Prekjučer je u 80. godini prestalo kucati srce Willisa Reeda, srce prvaka i onog istinskog sportaša iz 70-ih godina prošlog stoljeća. Srce košarkaša koji nije znao za bol i odustajanje. Srce stupa jedina dva prstena u povijesti New York Knicksa. Srce za koje se znalo da Reedu stvara probleme posljednjih godinu dana i zbog kojeg 25. veljače nije mogao sudjelovati u obilježavanju 50. obljetnice drugog naslova prvaka franšize iz “Velike Jabuke”. Srce zbog kojeg je s 80 godina ponovno morao učiti hodati. Srce košarkaša koji je odigrao najvrjedniju utakmicu sa samo 4 postignuta poena u povijesti NBA lige.
Odrastanje i koledž karijera
Reed je bio sin jedinac Willisa Sr.-a, industrijskog radnika i Inelle Ross, domaćice. Rođen na djedovoj farmi u Hicu, mjestu za kojeg je jednom rekao kako je toliko malo da ni nema stanovništvo, odrastao je u malom mjestu Bernice u ruralnom sjeveru Louisiane gdje je uživao u lovu i ribolovu. Već u osmom razredu je izrastao do preko 6 stopa (cca 183 centimetra), a u 10. je bio startni centar košarkaške momčadi West Side srednje škole.
Uz košarku, bavio se i američkim nogometom, bejzbolom te bacanjem kugle. Uz pomoć i navođenje njegovog srednjoškolskog košarkaškog trenera, Willis je shvatio da mu njegova visina i sportske predispozicije mogu donijeti fakultetsko obrazovanje. Već tada je, navode svjedoci tog vremena, razmišljao prema budućnosti i shvaćao da su akademski i moralni razvoj važniji od svesilne “pompe” koju je dobijao kao srednjoškolska sportska zvijezda.
1960. godine je trener američkog nogometa Eddie Robinson regrutirao Reeda na sveučilište Grambling State. Iako je Reed taj poziv prihvatio, ipak se odlučio za košarku i nastupanje pod palicom Freda C. Hobdyja. Willis je tamo proveo 4 godine te su njegovi prosjeci rasli iz sezone u sezonu. U prvoj sezoni je prosječno bilježio 10.8 poena i 8.9 skokova, u drugoj 17.6 poena i 14.6 skokova, u trećoj 21.2 poena i 17.1 skok, dok je u posljednjoj imao monstruoznih 26.6 poena i 21.3 skoka u prosjeku.
U međuvremenu je, 1963. godine, predstavljao SAD na Panameričkim igrama u brazilskom Sao Paulu gdje su Amerikanci do zlata došli pobjedama s prosječnih 29.3 poena razlike, dok je iste godine oženio fakultetsku ljubav Geraldine Marie Oliver s kojom je imao dvoje djece prije nego što su se rastali 1969. Što se akademskog puta tiče, Willis je diplomirao tjelesni odgoj. Radio je na tome da postane učitelj tjelesnog i trener.
Draft i početak NBA karijere
Willis je dva puta izabran u “All-American” petorku te ga 1964. godine na NBA Draftu, New York Knicksi biraju prvim izborom druge runde, odnosno ukupno 10. Reed se nadao da će biti izabran od strane Detroit Pistonsa koji su imali 4. te 11. izbor, ali potpisuje ugovor s Knicksima, koji su već nekoliko godina tavorili na dnu istočne konferencije, vrijedan nešto manje od 10.000 dolara po sezoni. Preselio se u hotel u blizini Madison Square Gardena do kojeg je često dolazio pješice.
