U ovogodišnjem Community Shieldu susreli su se Manchester City i Arsenal. Tradicija je da se “superkup” igra između osvajača lige i FA kupa. S obzirom na to da je City osvojio oba trofeja, a i Ligu prvaka, na red je došao Arsenal jer je završio drugi u ligi.
Community Shield se ne vodi kao “major trophy”. Ekipe mu pristupaju kao nešto intenzivnijoj prijateljskoj utakmici. Sve do 1993. dvije bi ekipe dijelile trofej ako bi rezultat bio izjednačen, a tek se od tad uvelo raspucavanje. U prošlogodišnjem je izdanju Liverpool zasluženo pobijedio City 3:1, Darwin Núñez je briljirao, a Erling Haaland promašivao zicere. Da je javnost na temelju tog dvoboja izvlačila zaključke, teško da bi mogli više pogriješiti. Ipak, današnji je sraz imao svoju važnost, osobito za Arsenal.
Kod Manchester Cityja igra je poznata. Četiri stopera, John Stones koji se pridružuje veznom redu u izgradnji napada, napadački orijentirane “osmice”, široko postavljena krila i Erling Haaland u špici napada koji čeka proigravanja. “Topnici” su krenuli s 4-2-3-1 formacijom. Na duplom pivotu su igrali Thomas Partey i Declan Rice, što je pružalo balans i fizičku dominaciju u sredini. Na pripremama je Mikel Arteta igrao 4-3-3 s Kaijem Havertzom na poziciji osmice, no ovaj put je Nijemac bio lažna devetka u odsustvu Gabriela Jesusa.
Očita namjera Arsenala bila je zatvaranje Cityjeve izgradnje napada kroz vezni red pravilnim i zgusnutim pozicioniranjem svojih igrača. Pep Guardiola gotovo uvijek inzistira na dominaciji u sredini, no ovaj je put plan Mikela Artete djelovao jako efikasno.
Dva prednja igrača u fazi “pozicijskog presinga” bili su Kai Havertz i Martin Ødegaard, dok su iza njih Bukayo Saka, Declan Rice i Gabriel Martinelli činili trojku kojoj je cilj bio čuvanje sredine. Arsenal je u svojoj strukturi bio jako discipliniran i kompaktan te su protivnicima puštali bočni prostor, no bilo je jasno da se Guardiola time neće zadovoljiti. Kada bi “Građani” usmjerili igru prema nazad, Arsenal bi hitro iskočio naprijed, a tu je ključna uloga bila ona Declana Ricea jer je u više navrata agresivnim izlaskom neutralizirao Rodrija ili Matea Kovačića u izgradnji napada.
Topnici nisu srljali u pritisku. Htjeli su sterilizirati City i u tome su uspjeli. Posjed je bio dobrano na strani svijetlo plavih, ali je bio jalov. Ipak, u nekoliko situacija su pokazali zanimljiv način nošenja s protivničkim postavljanjem.
Stefan Ortega, vratar poznat po svojoj sjajnoj igri nogom i tehnici, obnašao je ulogu trećeg stopera u izgradnji napada. Osjetio je prostor i svojim visokim izlaskom omogućio brojčanu prednost svojoj ekipi. Arsenal se u toj situaciji nije usudio izlaziti visoko i polako su se povlačili prema svom golu otvarajući prostor protivnicima.
Manchester City često pokušava navući pritisak na zadnju liniju kombinatorikom u svojoj trećini. Raspolažu nevjerojatnim individualnim talentom i tehničkim sposobnostima i nije im problem graditi igru riskantnim kombinacijama na sitnom prostoru. Na fotografiji iznad vidimo kako se Kovačić iznenadno spušta i stvara opciju svom vrataru. Ødegaard ga instinktivno prati ali time se otvara ogroman prostor za Rúbena Diasa. Manuel Akanji se podignuo visoko i time prikovao Bukaya Saku natrag, pa je portugalski stoper imao priliku osvojiti 20-30 metara i nastaviti napad.
Egzekucija Artetinog plana bila je uspješna, ali su Topnici u prvih pola sata bili bez ozbiljnijih prilika. To se ubrzo promijenilo. Arsenal je u intervalu od 10 minuta počeo igrati puno žustriji pritisak s igračima postavljenim iznimno visoko. Nerealno je i neodrživo takav intenzitet koristiti čitavu utakmicu ali je bitno da se u odabranom periodu pravilno izvede. Igrati visoki presing protiv Cityja očit je rizik, ali Arsenal je to jako dobro izveo. Prostor između zadnje i prednje linije Građana bio je golem i lopta jednostavno nije mogla doći do napadača. To se posebno očitovalo na Haalandu. Norvežanin je igrač koji se oslanja na proigravanja suigrača, on se neće spuštati i sudjelovati u igri. Njegovih 13 dodira u cijeloj utakmici dočaravaju situaciju. Bez Kevina De Bruynea kreativnost Manchester Cityja neusporedivo je slabija, a kada se tomu doda odlazak İlkaya Gündoğana, jasno je da Haaland teže dolazi u prilike.
