Istog trenutka kada su izvučeni Dinamovi ovosezonski protivnici u Ligi prvaka, svim navijačima su se oči najviše zacaklile za dva gostovanja.
Jedno je ono u Münchenu, a drugo na Emiratesu gdje će Dinamo ići na noge Arsenalu. Osim što je gledanje Dinama na Emiratesu jedinstveno iskustvo, odlazak u London označio je još nešto – priliku za otići na utakmicu nižih liga.
Čim su potvrđeni datumi utakmica Lige prvaka, krenulo je istraživanje što se još tih dana igra u Londonu. Kako sam u London stigao u ponedjeljak navečer, otpala je opcija za utakmicu Chelseaja i Wolvesa. Uz to, hvalite me usta moja, već sam bio na Stamford Bridgeu na utakmici Dinama pa mi je bilo svejedno.
Odluka je tako pala na utorak kada se igralo more utakmica. Najzanimljivije su bile one između Millwalla i Cardiffa te Watforda i Prestona u Championshipu. S obzirom na to da je stadion Watforda puno dalje od grada, izbor je pao na legendarni The Den i napetu borbu za ostanak Millwalla i Cardiffa. Uz to, kao navijaču West Hama, nije bilo loše posjetiti neprijateljsko gnijezdo.
Kratka povijest Millwalla i Cardiffa
Ne bi to bio odlazak na utakmicu bez da se prouči povijest oba uključena kluba. Iako nešto manje uspješan od Cardiffa, Millwall je zasigurno poznatiji klub, doduše ne iz nogometnih razloga.
Za većinu pratitelja engleskog nogometa, prva asocijacija na Millwall su huligani. Osim događaja iz stvarnog života, razlog za to je i film Green Street, u kojem su huligani glavni likovi.
U stvarnosti, Millwall je kroz povijest imao ogromnih problema s navijačima. Dok su na utakmicama, The Den svojevremeno pretvorili u praktički neosvojivu tvrđavu, van njih su nerijetko bili u tučnjavama. Nažalost, one bi često imale koban ishod.
Neredi i huliganizam postao je svojevrstan brand Millwalla, koji nije naišao na odobravanje ostatka nogometnog svijeta. Stoga ne čudi da je njihov slogan “Nobody likes us, we don’t care”. S vremenom i dolaskom Margaret Thatcher na vlast te brojnim zabranama za najekstremnije navijače se situacija dosta smirila.
Što se same povijesti tiče ona je duga, bogata zanimljivostima, ali ne pretjerano rezultatski uspješna. Iako su osnovani davne 1885., Millwall nema veliki trofej. Najbliže tomu stigli su 2004. kada su s 0:3 poraženi od Manchester Uniteda u finalu FA Kupa. Tim finalom su zaradili plasman u Kup UEFA-e gdje su u prvoj rundi ispali od Ferencvárosa.
Štoviše, samo su dvije sezone u klupskoj povijesti proveli u najvišem rangu engleskog nogometa. Nakon što su u sezoni 1989/1990 ispali iz prve lige, u nju se više nikada nisu niti vraćali.
Od tog trenutka se kreću između Championshipa i League One, no najviše sezona su proveli u drugom rangu. Tamo se nalaze i danas. Točnije, trenutačno se tamo mukotrpno bore za ostanak. Kao i Cardiff…
Oni su jedan od četiri velška kluba koji se natječe u engleskoj nogometnoj piramidi. Osnovani 1899., proveli su čak 17 sezona u najvišem rangu. Najveći dio toga, stigao je u 20-im godinama prošlog stoljeća.
Najveći uspjeh im je drugo mjesto iz sezone 1923./1924. Tada su imali isti broj bodova kao i prvak Huddersfield, ali su zbog nešto lošije gol razlike ostali bez titule. Za razliku od Millwalla, imaju jedan veliki trofej iz 1927. kada su pred 90 tisuća ljudi u finalu FA Kupa svladali Arsenal.
U moderno doba su proveli samo dvije sezone u Premier ligi, a najviše ih se pamti po groznoj tragediji iz 2019. Nakon što su u svom rekordnom transferu platili Nantesu 18 milijuna eura za Emilijana Salu, Argentincu se na putu za Cardiff srušio avion te je tragično poginuo.
Uslijedila je mukotrpna sudska parnica oko toga treba li Cardiff, Nantesu isplatiti novce za transfer. U parnici u kojoj su se oba kluba propustila ponašati gospodski, na kraju su bacili ljagu na ogromnu tragediju. Ispalo je kako su oba kluba žalosnije zbog propuštenih milijuna, nego zbog tragične smrti mladog nogometaša.