Ljevoruki snažni “undersized” centar s mekanim dodirom i ubojitom poludistancom je već u prvoj sezoni sve što je radio na koledž razini – prenio na NBA parkete. Debitirao je protiv Lakersa s 15 poena i 11 skokova, a upravo će mu ogledi protiv tima iz Los Angelesa donijeti najveće sportske uspjehe. Protiv Lakersa je imao i najbolju utakmicu sezone kada je u porazu od 2 razlike, ubacio 46 poena uz 22 skoka. Sezonu je okončao kao 7. najbolji strijelac lige s 19.5 poena u prosjeku i 5. najbolji skakač lige s 14.7 skokova što mu je donijelo titulu najboljeg novaka godine, prvog u povijesti franšize. Bio je i sudionik All-Star utakmice, ali Knicksi su te sezone bili loši te s omjerom 31-49 nisu došli do doigravanja.
Sljedeće sezone Willis bilježi 15.5 poena i 11.6 skokova, a Knicksi ponovno propuštaju doigravanje. Treća je bila sreća za Reeda pa s prosjekom od 20.9 poena i 14.6 skokova vodi Knickse u prvo doigravanje nakon punih 7 godina. Tamo ih je kući poslala dinastija Boston Celticsa predvođena Billom Russellom, Samom Jonesom i Johnom Havlicekom s 3-1 u seriji.
60 pobjeda u sezoni i plasman u finale
Willis Reed i Walt Frazier, draftan 1967. godine, su predvodili Knickse do čak 60 pobjeda tijekom regularne sezone 1969./70. u kojoj su postavili tadašnji rekord franšize s 18 uzastopnih pobjeda. Momčad je bila 5. po ofenzivnom ratingu (100.3 postignuta poena na 100 posjeda), ali i uvjerljivo prva po defenzivnomratingu (92.4 primljena poena na 100 posjeda) što je u zbroju donijelo pozitivan net rating od 7.9 poena.
Spomenuti dvojac je uvršten u najbolju petorku lige, dok su zajedno sa suigračem Daveom DeBusschereom izabrani u najbolju obrambenu petorku sezone. Upravo dolazak DeBusscherea u razmjeni s Detroit Pistonsima sredinom sezone 1968./69. je vratio 206 centimetara visokog Reeda na poziciju centra. Kazao je kako je tom razmjenom ponovno prodisao.
Frazier je te sezone prosječno bilježio 20.9 poena, 8.2 asistencije te 6.0 skokova, dok je Reedov učinak iznosio 21.7 poena i 13.9 skokova. Reed je te sezone po prvi put u karijeri postao MVP regularne sezone, a Red Holzman, trener Knicksa, osvojio je nagradu za najboljeg trenera lige. 20. siječnja 1970. godine je u Spectrumu, u Philadelphiji, odigrana All-Star utakmica u kojoj je Istok sa 142:135 svladao Zapad, a Reed je proglašen najkorisnijim igračem susreta ubacivši 21 poen uz 11 skokova.
U prvoj rundi doigravanja, Knicksi su naišli na izniman otpor Baltimore Bulletsa predvođenih Earlom Monroeom, Gusom Johnsonom i Wesom Unseldom kojeg su prelomili tek u 7. utakmici slavivši sa 127:114. Reed je u toj seriji prosječno ubacivao 21.3 poena te je hvatao 17.7 skokova. Nakon toga su u finalu konferencije s 4-1 izbacili Buckse predvođene Kareem Abdul Jabbarom, a Reed je u tih 5 utakmica prosječno bilježio 27.8 poena i 12.2 skoka.
U finalu je slijedio obračun protiv LA Lakersa koji su posljednje dvije sezone bivali poraženi u finalu od Boston Celticsa. Reed je u prvoj finalnoj utakmici u MSG-u Wiltu Chamberlainu i Elginu Bayloru ubacio 37 poena pa su Knicksi slavili s 12 poena razlike. Drugi susret je bio izjednačeniji, a Lakersi na koncu slave sa 105:103.