Arsenal je većinu svojih napada fokusirao na desnu stranu. Ben White i Bukayo Saka sjajno se razumiju. Desni bek svojim neumoljivim “underlapovima” i “overlapovima” čini sjajnog partnera Saki, a na istoj strani operira i Ødegaard koji je nevjerojatno kreativan igrač.
Najbolja prilika Arsenala došla je upravo tako. Ben White je davao širinu i natjerao Jacka Grealisha da se spusti nisko. Saka je konstantno tražio prostor za izolaciju na Manuela Akanjija, a na fotografiji iznad se vidi kako je Ødegaard prepoznao Sakin trk. Na kraju je neprecizan bio Havertz i time potvrdio imidž koji ga prati. Nijemac je zahvalan igrač, dobar tehničar i par puta je pokazao sposobnost spuštanja među linije, zagrađivanja i proigravanja, ali je jednostavno loš u završnici. Imao je dvije izgledne prilike, no nije uspio zabiti.
Drugo je poluvrijeme bilo puno kaotičnije. Arsenal je uglavnom otvarao igru s trojicom u zadnjoj liniji i asimetričnim bekovima (White je nešto češće izlazio visoko).
Pokušavali su biti okomiti i preskakati igru. U takvom kaotičnom okružju City možda jest izgubio posjed i potpunu kontrolu, ali je izgledao opasnije.
U nekoliko su navrata Građani odustali od izgradnje kroz zadnju liniju. Na prikazu vidimo da je Arsenal pritiskao dosta visoko s čak pet igrača. U takvim su se situacijama u prvom poluvremenu često dovodili u rizik. Ni Kovačić ni Rodri se nisu spuštali među stopere, nego je Ortega slao duge lopte u napad. S obzirom na to da su obje ekipe imali po pet igrača u tom dijelu terena, ispucavanja vratara nisu bila uzaludna. Poznato je da Guardiola inzistira na apsolutnoj kontroli, no ovdje se na vrijeme prilagodio i njegova je momčad uslijed toga bolje izgledala. Prije mu se često zamjerala tvrdoglavost i inzistiranje na principima, ali prošla je sezona dokaz kako je Pep spreman učiti i prilagođavati se shodno uvjetima.
Utakmicu je u drugom dijelu odredilo ono što navijači često ističu krucijalnim u borbi za titulu – širina rostera. City se probudio ulaskom Phila Fodena i Colea Palmera. Foden je proveo 26 minuta manje na terenu od Jacka Grealisha, a imao tri dodavanja više i bio puno uključeniji u igru. Upravo je sjajno prepoznavanje situacije 23-godišnjeg Fodena označilo začetak akcije za pogodak.
U maniri najvještijih veznjaka svijeta Foden je osjetio pritisak s leđa i jednim se dodirom riješio pritiska Parteya. Sjajan je pogodak zabio Cole Palmer iz iste akcije, a upravo bi od tog izdanka Cityjeve škole mogli vidjeti više naredne sezone. Naravno, suvišno je spominjati da je ulazak Kevina De Bruynea osjetno olakšao stvari Građanima.
Remi je Topnicima u zadnjem napadu donio Leandro Trossard. Još jedan igrač koji nema garanciju prve postave, ali takvi individualci mogu preokrenuti tijek utakmice u iznimno kratkom periodu, a upravo su manjak rotacije i širine koštali Artetinu ekipu naslova ili bar dulje borbe.
Arsenal je tako slavio na raspucavanju i na igračima se vidjelo da im pobjeda iznimno znači. Da je City osvojio, reakcije ne bi bile ni približno slične. Ključan je kontekst. Manchester City je ekipa koja je osvojila gotovo sve što se osvojiti može i njihov je fokus na održavanju tog ritma i motivacije. Puno ih je igrača napustilo i Guardiolin je prioritet zadržati glad za trofejima i nadoknaditi brojne odlaske bitnih igrača. Jedan Community Shield manje ili više njima ne znači puno, svakako su izgubili u posljednja tri, a dva su već u vitrini. Bitno je nastaviti razvitak dinastije mijenjajući njezine dijelove što bezbolnije. Arsenal je na drugoj strani priče. Mlada ekipa s puno novopridošlih zvijezda. Arteta je dobio punu potporu za dovođenje željenih igrača i sada su spremni za daljnju borbu. Naglašavao je važnost raznovrsnosti i nepredvidljivosti, a sada je uistinu ima. Važnost ove pobjede za njih se neće očitati na komadu metala, već na psihičkom olakšanju i motivaciji pred sezonu da se sa Cityjem mogu uhvatiti u koštac.
