Nakon što su u aktualnoj sezoni smijenjeni Sergej Jakirović i Nenad Bjelica, Dinamo je u srijedu objavio kako Fabio Cannavaro više nije trener prve momčadi. Odluka je to koja se očekivala još od debakla protiv Istre te nakon što su šanse za osvajanje naslova prvaka svedene na minimum. Dinamo će Cannavaru isplatiti nekoliko stotina tisuća eura otpremnine, čime dolazimo do vrtoglavog iznosa od gotovo tri milijuna eura samo za otpremnine u aktualnoj sezoni.
Momčad će preuzeti “vojnik kluba” Sandro Perković, kojemu je to drugi put u ovoj sezoni da se našao u toj ulozi. Momčad je već vodio nakon što je smijenjen trener Jakirović, a Perković se može pohvaliti teškim porazom u Koprivnici te prolaskom u Kupu protiv Banjola. Dinamo se ponovno okrenuo privremenom rješenju u obliku Perkovića, što je još jedan signal apsolutnog lutanja u sportskoj politici.
Predsjednik bez komunikacijskih vještina
Javnost je očekivala kako će Modre protiv Osijeka voditi Cannavaro, budući da je predsjednik kluba Velimir Zajec samo večer ranije u intervjuu izjavio kako on ostaje trener, budući da još nisu pronašli sportskog direktora. Predsjednik institucije poput Dinamove trebao bi imati izražene komunikacijske sposobnosti, no predsjednik Zajec očito se ne snalazi najbolje u tome.
Ovo mu nije već prvi put kako srozava svoj ugled te ugled kluba kojeg predstavlja. Nakon svakog njegovog istupa podiže se medijska prašina, njegove izjave blago su rečeno kontroverzne i besmislene, a dojam je kako se i sam potpuno pogubio u svojim idejama i ovlastima. Njegovi javni istupi postali su predmet analize ne samo sportskih već i komunikacijskih stručnjaka, koji nerijetko njegove izjave koriste kao školski primjer kako ne komunicirati u kriznim situacijama.
Njegovi kritičari sve glasnije postavljaju pitanje koliko dugo još Dinamo može funkcionirati pod vodstvom predsjednika koji očito nema jasnu viziju razvoja kluba niti sposobnost artikuliranja iste u javnosti. Ovakav način vođenja ne samo da šteti imidžu Dinama kao brenda već i ozbiljno kompromitira sportske ambicije kluba koji pretendira na europsku relevantnost.
Čovjek koji je stao ispred ideje
Prije nešto više od godinu dana Velimir Zajec postao je predsjednik kluba. Na prvim demokratskim izborima, predvodio je Dinamovo proljeće do pobjede, postao je osoba koja je stala ispred ideje koja je garantirala da se Dinamo napokon oslobodi ralja korupcije i kriminala nakon više od 20 godine. Zajec je došao na čelo Dinama kao mesijanska figura, noseći na svojim leđima težinu navijačkih nadanja i povijesnu priliku za transformaciju kluba. Navijači su skandirali njegovo ime, jedna od najvećih legendi kluba “oslobodila” je klub, bio je to trenutak euforije kada se činilo da Dinamova legenda može ujediniti sve frakcije oko zajedničke vizije modernog europskog kluba.
Međutim, sve što je lijepo kratko traje, a tako i ova iluzija. U samo godinu dana prokockao je povjerenje ljudi koji su mu dali glas. Svjedoci smo kaotičnih odluka iz Maksimira bez presedana. Klub je u vrlo kratkom roku potrošio tri trenera, a sportski direktor ne postoji već dva mjeseca. Kandidat koji se već pojavio u Zagrebu je pobjegao, potraga i dalje traje, a predsjednik Zajec spominje imena ljudi koji nikada u životu nisu radili taj posao.
Zajecov mandat pretvorio se u studiju slučaja kako brzo potratiti politički kapital i povjerenje. Umjesto daljnjeg napretka s najvećim budžetom u povijesti, klub se nalazi u organizacijskom kaosu bez presedana u novijoj povijesti. Osim problema u vladajućim strukturama, klub ima rezultatski najlošiju sezonu u posljednjih 20 godina. Zajec je s Markom Marićem bio sukreator sportske politike koja će klub ostaviti bez trofeja i ulaska u Ligu prvaka, a posljedica toga bit će rupa u proračunu koja će se stvoriti iduće godine. Preživljavao je Dinamo već takve krize i ranije, preživjet će i ovu, no ova je bila sezona u kojoj se ogroman financijski kapital morao bolje iskoristiti. Umjesto preuzimanja odgovornosti, svjedočimo kontinuiranom prebacivanju krivnje i improviziranim rješenjima koja samo produbljuju problem.
Raskol u upravljačkim strukturama
Teško je potvrditi priču, no vrlo su očite dvije struje koje djeluju u Maksimiru. Jedna je Velimir Zajec, a druga je Uprava predvođena Zvonimirom Manenicom. Predsjednik konstantno udara protiv predsjednika Uprave, dogovara intervjue s novinarima te samo produbljuje krizu u kojoj se klub nalazi. U vrijeme teške krize upravljanja i još gorih rezultata, Zajec odlazi na kavu s Vlatkom Peras, bivšom predsjednicom kluba i produženom rukom bjegunca od hrvatskog pravosuđa.
U trenutku kada se Dinamo pokušava distancirati od tamnih razdoblja svoje prošlosti, ovaj potez djeluje gotovo sabotažno prema svemu što je “Dinamovo proljeće” trebalo predstavljati. Neovisno o motivima sastanka, sama percepcija dovoljno je štetna da dodatno poljulja već narušeno povjerenje navijača u novu demokratsku upravu. Time je ponovno otvorio klub napadima medija, a je li to bilo svjesno ili nesvjesno, zaista više nije ni bitno.
U vremenima kada Dinamo treba mudro vodstvo koje će smiriti strasti i stvoriti preduvjete za sportski oporavak, ovakve epizode samo produbljuju dojam da je klub zapao u ruke amatera, bez obzira na njegovu igračku veličinu i legendarni status.
Vrijeme je da se u Dinamu ljude prestane gledati prema tome kolike su legende i koliko su zaslužni, već po kvaliteti posla kojim se bave. Ova surova istina vrhunac je svega što se događalo u Maksimiru posljednjih godinu dana. Velimir Zajec, neupitna legenda Dinama kao igrač, pokazao se potpuno neadekvatnim za ulogu predsjednika modernog nogometnog kluba. Njegov slučaj savršeno ilustrira kako sportska veličina ne jamči upravljačku kompetenciju.
Dinamova budućnost ovisi o sposobnosti kluba da uči iz ovih pogrešaka i postavi kompetenciju kao temeljni kriterij za ključne pozicije. Samo tako će klub moći opravdati status najveće sportske institucije u zemlji i vratiti se na put europske relevantnosti. Dinamovo proljeće imalo je sjajnu ideju, no nažalost, s krivim čovjekom na čelu.