Serija se onda preselila u legendarni Forum, a treća utakmica je pružila spektakl i produžetke. Dave DeBusschere je 3 sekunde prije isteka regularnog vremena doveo Knickse u vodstvo od 2 poena razlike, no onda Jerry West košem sa svoje polovice donosi izjednačenje. Jasno vam je, u to vrijeme nije postojao šut za 3 poena. U produžetku Knicksi odnose pobjedu rezultatom 111:108, a Reed utakmicu kompletira s 38 poena i 17 skokova.
Lakersi su u 4. utakmici, također nakon produžetaka slavili sa 121:105 i tako izjednačili na 2-2. Knicksi su prednost domaćeg parketa obranili u 5. utakmici slavivši sa 107:100 u utakmici u kojoj je Reed, zbog puknuća natezača prilikom pokušaja driblinga u 1/4, odigrao svega 8 minuta. Frazier je ubacio 20 poena, Cazzie Russell 19, dok su po 16 dodali Dick Burnett i Bill Bradley. Uslijedila je utrka s vremenom i pitanje hoće li se moći oporaviti do kraja finala. U šestoj utakmici finala nije igrao što su Lakersi iskoristili za uvjerljivu pobjedu od 135:113. Wilt Chamberlain je u toj utakmici imao 45 poena i 27 skokova.
“Willis Reed Game”
Samo dva dana nakon šeste, na rasporedu je bila odlučujuća sedma utakmica. Na momčadskom zagrijavanju ga nije bilo jer je ostao na liječničkom tretmanu, a Garden je strepio od iščekivanja. Čak ni njegovi suigrači nisu bili sigurni hoće li igrati.
A onda kada je izašao na parket, Garden je proključao. Marv Albert je zavapio: „And here comes Willis and the crowd goes wild“. Bio je to jedan od najinspirativnijih ulazaka u dvoranu svih vremena. Svima prisutnim je bilo jasno – Knicksi će postati prvaci. Sama njegova pojava na parketu bila je prevaga.
Utakmica je krenula, a prvi koš na njoj postiže Willis Reed s poludistance, baš u ravnini s crtom slobodnih bacanja. Par napada kasnije – bum, još jedan skok šut s desnog lakta i Knicksi vode 5:2. Šepajući se vratio u obranu. Gledajući snimku utakmice, vidite ga kako tu nogu vuče sa sobom kao strano tijelo kroz svih 27 minuta koliko je proveo na parketu te noći. Kao da bol sama po sebi nije bila nepodnošljiva, on se takav morao boriti s Wiltom i činio je to jako dobro s obzirom na to da je Chamberlain imao šut iz igre 2/9 tu večer kada ga je čuvao Reed. Inače, Wilt je u sedmoj utakmici pogodio samo jedno od 11 slobodnih bacanja.
Na timeoutu kod 30:19 za Knickse, Reed je jedva došao do klupe. Iz igre je po prvi put izašao kod rezultata 61:37, a na poluvrijeme se otišlo sa 69:42. Walt Frazier je preuzeo glavnu ulogu u napadu te je na poluvremenu već imao 23 poena.
Reed je započeo i drugo poluvrijeme, ali utakmicu napušta kod uvjerljivog vodstva od 79:54 jer je bilo jasno kako više nema potrebe da dodatno pogoršava ozljedu i kako će Knicksi odnijeti pobjedu. Na kraju, Knicksi su na Frazierov pogon (36 poena i 19 asistencija) slavili sa 113:99 i po prvi put u povijesti postali NBA prvaci. Reed je proglašen najkorisnijim igračem finala bilježeći 23.0 poena i 10.5 skokova po utakmica. Tako je postao prvi košarkaš u povijesti koji je u istoj sezoni bio MVP regularne sezone, All-Star utakmice i NBA finala. Poslije su mu se na toj listi pridružili Michael Jordan (x2) i Shaquille O’Neal.