Utakmica i vremeplov u prošlost
Nakon vožnje podzemnom, stigli smo u neposrednu blizinu legendarnog The Dena. Novi stadion izgrađen je 1993. te na njega stane nešto više od 20 tisuća ljudi. Šetnja od podzemne stanice do stadiona, kroz ulice jugoistočnog Londona je pravi vremeplov u englesku nogometnu prošlost.
Prije svega, do stadiona se probija kroz brojne kuće i zgrade. U vrijeme kada se svi novi stadioni rade van grada, bio je ovo dašak osvježenja. Išarani tuneli na putu do stadiona, samo jačaju “Old school” dojam koji je neizbježan na putu do stadiona.
Onda, nakon desetominutne šetnje kroz zgrade i išarane tunele, samo se najednom ukaže stadion. Tipični engleski stadion s četiri “kockaste” tribine na nekoliko centimetara od terena. Iako nije najveći stadion na svijetu, ljubitelja engleskog nogometa ostavio je bez riječi.
Mjesta koja smo platili 40 eura nalazila su se u redu C, odnosno trećem redu od tribina. Svaki aut u blizini, svaki duel, puno više dobiva na značenju kada se nalazite svega nekoliko centimetara od terena. Za nekoga tko je većinu života proveo na Istoku i Sjeveru Maksimira, ovo je bila značajna promjena.
Iako tribine nisu bile do kraja ispunjene, atmosfera se zapalila kada je Millwall već u drugoj minuti poveo golom Caluma Scanlona. Atmosferi su pomogli i brojni navijači Dinama koji su imali istu ideju kao i ja pa se već u prvoj minuti utakmice The Denom zaorilo “Dinamo, Dinamo”.
Kao prava engleska publika, navijači Millwalla su više cijenili čvrste startove i izbijanja lopte, nego driblinge svojih igrača. Dok je Raees Bangura-Williams lomio svog čuvara, cijela tribina je urlala ”Just cross it”. Mladić je naposljetku sjajno uspio u driblingu nakon čega je prizemno asistirao za 2:0. Iako su bili u krivu sa svojim savjetima, vatreno su proslavili pogodak.
Kroz cijeli susret nije bilo klasičnog navijanja, već bi se povremeno započele šaljive pjesmice na temelju događaja na terenu. Tako je cijela zapadna tribina irskom lijevom beku Joelu Baganu pjevala ”You Irish prick” nakon što je Bagan ostao ležati.
Cardiff se vratio u utakmicu preko Chrisa Willocka na isteku prvog dijela. Donijelo je to radost za 300-injak gostujućih navijača koji su se odvažili na ovaj daleki put radnim danom. Millwall je bio osjetno bolji kroz prvih 45 minuta, ali je gol Willocka u potpunosti okrenuo utakmicu.
Velšani su bolje zaigrali u nastavku i gol je od početka drugog dijela ”visio u zraku“. No, nisu uspjeli iskoristiti inicijativu i činilo se da će Millwall doći do važna tri boda. Sudac je zbog brojnih stanki produljio sedam minuta, a osjetan broj navijača je već napustio svoja mjesta.
Onda se u posljednjim sekundama utakmice ukazao Yousef Salech. On je dočekao loptu u kaznenom prostoru, znalački se okrenuo i pogodio na oduševljenje gostujućih navijača. Kada u YouTubeu pretražite ”Football limbs”, proslava navijača Cardiffa bi mogla izaći visoko na toj listi.
Razočarani konačnim ishodom, navijači Millwalla su zviždali nakon posljednjeg sučevog zvižduka. No, jedna interakcija navijača sa samog kraja utakmice mi se posebno dojmila.
“We’re just so shit”, započeo je prvi navijač.
“See you in 10 days?”, odgovorio je drugi.
“Sure, but we are still going to be shit”, zaključio je prvi uz smiješak i oproštaj od kolege.
Ta interakcija je, barem za mene, ono što nogomet treba biti. Dva navijača koja podržavaju svoj lokalni klub unatoč brojnim razočaranjima koja im on pruža iz dana u dan. Unatoč tome, oni će opet biti na The Denu za desetak dana i nadat će se boljem ishodu.
Iako sam možda i najveći protivnik stava ”Prije je bilo bolje”, lijepo je tu i tamo otići na ovakvu utakmicu. Tamo se lako podsjetiti da je nogomet i u Championshipu, ne samo u najjačim ligama. Dok je nogometna Europa uživala u ludoj utakmici Benfice i Barcelone, desetak tisuća navijača se stresiralo oko “svog” Millwalla i ”svog” Cardiffa. Taj broj je sigurno još veći jer se na isti dan igralo još jako puno utakmica nižih liga.
Možda se nije igrao najbolji nogomet na svijetu, možda se nije igralo na najljepšem stadionu na svijetu. No, tim ljudima koji su se došli smrzavati na The Den i koji su putovali iz Cardiffa je to najvažnija stvar na svijetu. Tako i treba biti.
