o Benu Wallaceu, čiji dres s brojem 3 vječno visi pod svodom dvorane u Detroitu.
U sveučilišnoj karijeri dvije je sezone proveo na JUCO diviziji, te dvije u drugoj NCAA diviziji, gdje je i diplomirao na Virginia Unionu 1996. godine. Uslijedio je odlazak u Italiju, ali tamo je odigrao tek jednu utakmicu za Reggio Calabriju, nakon čega se izborio za mjesto u rosteru Washington Wizardsa. Nakon tri sezone za zaborav u glavnom američkom gradu razmijenjen je u Orlando Magic, te je tamo imao značajnu minutažu, ali je u ljeto 2000. godine tradeom za Granta Hilla postao dijelom Pistonsa.
Osim brojnih individualnih nagrada i dostignuća, te osvajanja naslova prvaka 2004. godine, Wallace je s Pistonsima ušao u finale i godinu dana kasnije, a u pet od šest sezona u Detroitu izborio je nastup u doigravanju. Ipak, ostat će upamćen i po sudjelovanju u tučnjavi za vrijeme utakmice s Indiana Pacersima s početka sezone 2004./2005., poznatijom i kao Malice at the Palace, nakon koje je zaradio šest utakmica suspenzije.
Istekom ugovora 2006. godine potpisuje za Bullse, koji ga sljedeće sezone mijenjaju u Cavse, a 2009. godine se vraća u Detroit te u najdražem mu dresu igra posljednje tri sezone svoje bogate karijere. Sa svega dva metra visine za poziciju centra te limitiranim napadačkim arsenalom, usmjerio je potpuno svoju igru na obrambene i skakačke atribute te se prometnuo u jednog od najboljih, ako ne i najboljeg obrambenog igrača svih vremena.