Drugi naslov i preuranjeni kraj karijere zbog ozljeda
U sezoni u kojoj su branili naslov, Knicksi ispadaju u konferencijskom finalu od Bulletsa, dok u sezoni 1971./72. stižu do finala usprkos tome što je Reeda ozljeda koljena limitirala na svega 11 utakmica te sezone. U finalu gube od Lakersa s 4-1 u seriji.
Knicksi u sezoni 1972./73. dolaze do drugog i do današnjeg dana posljednjeg naslova u povijesti franšize. S 57 pobjeda su zauzeli drugo mjesto Istoka, a do finala su došli pobjedama od 4-1 nad Baltimoreom te 4-3 nad Bostonom. Iako je krenuo malo sporije s 10 i 11 poena u prve dvije finalne utakmice, Reed je u sljedeće 3 utakmice i 3 pobjede protiv Lakersa ubacivao 22, 21 te 18 poena što mu je donijelo drugu nagradu za MVP-ja finala.
Nakon finala, Reed je odigrao još samo 19 utakmica u NBA ligi te je zbog teških ozljeda koljena morao karijeru završiti s 32 godine. Konačni saldo kaže – 2 titule, 2 nagrade za MVP-a finala, jedna nagrada za MVP-a regularne sezone, 7 nastupa na All-Staru, jedna nagrada za MVP-a All-Star utakmice, 5 uvrštavanja u “All-NBA” momčadi i nagrada za novaka godine. Trenutno je 3. najbolji strijelac u povijesti Knicksa s 12.183 poena iza Patricka Ewinga i Walta Fraziera, dok je 2. najbolji skakač s 8414 skokova. Ispred njega je samo Ewing.
Život poslije profesionalne karijere
Nakon karijere se posvetio treniranju pa je tako bio na klupi New York Knicksa, New Jersey Netsa i sveučilišta Creighton, dok je bio asistent na klupama Atlanta Hawksa, Sacramento Kingsa i sveučilišta St. John’s. 1989. godine postaje generalni menadžer i potpredsjednik odjela za košarkaške aktivnosti New Jerseya te na toj funkciji provodi 7 godina. Domaći ljubitelji košarke će se sjetiti kako je on bio inicijator spašavanja Dražena Petrovića i odlaska iz Portlanda u New Jersey. Sve do 2004. godine je bio u Netsima koji su 2002. i 2003. godine igrali u NBA finalima u kojima gube od Lakersa i San Antonio Spursa.
Njegov dres s brojem 19 je bio prvi dres kojeg su New York Knicksi umirovili. Učinili su to 21. listopada 1976. godine, samo dvije godine nakon što se umirovio. Postao je članom Kuće slavnih 1982. godine, a uvršten je i na popis 50 najvećih košarkaša u povijesti lige 1996. kao i na popis 75 najvećih košarkaša u povijesti po izboru iz 2021. godine. Na 60. godišnjicu postojanja NBA lige, Reedov izlazak je proglašen 3. najvećim trenutkom u povijesti lige, odmah iza Jordanovog koša za titulu 1998. godine te nastupa Magica Johnsona na poziciji centra umjesto Kareema u 6. utakmici finala 1980. godine u kojoj su Lakersi došli do titule. Prije početka prošle sezone donesena je odluka da trofej namijenjen osvajaču Jugozapadne divizije NBA lige – nosi njegovo ime.
Komesar NBA lige Adam Silver je u službenom oproštaju od Reeda najbolje sumirao što je „Kapetan“ predstavljao ljubiteljima košarke: „Willis Reed je bio ultimativni timski igrač i besprijekorni vođa. Moja najranija i najljepša sjećanja na NBA košarku su vezana uz gledanje Willisa čiji je pobjednički duh definirao pobjedničke timove New York Knicksa s početka 70-ih godina prošlog stoljeća. Igrao je s nevjerojatnom strašću i odlučnošću, a njegov inspirativni povratak u sedmoj utakmici NBA finala 1970. ostaje jedan od najinspirativnijih trenutaka u povijesti sporta.“
